I u ovom novinarskom poslu ima nešto što se zove dežurstvo. Kako je i red, dežurstvo te zapadne kad ga najmanje želiš, recimo dok drugi spajaju dane od blagdana u mega produženi vikend, ili kad su na rasporedu zadaci na koje ti se nikako ne ide jer znaš da će te smorit količinom jada i besmisla.

Ta je subota bila otprilike takav dan. Zagreb je čekao junake koji će u utrku za gradonačelnika. Miroslav Škoro odlučio je kandidaturu službeno objaviti na Cvjetnom trgu, dok je HDZ-ov kandidat Davor Filipović sazvao obraćanje pred zgradom zagrebačke gradske uprave. Ima vremena da se stigne na oba. I bolje je, jer će se taman moći povući fina paralela između likova i djela.

Performans za špicu

Na Cvjetnom, a Cvjetno je špica, a špica je pokazna pozornica kojom subotom šeće sve što se gradskom kremom osjeća, grmi iz zvučnika »Sude mi«. Naokolo barjaci i pripadnici zaštitarske službe. Škoro u sredini, oko njega fanovi. Nije to performans za špicu. Ali, svijeta ima, i svijet plješće, baš kao što simpatizeri strijeljaju pogledom naokolo ne bi li locirali kakvog klasnog neprijatelja, agenta provokatora, ili grintavog novinara koji ne razumije koliko je velik i važan sav taj predizborni kič stoput viđen. Škoro, k’o Škoro, kako te subote tako za cijele kampanje, a bome i poslije nje. Kažu neki trumpizam je to. Možda i jest kopija neka, ali taman takva da se vidi kako je taj toner dobrano potrošen.

Čovjeku se, ako ništa drugo, treba priznati da estradnu žicu ima. Nema taj straha od kamere, od diktafona. Kod Davora, Davora Filipovića, druga je bila pjesma. U zakazano vrijeme novinari TV kuća namjestili su kamere da gledaju prema zgradi Poglavarstva. Filipović je pred njih došao u pratnji dva, tri čovjeka iz svog tima. Izbiflao je sve što je pripremio, onako kako to rade bolji govorni automati. Ništa tu nije bilo krivo, ništa skandalozno, ništa duhovito, ali teško je bilo ne primjetiti neki miks nelagode i neugode u tog čovjeka. Ulaziš u bitku za koju ti svi govore da ju je nemoguće dobiti. A ti izbora nemaš. I zapravo si sam, makar ti s lijeva i desna stoje ‘sudrugovi’.

– Gdje su ljudi!? – u jednom trenu pita novinare čiča od svojih 70 i nešto sluđen činjenicom da su tu Filipović i novinari i nitko više.

Pita, pa naprasno ode bez da je Filipovića poslušao. Taj tren svakom je moralo biti jasno da HDZ-ov kandidat nema šanse. Taj tren svakom je bilo jasno da je Filipović žrtva na šahovskoj ploči u partiji gdje je jedna smrt naprasno dokinula sve zamišljene varijante i poteze. Taj tren onaj koji ne krije da figure u stranci vuče, pače hvali se da su svi kandidati samo njegovi kandidati pa i kad su slavonski, mogao je još predati ovu i započeti novu partiju s novim figurama. No, Andrej Plenković to nije učinio. Možda se, tko zna, samo vodio legendarnom mišlju engleskog trenera Rona Atkinsona koja kaže: »Pa svatko može pobijediti, a može biti i remi.«

Zanemarivanje taktike

No, ako je selektor, ili izbornik Plenković na Zagreb krenuo ni sam ne vjerujući da su čuda moguća, ako je u Osijeku, što god govorio, prepustio selektiranje kolegi Anušiću kad već tamo HDZ ima kandidata kojeg teše odavna i nije iz maca izvučen zadnji čas, ako je u Rijeci bilo teško za očekivati čuda, odabir kandidata za splitskog gradonačelnika zoran je primjer čistog podcjenjivanja i igre i publike. A tko zanemaruje taktiku… Odavna su prošla vremena kad je beka mogla i stolica glumit, ali premijer je očito bio uvjerenja da i stolicu možeš kandidirati u Splitu pod zastavom HDZ-a pa da je pobjeda u džepu. Nije Mihanović, dakako, stolica, možda je privatno i duša od čovjeka, ali za gradonačelnika nije. Svaki slogan, svaka radijska reklama, svako pojavljivanje na malim ekranima, svaki papir u ruci s kojeg čita izjavu umjesto da je iz glave istrese, sve je to bio siguran put u izgubljenu bitku. Na radiju predizborni spot u kojem se traži vi(soki)Ce, a onda čovjek progovori i dođavola sve.

I nije Puljak dobio izbore zato što s visoka forsira (ne)znanje engleskog jezika k’o da mu je materinji, a bome ni zato što ima u njemu vica ili šarma, božeprosti, sanaderovskog, već ih je dobio samo zato što je selektor tipovao na krivog. A ako ovolika stranka nema boljeg kandidata za drugi grad po veličini u nas, onda je tu nešto sa skautiranjem opako prošlo po zlu. Izgubi Vice. I umjesto da poslije poraza gospodski, poput engleskog nogometaša Lesa Ferdinanda konstatira: »Ostao sam iznenađen, a uvijek govorim da me ništa ne može iznenaditi«, premijer traži krivce. Trust mozgova u njegovom uredu i s njim na čelu ne dvoji – krivi su mediji! Mediji i birači koji, primjerice u Istri i u Splitu, nikako da shvate, a onda i honoriraju, koliko je HDZ za njih učinio, baš kao da je to čudo, a ne obaveza Vlada da za sve i svuda čini dobro i baš kao da je to činjenje vrijedno samo ako se honorira, a ne dio posla onog što koji se premijerom zove.

Uvrijeđeni suveren

Elem, mediji su skrojili izbore jer su namjerno Davora Filipovića zazivali s Damir, ako ne i Vinko, i mediji su krivi jer su namjerno prekomjerno granatirali kako Filipovića tako i Mihanovića.

Duga je povijest uvrijeđenih suverena koji su u porazima gubili živce pa napinjali mišiće pokazujući ih put medija, medija koji su, na žalost, i zbog toga taman u takvom stanju da se čine često najlakšom metom, no tražiti uzroke poraza u krivo izgovorenom imenu najblaže rečeno je bizarno. Bizarno je onoliko koliko je premijerova očita poruka da su mediji pod prismotrom opasna po društvo, pogotovo ovoliko i ovakvo. Kasnije je premijer u kamere govorio kako je sve bio samo test(!?) da vidi reakciju što medija, što javnosti, da vidi je li aršin isti za njega i za predsjednika, ali nigdje u njega i opet ne bi iskrenog priznanja da mu je odabir kandidata bio katastrofalno loš. Ili, kako netko reče, da su se bilo kakvu funkciju borili u zadnjem krugu Filipović protiv Mihanovića, ti izbori bi se garant morali poništiti. Umjesto toga premijer je napao medije, pa je još pri tom lakonski zanijekao štošta od onog što je za ‘dana ludila’ govorio. Slijedi on, nema sumnje, onu maksimu igrača bejzbola što se zove Pedro Guerrero: »Novinari ponekad napišu ono što sam rekao, a ne što sam mislio.« Bit će su zato ti mediji i krivi. Mediji i gdjekoji mangup u vlastitim redovima, recimo gradonačelnik Dubrovnika Mato Frankovića koji se usudio naglas kazati kako je možda ipak kandidatura Filipovića bila krivi potez. Zbog njega je premijeru valjalo hitno na jug, da s Frankovićem, avaj, popriča. Ma s tim discipliniranjem nek se bakće HDZ.

Kriva uloga

Bivši velški nogometaš Vinnie Jones jednom je konstatirao kako ‘pobjede zaista nisu važne sve dok pobjeđujete’. Naš premijer trudio se zadnjih dana pokazati da baš tako razmišlja. Velšanin se kasnije dao u glumu i bome veliki je frajer. Naš premijer ili je na tren glumio krivu ulogu, ili je, a to bi bilo gore, na tren prestao glumiti. Loš premijer i nije, loš selektor je ovaj put bio, baš kao i loš gubitnik. Mediji su tu, čak i u zemlji dugmića i žetončića, tek da to notiraju.

Nego Damir ili Davor, pitanje je sad! Umjesto odgovora, evo malog podsjećanja na jedan predizborni spot.

– Dobar dan, gospodine Filipović – veli ženski glas, dok joj Filipović ide u susret.

– Dobar dan. Može Davor. Zvuči mlađe – na to će, eto, Davor.