Ova kriza u Ukrajini zaista nema previše veze s Hrvatskom.
Ova kriza u Ukrajini zaista nema previše veze s Hrvatskom. Riječ je o geopolitičkoj igri iz koje bi se mala zemlja kao Hrvatska trebala pokušati izvući. Uostalom, zasad ni velike sile kao što su Sjedinjene Američke Države i Velika Britanija ne govore o tome da bi mogle poslati svoje vojnike u Ukrajinu.
Ali kao što to obično biva, i ova se bjelosvjetska kriza prelila u domaću politiku. Pa je tako predsjednik Republike Zoran Milanović jučer naširoko govorio o tome kako će vratiti sve pripadnike HV-a iz područja blizu mogućih ratnih djelovanja, iako Hrvatska ovom trenutku ima samo četiri časnika HV-a u Poljskoj. S druge strane, premijer Andrej Plenković smirivao je tenzije i naglašavao da nema govora o bilo kakvom eventualnom angažmanu pripadnika HV-a u ovoj krizi.
Milanović je jučer upao u zamku za koju je više puta optuživao premijera Plenkovića. Naime, predsjednik Vlade u zadnjih godinu dana dva je puta bio u Ukrajini i tom prilikom davao snažnu podršku suverenitetu i teritorijalnom integritetu ove zemlje. U nekoliko navrata čak se prisutnima bio obraćao na ukrajinskom govoreći »Krim je Ukrajina«. Bilo je to na skupu koji je organizirao EU, a s kojim se službena Moskva sprdala. Milanović je također redikulizirao Plenkovića, a poanta mu je bila da se čelni čovjek jedne male zemlje s manje od četiri milijuna ljudi miješa u geopolitiku gdje glavnu riječ imaju veliki svjetski igrači.
Da bi jučer napravio to isto za što optužuje Plenkovića. Njegove izjave da nema šanse da hrvatski vojnici budu uopće blizu nekakvih oružanih sukoba, objekcije da Ukrajina ne treba ući u NATO i razumijevanje za ruske sigurnosne bojazni također više priliče predsjedniku neke barem srednje sile. Takve si je izjave mogao priuštiti Charles de Gaulle kada je svojevremeno izvlačio Francusku iz nekih operativnih segmenata NATO saveza. Ali ne i predsjednik zemlje čije se zrakoplovstvo sastoji tek od nekoliko jedva skrpanih Migova 21.
Milanovićeve su izjave udarile zapadni savez tamo gdje je najtanji. Javna je tajna da neke zemlje EU-a baš i nisu previše oduševljene načinom na koji Sjedinjene Države tretiraju ruske prigovore vezano za eventualno članstvo Ukrajine i Gruzije u NATO paktu. I Francuska i Njemačka su za puno blaži pristup prema Rusiji, samo to ne žele javno reći. Ako bi zaista došlo do rata u Ukrajini, postoji velika opasnost da bi njemačko gospodarstvo moglo biti snažno pogođeno zbog nemogućnosti dobave ključnih energenata. Propao bi na duže vrijeme i projekt Sjeverni tok 2. Međutim, obje ove zemlje pokušavaju naći neki izlaz. Ali ni Macron ni Scholz ne rabe jezik kojim se služi Milanović, iako vjerojatno nemaju ništa protiv sadržaja njegovih izjava. Koje više-manje i jesu okej, ali nije na šefu male državice da ih javno iznosi.
Što god jučer govorio premijer o tome da hrvatskih vojnika nema ni u Ukrajini, ni u graničnim zemljama, Hrvatska bi se ipak lako mogla naći u situaciji da mora odgovoriti svojim NATO partnerima na neke njihove zahtjeve. Naravno, nemoguće je očekivati da bi se pripadnici HV-a mogli naći na teritoriju Ukrajine u borbi s ruskim snagama. Ali nije nemoguće da dođe neki zahtjev da se hrvatski vojnici zajedno s opremom stacioniraju u nekoj od zemalja članica NATO saveza koje se nalaze u blizini Ukrajine. Kao što su recimo Poljska ili baltičke države. Tako da je možda malo preuranjen bio i optimizam premijera Plenkovića oko toga da neće biti angažmana pripadnika hrvatskih oružanih snaga na područjima blizu ratnih sukoba.
Ostaje nam samo nadati se da se Hrvatska neće osramotiti na otvorenoj sceni. Što, recimo, ako dođe zahtjev NATO-a da se neka hrvatska postrojba ipak stacionira u Poljskoj ili Estoniji? Pa onda Milanović kaže da je on vrhovni zapovjednik i zabrani angažman HV-a, a Vlada pristane inzistirajući pritom na primjeni Zakona o obrani koji govori da predsjednik u miru ne može izravno zapovijedati HV-om. Pa onda u Bruxelles odu dva oprečna odgovora. Gotovo da čovjek poželi da se to dogodi, takva sramota, pa da se konačno riješi problem zapovijedanja vojskom. No osnovna je želja da naši dečki ne idu ni blizu tamo gdje se puca. A najbolje bi za sve bilo da se ni ne počne pucati.
Piše Zlatko Crnčec
Najbolje bi bilo da ne bude rata u Ukrajini
Zlatko Crnčec
26. siječanj 2022 07:52
Reuters
Ova kriza u Ukrajini zaista nema previše veze s Hrvatskom.
Ova kriza u Ukrajini zaista nema previše veze s Hrvatskom. Riječ je o geopolitičkoj igri iz koje bi se mala zemlja kao Hrvatska trebala pokušati izvući. Uostalom, zasad ni velike sile kao što su Sjedinjene Američke Države i Velika Britanija ne govore o tome da bi mogle poslati svoje vojnike u Ukrajinu.
Ali kao što to obično biva, i ova se bjelosvjetska kriza prelila u domaću politiku. Pa je tako predsjednik Republike Zoran Milanović jučer naširoko govorio o tome kako će vratiti sve pripadnike HV-a iz područja blizu mogućih ratnih djelovanja, iako Hrvatska ovom trenutku ima samo četiri časnika HV-a u Poljskoj. S druge strane, premijer Andrej Plenković smirivao je tenzije i naglašavao da nema govora o bilo kakvom eventualnom angažmanu pripadnika HV-a u ovoj krizi.
Milanović je jučer upao u zamku za koju je više puta optuživao premijera Plenkovića. Naime, predsjednik Vlade u zadnjih godinu dana dva je puta bio u Ukrajini i tom prilikom davao snažnu podršku suverenitetu i teritorijalnom integritetu ove zemlje. U nekoliko navrata čak se prisutnima bio obraćao na ukrajinskom govoreći »Krim je Ukrajina«. Bilo je to na skupu koji je organizirao EU, a s kojim se službena Moskva sprdala. Milanović je također redikulizirao Plenkovića, a poanta mu je bila da se čelni čovjek jedne male zemlje s manje od četiri milijuna ljudi miješa u geopolitiku gdje glavnu riječ imaju veliki svjetski igrači.
Da bi jučer napravio to isto za što optužuje Plenkovića. Njegove izjave da nema šanse da hrvatski vojnici budu uopće blizu nekakvih oružanih sukoba, objekcije da Ukrajina ne treba ući u NATO i razumijevanje za ruske sigurnosne bojazni također više priliče predsjedniku neke barem srednje sile. Takve si je izjave mogao priuštiti Charles de Gaulle kada je svojevremeno izvlačio Francusku iz nekih operativnih segmenata NATO saveza. Ali ne i predsjednik zemlje čije se zrakoplovstvo sastoji tek od nekoliko jedva skrpanih Migova 21.
Milanovićeve su izjave udarile zapadni savez tamo gdje je najtanji. Javna je tajna da neke zemlje EU-a baš i nisu previše oduševljene načinom na koji Sjedinjene Države tretiraju ruske prigovore vezano za eventualno članstvo Ukrajine i Gruzije u NATO paktu. I Francuska i Njemačka su za puno blaži pristup prema Rusiji, samo to ne žele javno reći. Ako bi zaista došlo do rata u Ukrajini, postoji velika opasnost da bi njemačko gospodarstvo moglo biti snažno pogođeno zbog nemogućnosti dobave ključnih energenata. Propao bi na duže vrijeme i projekt Sjeverni tok 2. Međutim, obje ove zemlje pokušavaju naći neki izlaz. Ali ni Macron ni Scholz ne rabe jezik kojim se služi Milanović, iako vjerojatno nemaju ništa protiv sadržaja njegovih izjava. Koje više-manje i jesu okej, ali nije na šefu male državice da ih javno iznosi.
Što god jučer govorio premijer o tome da hrvatskih vojnika nema ni u Ukrajini, ni u graničnim zemljama, Hrvatska bi se ipak lako mogla naći u situaciji da mora odgovoriti svojim NATO partnerima na neke njihove zahtjeve. Naravno, nemoguće je očekivati da bi se pripadnici HV-a mogli naći na teritoriju Ukrajine u borbi s ruskim snagama. Ali nije nemoguće da dođe neki zahtjev da se hrvatski vojnici zajedno s opremom stacioniraju u nekoj od zemalja članica NATO saveza koje se nalaze u blizini Ukrajine. Kao što su recimo Poljska ili baltičke države. Tako da je možda malo preuranjen bio i optimizam premijera Plenkovića oko toga da neće biti angažmana pripadnika hrvatskih oružanih snaga na područjima blizu ratnih sukoba.
Ostaje nam samo nadati se da se Hrvatska neće osramotiti na otvorenoj sceni. Što, recimo, ako dođe zahtjev NATO-a da se neka hrvatska postrojba ipak stacionira u Poljskoj ili Estoniji? Pa onda Milanović kaže da je on vrhovni zapovjednik i zabrani angažman HV-a, a Vlada pristane inzistirajući pritom na primjeni Zakona o obrani koji govori da predsjednik u miru ne može izravno zapovijedati HV-om. Pa onda u Bruxelles odu dva oprečna odgovora. Gotovo da čovjek poželi da se to dogodi, takva sramota, pa da se konačno riješi problem zapovijedanja vojskom. No osnovna je želja da naši dečki ne idu ni blizu tamo gdje se puca. A najbolje bi za sve bilo da se ni ne počne pucati.