Nije jasno zbog čega se Zoran Milanović tako grubo obrušio na Milorada Pupovca. Pa nije valjda očekivao da će predsjednik SDSS-a u priči oko Vrhovnog suda podržati njega, a ne HDZ. Da će ugroziti svoju, kao beton čvrstu, lukrativnu koaliciju s Andrejom Plenkovićem. A sve kako bi pogurao rješenje po kojem bi jedna samozatajna znanstvenica trebala biti ta osoba koja će srediti stanje u mafijaškim i drugim interesima premreženom pravosuđu.

Milanović je jučer u jednom trenutku čak priznao da je očekivao da će priča s Pupovcem krenuti u smjeru u kojem je na kraju i otišla. A taj je da se predsjednik SDSS-a ponovo našao u njemu tako omiljenoj poziciji žrtve. Pa se naravno postavlja prirodno pitanje – ako je Milanović predviđao da će se stvari ovako odviti, zašto je počeo na ovaj način lupati po Pupovcu. Pa se ovaj naravno odmah počeo žaliti balkanskim i inim medijima. Tako da će on, a ne Milanović, biti onaj tko će iz cijele priče izvući političke bodove. Da ne spominjemo to da će priču preuzeti strani, već poslovično krajnje neupućeni mediji koji će je staviti u njima tako dragi kontekst ugroženosti Srba u Hrvatskoj.

Naravno, to što je Milanović napao samo Pupovca, dok je o Srbima govorio isključivo u pozitivnom kontekstu, ostat će potpuno nezamijećeno zbog salvi odvratnih i besmislenih uvreda koje je uputio na račun predsjednika SDSS-a. Kao i u puno prethodnih navrata, Milanović je velikim dijelom bio u pravu. Pravi politički predstavnici Srba u Hrvatskoj nisu SDSS i Pupovac, već je to SDP. Na svim izborima ogromna većina pripadnika srpske nacionalne manjine glasa za SDP. SDSS je u Saboru i Vladi isključivo i jedino zbog bizarnog izbornog modela kakvog nema nigdje na svijetu osim u Hrvatskoj. I to je jedan od ključnih razloga zbog kojeg SDSS puno više voli suradnju. HDZ im, naime, nije suparnik na dijelu političkog tržišta na kojem oni operiraju. Milanović je čak i u pravu kada govori da Pupovac nije neka slaba i nezaštićena osoba. Pa radi se o osobi koja je predsjednik stranke vladajuće koalicije, koja ima praktički svoj, prilično utjecajan medij. I koja je donedavno bila predsjednik Nadzornog odbora banke koja je dijelila na stotine milijuna kuna kredita.

Ali iz cijele priče će ostati samo to da je predsjednik divljački nekoliko dana vrijeđao predsjednika jedne stranke sa srpskim predznakom. Milanovićeva retorika prekrila je gotovo sve njegove druge inicijative. Čak je moguće bio u pravu i oko instituta javnog poziva za predsjednika Vrhovnog suda. Kako se zakonom razrađuju predsjednikove izravne ovlasti, zaista zavređuje preispitivanje ustavnosti. Ali čemu ovakve revolucionarne metode za kojima je posegnuo, čemu vrijeđanje svih onih koji nisu imali razumijevanje za činjenicu da formalni šef države naprosto ne želi poštovati jedan zakon. Isto je napravio u slučaju famoznog kluba u Planinskoj. I tada je imao neka dobra pitanja, ali iza svega su ostale samo uvrede koje je dijelio na sve strane, šakom i kapom.

Isto je prošao i Žarko Puhovski, iako se već 50 godina zna da je bio svjedok optužbe hrvatskim sveučilištarcima 1972. godine. Zašto je Milanović o tome odlučio pričati tek sada? Ili otkud sada takav napad na Pupovca s kojim je godinama blisko politički surađivao. A Pupovac je tada bio potpuno isti kakav je sada. Čak ga je bio poslao kao promatrača u Europski parlament, a njegovoj udruzi dao zgradu u Zagrebu. A sada, kaže da je pogriješio. Ove Milanovićeve akrobacije ostat će u okviru Hrvatske. Ali Milanovićevi potezi imaju i međunarodne reperkusije. Njegovu su verbalnu pirotehniku već više puta radosno iskoristili bošnjački unitaristi u BiH. Baš kao i njegov bizaran poziv Miloradu Dodiku da kao plemenski poglavica BiH Srba posjeti Hrvatsku. Gledajući unatrag, slobodno se može reći da je Milanović besmisleno protraćio prvu godinu svog mandata. On jest ukazivao na negativne stvari, što jest uloga predsjednika. Ali iza njegovih ukazivanja nije ostajao barem minimalan pomak nabolje, već samo politički spaljena zemlja. Šteta.