Mesari su socijalno najprilagodljivija bića. Što sve oni moraju izdržat!? A uvijek dobre volje. Misao, nažalost, nije vlasništvo autora ovog teksta, pokupio ju je od mudrog kolege Ivana, s veseljem, dakako, i porivom da je širi dalje onako kako se »Kula stražara« onomad širila na uglovima ulica. A onda se jednostavno dogodilo. Majstor mesar nehajno je stajao uz pult s mesom, tek se sitno podupirući laktom o pleksiglas što skriva teletinu, junetinu i svinjetinu. Pogled mu zamišljen, tko zna gdje su ga misli odvele, jer to što gleda kolegu prekoputa ne znači da nije umom na Barbadosu, recimo. Da ga nismo priupitali kako je na tržnici otkad je eura, je li kupovna moć u Hrvata pala i onemoćala posve ili se gordo propela eurom nošena, taman bi naručio kakvo piće s kišobrančićem. Ovako, otvorilo se….

– Kupovna moć!? Ma… Lako za to. Negativa mene ubi! Otvoriš novine, a tamo ubijeni, stradali, pokradeni. Otvoriš portale – tamo mrtvi, zgaženi, opljačkani. Na televiziji stalno prilozi kako je poskupjelo tamo, poskupjelo vamo, a evo moj gazda ni centa nije dig’o. Negativa, samo negativa. Ima li išta pozitivno!? – krene.

Zaustiš reći da je u pravu, da bi se dalo i o lošem pisati na normalan način, ali nije on ni blizu gotov.

– Gledam te potrese u Turskoj. Strahota. U onoj Jugoslaviji – a nisam ja jugonostalgičar, da se razumijemo – barem ste znali kome pripadate, gdje ste raspoređeni, kad grune što vam je raditi i koja su vam zaduženja. Bila je neka Civilna zaštita, a sad ništa. Godina mi 55, sad sam u najboljoj snazi, a da zatrese, ja ne znam kome i kako pomoći. Eto o tome ja razmišljam, kaže.

I opet, na mjestu je i to, ma ima još.

– Znalo se i kad je nedjelja što se radi. Duže spavaš, pa kava, pa tko ide na misu ide, tko ne ide ne ide. Ljenčariš, a na ručku obitelj. Danas ništa. Vlastita djeca ti ne dođu, ali su im zato slušalice cijeli dan na ušima i mobitel u rukama. Velim ja sinu, pa dođi nekad, godina imaš taman da o svemu možemo razgovarat’, a i željan sam te. Nema kad, priča on.

A za kraj je i pokazao posvemašnji talent za predviđanje, svojevrsno gatanje kazavši: »Svijet se pokvario, pozločestio.« Nije, naime, nego završio rečenicu kad eto ti starije gospođe koja nas izvrijeđa na pasja kola jer joj nismo instant dali definiciju riječi tortura. Objasniti joj da torturu ni spominjali nismo, već da smo o šniclama pričali, bilo je bespredmetno. Proglasi nas budalama i ode. Kažu, tako ona to često, hoda okolo i napada ljude prije nego ih glupima proglasi.

U Turskoj razoran potres. Preminulima se ni broja ne zna. Ništa ovih dana nije tužnije bilo od novinske fotografije pristigle iz Turske na kojoj otac ne pušta iz svoje ruke ruku svoje kćeri dok ona umire pod težinom srušena betona. Mesut Hancar tješi svoju 15-godišnju kćer dok umire. Traži od nje da se drži, govori joj da će pomoć stići brzo, da je blizu. A kad je izdahnula, on njezinu ruku ne pušta, samo utučen sjedi na hrpi srušene zgrade pogleda posve ispražnjenog od ičeg osim tuge.

Malo što je poraznije od istine da solidna građevina, zidovi, temelji i krovovi građeni po zakonima struke izdrže i jake potrese, dok se »kvadrati« sklepani nabrzinu i da se ušićari na svemu ruše kao kula od karata. Krov nad glavom nije isti za sve, nije nikada bio, ali ima li neki minimum, neka crta ispod koje se ne može umjesto da se na jeftinim »kvadratima« gradi svijetla budućnost i život daleko od očiju gomile što se vodi iza debelih, solidnih zidova!? Ima li neki krov nad glavom solidan toliko da štiti jednako sve, pa tko hoće od tog još bolji, nek’ mu bude. Svašta smo smislili, ali eto takav krov i nismo. A nije se svijet, bome, ni pretrgnuo pomoći Turskoj da se čini zdušno i veliko.

Gdje god okreneš, tuga neka. Zato je tako sjajna i dobra bila vijest da je osmero naših državljana pušteno da odu kućama jer im se nema zašto suditi u Zambiji. Gledaš sve sa strane, jasno ti je da je informacija pravih malo i da ništa o posvajanju djece iz Afrike ne znaš, ali kako god okreneš, ljudski je nekako vjerovati da su otišli u Afriku s najboljim namjerama i da im se nešto opako i grdo na tom putu izjalovilo. Ljudski im je željeti dobro. Zato je bilo olakšanje čuti da je agoniji kraj, da se vraćaju, da hejteri svake vrste neće više imati o čemu pisati skriveni iza anonimnosti društvenih mreža i notornog Bujanca. Neka našeg svijeta kući pa onda nek’ se vidi što je i kako je, ima li, recimo, kakve krivice državnog aparata i hoće li i djeca s njima kad imaju hrvatske papire. Neka se vrate pa neka se i tematika posvajanja uredi kako spada. Kad ono, preokret! Već su pasošku kontrolu prošli kad su ih vratili natrag, oduzeli im putovnice, ostavili ih ni na nebu ni na zemlji da čekaju tko zna što i tko zna do kada. Ni po jada da su taj potez povukli zambijsko sudstvo i policija jer su sami otkrili nešto novo, ali ako se uistinu pokaže da su skinuti s aviona koji ih je trebao odvesti kućama zato što je iz Hrvatske stigla anonimna prijava, pa još takva da prokazuje kako je jedan od posvojitelja transrodna osoba, e onda smo svi zajedno ne dotakli tlo, već po njemu, u toj kaljuži zloće, uredno pužemo. Pužemo jer nam ne daju van oni koji se u tom blatu s veseljem valjaju i radosno grokću poput prasadi. Kad li smo samo postali tako zločesti i što li nas na prolijevanje tolike zloće naokolo samo tjera!? Kad smo postali tako zli da se u tuđe živote miješamo s namjerom da čovjeku naudimo!?

Umro je Ćiro Blažević. Dan, dva su nedostajala da napuni 88 godina pa da se ima još koja paralela za povući s danom kad je »otišao Hase«. Dobro, neće za Ćiru nitko saditi 88 stabala, ali je zato po društvenim mrežama osvanulo milijun i 88 fotografija s Ćirom. Svatko ima sliku s Ćirom. Odnosno, rijetki je nemaju. Nema je autor ove kolumne, kao što je vjerojatno ne bi imao ni onaj stariji gospodin sijede glave što iz prvoga dvorane nekidan zadivljen gleda kako LeBron James zabija koš koji ga učini čovjekom koji je zabio najviše koševa otkada je NBA košarke. On gleda, a ostali digli mobitele na gotovo i blicaju, snimaju, fotografiraju da ne bi od tog povijesnog trenutka zapamtili ništa. Elem, slike s Ćirom nema, ali ima uspomena. Ona prva začudo pamti nervozu koja ga je tresla pred neku reprezentativnu utakmicu na Maksimiru. Sjećanje blijedi, ali nije to bio neki protivnik za tresti se, a kamoli da Ćiro bude tako ozbiljno zabrinut i neraspoložen za razgovor. Iz ove perspektive ta nervoza kazuje da je majstor itekako znao raditi svoj posao, da mu je stalo i da je pred kamerama bio šeret i vječiti optimist, a iza njih strateg svjestan svega dobrog i lošeg što mu je ekipu snašlo pa valja biti na oprezu i strategiju prilagoditi. Zato se tresao. Drugo što je ostalo za spomen je i važnije. To je ona njegova »gluma« u spotu što ga je onomad Samostalna demokratska srpska stranka snimila u kampanji pred izbore za EU parlament. Onaj koji je tako udvornički veličao Franju Tuđmana pojavio se u spotu Milorada Pupovca. A kako ga je snimio u čas smo došli od Ćiro pederu do Ćiro Srbine, a sve zato što u spotu poručuje: »Sine, slušaj što ti tvoj Ćiro kaže. Svi ljudi su jednaki.« Pa smo tad o tom angažmanu i razgovarali. Pa je Ćiro, onako po svom i da ne razočara najširu publiku, i po dobru spomenuo Tuđmana, i detektirao Plenkovića kao njegova jedinog nasljednika, da bi sve završio jednostavnom istinom koju oni što mrze uporno zaboravljaju: »Jebo ti čovjeka koji misli da je veći od drugoga.«

Možda je, tko zna, sve što je radio Ćiro radio zbog medija, znajući dobro što od njega traže i očekuju. Ali sve da je i zbog medija, činjenica jest da je prošao velik put od udivljenja Tuđmanovim likom, djelom i onim njegovim nacionalizmom, do sudjelovanja u kampanji Milorada Pupovca. Ovo društvo taj put još uvijek nije prošlo i tko zna hoće li ikada. Štoviše, ovo društvo hrli natrag u pećinu. Jer u ovom društvu ima i onih koji su spremni, zavaljeni u naslonjače svojih boravaka, uzeti telefon u ruke, okrenuti broj i cinkati prvog do sebe, onako kako se nekad za susjede čekirala karta za Goli otok. Jer u ovom društvu ima onih kojima nije teško pisati po zambijskim portalima gnjusne komentare koji s pameću veze nemaju.

Mesari su socijalno najprilagodljivija bića, konstatacija je koju je lako potpisati i u nju se empirijski uvjeriti jednostavnom kupovinom pola kile mljevenog miješanog. A kad njima doguli pomahnitali, zločest, frustriran svijet spreman samo za kavgu i ništa više, a onda i nered na svim razinama od kuće do mjesne zajednice, onda je jasno da je voda došla do grla. Naš mesar, doduše, misli da je doba od COVID-19 krivo za pošemerene ljudske postavke, baš kao što misli da bi mu pametno bilo pobjeći na kakvo selo samo da supruga hoće. Kamo sreće da je to, liječilo bi se tabletom nekom. Ma, ako nije COVID-19 kriv, slabo će nam pomoći bijeg pod dekicu dok ne prođe. Neke koordinate nam je u amanet ostavio i Ćiro. Jer jebo ti čovjeka koji čovjek nije! A nije da ih se nije namnožilo.