Kao i svaki put dosad, svjetska gospodarska kriza opet je do kraja razgolitila sve slabosti domaćega gospodarskog modela. Pa nam je BDP pao više od 15 posto. Preveliko oslanjanje na turizam dovelo je do toga da drhtimo nad tim hoće li premijer neke od europskih zemalja odlučiti kinjiti svoje građane koji su eure odlučili potrošiti u Hrvatskoj, a ne u matičnoj zemlji. Tu je, naravno, i situacija u kojoj se već desetljećima u Hrvatskoj više isplati trgovati i uvoziti nego proizvoditi i izvoziti. Usto, zbog malih plaća, često i financijske nepismenosti, znatan dio stanovništva nema zalihe da nastavi živjeti ako ne dobije plaću ili dvije. Ako zbog pada gospodarstva dođe do velikog vala otpuštanja, nisu isključeni ni socijalni nemiri. Sve u svemu, ono što nam preostaje je da se na osobnoj razini ponašamo odgovorno i da se nadamo da će Vlada iznaći gospodarske mjere kojima će ublažiti krizu. Da će biti nešto i od te 22 milijarde eura koje bi u sljedećih desetak godina trebale stići iz Bruxellessa. Zaista jest potpuno nadrealno da se 25 godina nakon kraja rata, jedna hrvatska Vlada mora suočavati s poluizvanrednim stanjem u zemlji. Po nekim elementima, barem kada je u pitanju gospodarstvo, situacija je čak i složenija nego što je bila ranih devedesetih. Na području bivše Jugoslavije bio je ratni kaos, ali je ostatak Europe bio u dobrom stanju. Normala je počinjala na Bregani. A sada je i tamo, pa sve do norveških fjordova na sjeveru, nešto što se zove novo normalno. Dakle, nenormalno. Gledajući prema sjeveru, tada smo čekali samo da rat završi pa da se i mi priključimo tom elitnom klubu. Ali sada je i on u problemu. Manjem nego što je naš, ali opet ni njima ne cvatu ruže. Usto, iako su plaće tada bile 100 do 200 ondašnjih maraka, cijene su u trgovinama još uvijek bile niske, barem kada su u pitanju osnovne životne namirnice.. A sada su cijene europske, ponegdje čak i više od njih, a plaće ni dosad nisu bile na toj razini. A virus ih je već dodatno snizio.

Ali s druge strane, ako će razmišljanje ići samo u tom smjeru, onda je bolje da odmah stavimo ključ u bravu. Da zatvorimo dućan i svi se iselimo u Njemačku, Austriju, Irsku ili Švedsku dok još možemo. Dok još postoji EU koji dopušta slobodno kretanje radne snage. Name, postoji fraza – jest jako otrcana, što opet ne znači da nije točna – da je svaka kriza ujedno i prilika. Da osim novih problema koje je donijela, nudi i prostor za rješenja nekih starih. Da tjera političke elite, a s njima i sve građane, da izađu iz zamrznutih modela razmišljanja.

Na primjer, ako sada Hrvatska ne pronađe način da reaktivira svoju poljoprivredu, neće nikad. Ili da se naprave prvi koraci prema reindustrijalizaciji. Naravno, ni one najjače industrije nemaju kome prodati svoje savršene proizvode. U Njemačkoj radnici koji proizvode automobile više sjede kod kuće nego što sklapaju nove Audije i BMW-e. Ali kriza će jednom proći, možda i prije nego se nadamo, i bilo bi super ako bi njen završetak dočekali u niskom startu. Novac iz EU-a, ove famozne 22 milijarde eura, nisu nikakav poklon koji će nam netko istresti i zaboraviti na njega. Čak ni onaj njihov dio koji nećemo morati vratiti, nećemo dobiti samo tako.

Ali ako ga dobijemo, i ako ga konačno iskoristimo kako bi trebalo, možda bi to mogao biti temelj onoga čemu smo se nadali još devedesetih. Da ćemo se mentalno i gospodarski izvući iz balkanskog kaosa. Europski novac neće izravno otvarati pogone koji bi dizali našu industrijsku proizvodnju i izvoz. Ali nam može pomoći da stvorimo uvjete za njihovo otvaranje.
Sve to neće ići i bez nekog elementarnog suglasja vodećih ljudi domaće politike. Što god netko o njima mislio, Franjo Tuđman i Ivica Račan bili su političari od formata. Iako ne posjeduje njihovu političku lukavost, veliku je ulogu devedesetih odigrao Dražen Budiša kao predsjednik tada najjače oporbene političke stranke. Nekakav najmanji zajednički nazivnik vladajućih i oporbe mogao bi biti potreban i danas. Njegovo postizanje mogla bi biti mjera elementarne odgovornosti političke elite. Za vjerovati je da će do toga doći. Jer Hrvatska u ovoj krizi, bez obzira na sve europske novce, prvenstveno ovisi sama o sebi. A dotad koristimo maske i držimo distancu.