U gradu djetinjstva i opet cvate turizam nakon poražavajuće lanjske godine, one kad smo shvatili koliko je sve fražilno otkad je COVID-a. Zapravo, ne da cvate, već se turizam događa kao da sutra ne postoji i nikada neće doći. Od turista se pobjeći ne može. Novi je to neki soj, ljudstvo koje ne samo da zna sve kutke povijesno vrijednog centra, već znaju i sjesti na rasklimane autobuse gradskog prijevoza pa potegnuti do kud god treba ne bi li što kupili, jeli, ili, ako je po njih sreće, štogod dobrano popili, a da je iza ponoći i da lupa u tintaru. Ovi čak i džogiraju asfaltom što ga je godina proizvodnje pojela, trče tamo gdje se nikada trčalo nije jer im je ionako asfalt tu podno skupo plaćenih apartmana iz kojih se plavog mora, zbog kojeg su valjda došli, i ne vidi. Ništa im skupo nije, kupuju sve na što nalete, lete okolo od rane zore dok im glava ne klone noću na kakvoj gradskoj plaži.

– Ovo me lito baš nekako satralo, kažu zato domoroci.

Govore vam to ako ste ih nekim trikom natjerali da izađu iz kuće. Ma, ako su i izašli, neće oni u centar, već biraju neki od kafića u kojima je pivo još uvijek normalne cijene, a želja u gazde da se svidi toj stranoj mladosti ama nikakva. Sjedi se, recimo, u Basketa, praktički na metar od velike prometnice. Sjedi se, ili stoji, i priča nehajno dok momak za šankom ne zatvori tende. Evo i jednog od bivših ministara turizma. I on je, sve se čini, pobjegao od turista. I može mu se, sada kad ministar više nije.

I u vali od života, od života i ljetovanja zadnjih 40 godina, turizam se vratio na velika vrata. Kapaciteti su takvi da je turista u globalu uvijek manje-više jednak neki broj, dakako ako je sezona normalna, a ne k’o lanjska. Obitelji željne mora izmjenjuju se u apartmanima u pravilnom ritmu i pritom sa sobom na more nose nikada više rekvizita. Peraje, maske, luftići oblika velike krafne što je Homer Simpson jede i mali milijun supova! Skoro pa da je papak tko nema sup, tu magičnu dasku s kojom se lako ode miljama daleko, a teško vraća kući. Ili sup ili bicikl, uz, dakako, obavezno jutarnje trčanje.

Biciklističke staze

– Vidi ih. Opet će doć’ do Pavine kuće, shvatit’ da dalje puta nema, pa se vraćat’ natrag – pokazuje stari prstom preko vale.

I bi tako; njih dvoje sa skupim biciklima i s kacigama na glavi, uspeli su se strminom do Pavine kuće uvjereni da će preko brda stazom lako do sljedećih vala pa sve do prvog većeg mjesta s trgovinom, da bi shvatili kako dalje ni puta ni staze nema, već im je vratiti se pa okretati pedale dosadnim asfaltom. Općina koja od turizma živi i njime puni proračun od kojeg kiti rivu u općinskom središtu, o turistima i turističkoj ponudi ne razmišlja baš ništa. Tu nitko ne vidi da su navike u turista drugačije i da malo ulaganja u biciklističke staze nije više nikakav luksuz, nego ljuta potreba. Ali, nema se para. A i valja asfalt dovući do svake kuće u mjestu, do pod prozor svakog čeljadeta koje tu ima boravište i pravo glasa, a za vikendaše ćemo lako. Vlasnici vikendica, a mahom su oni ti kojima turisti dolaze, imaju zato obvezu sortirati otpad, što je dobro, i pritom plaćati velike novce za odvoz istog, što je loše jer se i opet rijetko otpad odvozi.

U malu valu još nije stigla voda, odnosno vodovod. Nakon svih tih godina, nakon što je novac od samodoprinosa proćerdan u druge neke svrhe, nakon što su cijevi stigle 200 metara blizu s jedne strane i 100 s druge, nakon što je nedavno predizborno obećanje i opet bilo da ovaj put greške nema i da će se zajedno razvući i cijevi za kanalizaciju i za vodovod, jednostavno je rečeno da od sredstava, onih EU-a, nema ništa. Inače, stranka koja ima općinsku vlast je ista, samo što je umjesto načelnice tu načelnik, mlad i sposoban taman toliko da nakon velebne pobjede na izborima nastavi njenim stopama i stopama stranke. No, zato ga, priča se, već krajem ovog mjeseca čekaju žestoke demonstracije podno prozora njegova ureda. Jer, među onima što im je asfalt došao pred kuću ima i onih koji vode nemaju i koji su shvatili što im je preče. Nema vode, nema biciklističkih staza, ali ima smokava u izobilju, mora koje je čisto i Poljaka, Čeha, Talijana, Ukrajinaca, Slovenaca koji vole sve i dolaze vjerno, pa se još ne ponašaju kao da sutra ne postoji, poput klijentele u gradu koji je južnije na sat vremena vožnje. Nema nama do srednje klase koju je vrijeme načelo kao i onaj gore spomenuti gradski asfalt.

U maloj vali more je najljepše ranim jutrom. Vrijedi se iz postelje ustati rano, pa se umiti morem koje vjetar još nije stigao uzburkati ni malo. Starija domaća čeljad to zna, a i s godinama im je san sve kraći i plići. Jutro je mirno i akustika taman takva da ih se čuje kako razglabaju o cjepivu. Jedni su za, drugi protiv. Ovi »za« su glasniji. Ovi »protiv« tvrdoglaviji. Ovi »za« vjeruju znanosti. Ovi »protiv« izvlače argument koji kaže – kako će cjepivo valjati kad su ga izumili u niti godinu dana!? Koliko su mjeseci i godina znanstvenici trebali razvijati cjepivo, ne zna se. Ovi što su »za« imaju po nekoliko primjera iz bliže okoline ljudi koji su bili »protiv« i jedva ostali živi. Ovi »protiv« svejedno misle da ne može biti dobro što se »preko noći« izmisli.

Ljetno kino

A dok u maloj vali iznajmljivači strepe hoće li im posezonu uništiti kakve nove epidemiološke mjere, u onome gradu što turiste prezire, ali ih podnositi mora, epidemiološke mjere se poštuju i na velikom nogometnom derbiju. Nema unutra bez COVID-potvrde ili friškog testa. I sve je to u redu da vrata od ulaza na stadion nisu tako mala, da samo dva čovjeka ne provjeravaju na ulazu potvrde pa je protočnost slaba, da nervozni navijači ne čekaju pred ulazom nabijeni jedni na druge kao da su u krdu i da se pritom ne psuje sve po spisku i koroni i stožeru i vladi i cjepivu. Bit će da je to ona priča o dobrim namjerama i nevaljanoj izvedbi, o Alki, procesijama, političkim skupovima s jedne strane i mjerama s druge. Kristijan već godinama živi u Švicarskoj. Poslije utakmice govori kako je i vani tako otprilike isto, zbunjujuće uglavnom.

Epidemiološke mjere bolje se i lakše provode u ljetnom kinu. Nije to oaza usred grada samo zbog filma, to je i mjesto za bijeg jer ovaj soj turista koji je grad ove godine zaslužio za kino ili ne zna, ili ga kino ne interesira. I neka je tako. U kinu premijera filma »Murina« redateljice Antonete Alamat Kusijanović. U publici mahom žene, jer se o filmu i pisalo mahom kao o »ženskom«, makar ta podjela na žensko i muško bila i jest poprilično nepotrebna, nezgrapna, loša. A film i lijep i težak u isti čas, lijep za gledati, težak temom. Težak jer priča o životima iz kojih se izaći ne da ni kad si svjestan da se u njima gušiš, lijep jer su lijepi kadrovi pod morem i jer su lijepe i sjajne glavne glumice, Gracija Filipović dok igra kćer što se grčevito i hrabro bori za komadić slobode i Danica Čurčić koja je mati što kukavički pristaje na sve, uvjerena da drugačije i ne može da bi se kakva-takva obitelj sačuvala. Otac je tu negativac, on je krut, on je tiranin i njega bi majstor Leon Lučev, kako sam reče, drugi put glumio s više ljubavi pa da njegova ludost bude gledatelju još šokantnija. Njih dvojica što sjede u 15. redu među ženama, hvataju se poput davljenika za taj spomen ljubavi. Možda otac ne zna bolje dok svima želi dobro, možda ne zna drukčije dok se ćuti neuspješan skroz!? Nije neko opravdanje za grubost, nije nikakvo, ali sporo se tu uz more stvari mijenjaju. A vrijeme je da se mijenjamo, svi, i to nabolje. Odavno je takvo vrijeme. Na platnu Dalmacija, obala svaka, iz koje se bježi koliko god bila lijepa, a malo dalje od kina čuju se turisti.

U maloj vali ne gleda se televizija toliko koliko se ovu sezonu sluša radio te i dalje pobožno čitaju novine. Radio je Ritam, pokrenuli su ga u gradu koji je 40 kilometara od vale sjevernije. Mati ga voli jer je na njemu dobre glazbe i kratkih vijesti i jer je signal konačno jasan, dobar, čist. Televizija se upali oko Dnevnika, pa se naleti na priču o Thompsonu, njegovu stanu i, po prilogu sudeći, tuđim kvadratima stambenog prostora koji su eto njegovi. Evo i prešutnih kamata, skuplje hrane, Afganistana što ga je svijet dao talibanima, Banije što se ne obnavlja… Mati gasi televizor. Ne treba joj podsjetnik da ljeto ne traje dugo i da slijedi tipična hrvatska jesen. Zna ona i ovako da se u nas sve sporo mijenja, skoro nikako.