Loša liga znači lošu motivaciju, loš ugled u svijetu, uljuljkanost u rutinu, a ni publika neće dovijeka hrliti tamo gdje je rezultat izvjestan. Oslabiti protivnike do ibera činilo se smisleno nekad, no sada bi ih trebalo nekako ojačati da se prvenstvo uopće igra, a kako ih ojačati kad na to nisi naviknut
Sedamnaest godina i 10 mjeseci! Ponovimo, 17 godina i 10 mjeseci jedan je otac čekao da njegova kći pokaže ikakav interes za nogomet. Ne onaj površni sveden na navijače, malo reprezentacije i gdjekoju bjelosvjetsku nenogometnu ludost u zabludjelih mladih nogometaša, već pravi pravcati interes za igru kao takvu.
Mislio je da se ni neće dogoditi, držao i dalje na telefonskoj vezi starog oca i kojeg starog prijatelja da s njim prokomentira štogod nogometno, pazeći pritom da su mu sugovornici iz stoljeća sedmoga i da kuže do srži što je nogomet, a ne da su pali pod utjecaj pomodarstva u mladih sveznalica. A onda se jednostavno dogodilo. Sve se, bože prosti, poklopilo. I taj neki predvečernji sat, i to da nju muči neka mučnina pa da nije vani, i to da trećeg kraka u obitelji nije bilo doma da okrene na drugi neki kanal, i to da se jednostavno nije imalo što drugo gledati osim utakmice između Rijeke i Dinama. A Rijeka, u tom prvom poluvremenu, vanzemaljska!
Povijesni trenutak
Letjeli su momci u bijelom po terenu, stisnuli protivnika duboko na njegovu polovinu, jednostavnim rješenjima dolazili do šansi, a onda i zabijali sjajne pogotke. A ona je postavila stotinu pitanja, što je, s obzirom na onih 17 godina i 10 mjeseci, bilo toliko neočekivano da se otac mrvicu i zbunio i mrvicu prepao. Prepao se da ne kaže što krivo, ili da ne krene u veliku filozofiju, svjestan da je trenutak povijesne naravi.
Jer što se taj tren, ovu utakmicu, primi, to će tu i ostati pa možda bude partnerica za gledanje nogometa i češće.
Počelo je, reklo bi se, očekivano, s onim što je ofsajd, pa zašto je neki prekršaj za žuti karton, a neki za crveni, i zašto se i grublji prekršaj izvan onih šesnaest metara ne tretira kao kazneni udarac. A onda je primijetila kako bijeli lete i suca kako sudi, pa je učas nogomet stavila u društveni neki kontekst. Prvo je priznala da bi joj užasno bilo da Rijeka ovu utakmicu ne dobije, iako ni za koga ta ne navija, jer igra sjajno.
Tad je došlo drugo poluvrijeme. Prednost Rijeke počela se topiti čudnim nekim putima i načinima. Dinamo zabija gol, ali sudac provjerava je li mu prethodio prekršaj.
– Sad ćemo vidjeti ima li sudac muda, ispali ona.
Stvar je jednostavna: muda imaš kad Dinamu poništiš gol, a kad mu ga priznaš usprkos onom što VAR pokazuje, onda ih nemaš. I to je to. U ovom konkretnom slučaju, sudac je bio s mudima. Ma, Rijeka u drugom poluvremenu nije bila ni sjena Rijeke u prvoj polovini utakmice. Možda je i zato njezin interes u drugom poluvremenu bio usmjeren manje na samu igru, a više na to kako se uopće formiraju ekipe, tko kako i odakle kupuje igrače, kako se slaže momčad, a bome na meti bi i trener koji ne uspijeva natjerati svoje momke da dva poluvremena odigraju jednako dobro. A to, i njemu i njima, posao. I još je, a mogla je i bez toga, skrušeno pitala zašto je Hajduk tako loš. Eh…
(Nad)realne ambicije
Nije puno prošlo dana od te utakmice na kojoj je Rijeka demonstrirala da je materijal za velike dosege samo ako nauči igrati dva ista poluvremena, kad su u Dnevniku javnog servisa osvanuli rezultati istraživanja javnog mijenja o preferenciji naših političkih stranaka. Analiza je počela konstatacijom: »HDZ uvjerljivo vodeći, bez izgleda da uskoro bude ugrožen.« Ako to ne zvuči nogometno, k vragu što onda zvuči!?
A ako se i to prevede na nogometni jezik, možda će manje od 17 godina i 10 mjeseci proći dok se dijete na zainteresira za politiku. Kako god, najavna rečenica otvorila je vrata što spajaju dva nama draga svijeta – politiku i nogomet.
HDZ, dakle, uvjerljivo prvi. Naštetiti mu ne može ništa, pa tako nije ni presuda vezana uz Fimi mediju. Između dva istraživanja još su i jedini nešto rasli u srcima birača. Stabilno oni brode k još jednoj tituli prvaka. Velika je bodovna razlika između njih i platforme Možemo! koja je na drugom mjestu. Doduše, ni drugoplasiranu ekipu nisu puno koštale recentne greške pri odabiru igrača, baš kao ni taktičko neiskustvo, birači još uvijek vjeruju da za novaka u ligi tu ima prostora za djelovanje, ali navijačka potpora polako pada i za titulu je, očito, puno prerano. Treba im zato ostati drugi, što im je, s obzirom tko je treći i u kakvom je stanju, podosta realan cilj i doseg. Treći je, naime, SDP, klub kojem malo fali pa da više nema igrača dovoljno ni za zapisnik. Sve je u tom klubu pošlo po zlu i vertikalno i horizontalno, od uprave, preko trenera, do igrača i pomoćnog osoblja. Jedna je ovo od najvećih kriza odvajkada, no s druge strane, ta dugogodišnja tradicija i ti navijači koji su tu i u dobru i u zlu, drže SDP na trećem mjestu. To, pak, itekako ilustrira snagu ove lige političke, jer ako je treći po snazi klub koji ovako glavinja, kakvi li su tek oni koji mu gledaju u leđa!? Most. Vrh donjeg dijele ljestvice je njihov. U normalnim okolnostima bili bi oni stabilan prvoligaš.
Ali, kad o sebi govoriš kao prvak Lige prvaka, a istraživanje ti daje sedam posto, jasno je da su ambicije odavno nadrealno premašile realno stanje. Vjerovati da jednoznamenkasti broj zastupnika može mijenjati stanje na ljestvici, utopija je. Ali, valja biti iskren, tandem Raspudić – Selak Raspudić pokazuje talent za fini vez koji možda i neće ekipu dovesti međ’ zvijezde, ali će barem tandem činiti sretnim.
Loša liga – loša motivacija
Sva što se dalje spominjalo u Dnevniku, sve druge stranke i postoci, tu je tek da liga ima valjani broj klubova, k’o popuna neka. No, umjesto da to onog koji je suvereno na vrhu veseli, u njih i onih koji klub vode kao da zbog toga samo raste nezadovoljstvo. Zašto, kad bi mogli staviti prst u uho i slagati trofeje u nekoj prezentnoj sobi!? Ima, međutim, to nezadovoljstvo smisla. Loša liga znači lošu motivaciju, loš ugled u svijetu, uljuljkanost u rutinu, a ni publika neće dovijeka hrliti tamo gdje je rezultat izvjestan. Oslabiti protivnike do ibera činilo se smisleno nekad, no sada bi ih trebalo nekako ojačati da se prvenstvo uopće igra, a kako ih ojačati kad na to nisi naviknut. Nije, doduše, da se potonuli klubovi i sami ne dovijaju što i kako, evo Domovinski pokret je u pola sezone doveo menadžera – igrača za kojeg vjeruju da će ih odvesti daleko, no za sada brojke i nisu neke.
Premda nije član ekipe što se odazive na Možemo!, Dario Juričan jest neka vrst njihova simpatizera, pa bi sudska odluka da mu se mora dati da promijeni ime u Milan Bandić morala unijeti malo živosti i u njihovu igru. Doduše, ima tu on, a da se ne zazivaju baš sva imena uzalud, ali lijep je to vab i podsjetnik na dane ponosa i slave kad se netko zove Milan Bandić, tim više što se zna kakav je to igrač bio. Da u svići još ima ulja, samo treba dati plamenu da se rasplamsa, pokazuje SDP-ov Matko Kuzmanić koji je posve suvislo zborio u Saboru za ove trakavice od izbora glavnog ravnatelja HRT-a. No, možda bi bilo upravo sjajno i najbolje kad bi prvi na ljestvici procijenio da mu je pametno poslati koji mladi dragulj na posudbu, pa da liga ojača. Ovako izvjesna utrka nikom nije zanimljiva, čak ni onom tko je unaprijed prvak, a posljedice su tim gore kad se zna da je za jaku ligu baš prvak odgovoran.
Ljudi su satkani od začudna materijala, bilo da se bave politikom, bilo da igraju nogomet, takvog da u pravilu nikad posve zadovoljni nisu
Teži se višem, ali dok Dinamo još kadikad i zaigra kakvu europsku utakmicu, ova druga liga igra se samo na domaćem bunjištu. Kako u tome naći vazda nanovo motiva, pa još kad pred svima nama stoje neke neizborne godine, vrag bi ga znao. U međuvremenu, tinejdžerica je ponovo zamukla što se loptanja tiče, a »jedno poluvrijeme atomska« Rijeka je izgubila doma od realno slabije Lokomotive. Liga nam je takva kakva je, samo tko je junak da se s tim pomiri!?
Piše Siniša Pavić
Liga za h(r)ejting
Siniša Pavić
24. listopad 2021 09:11
Loša liga znači lošu motivaciju, loš ugled u svijetu, uljuljkanost u rutinu, a ni publika neće dovijeka hrliti tamo gdje je rezultat izvjestan. Oslabiti protivnike do ibera činilo se smisleno nekad, no sada bi ih trebalo nekako ojačati da se prvenstvo uopće igra, a kako ih ojačati kad na to nisi naviknut
Sedamnaest godina i 10 mjeseci! Ponovimo, 17 godina i 10 mjeseci jedan je otac čekao da njegova kći pokaže ikakav interes za nogomet. Ne onaj površni sveden na navijače, malo reprezentacije i gdjekoju bjelosvjetsku nenogometnu ludost u zabludjelih mladih nogometaša, već pravi pravcati interes za igru kao takvu.
Mislio je da se ni neće dogoditi, držao i dalje na telefonskoj vezi starog oca i kojeg starog prijatelja da s njim prokomentira štogod nogometno, pazeći pritom da su mu sugovornici iz stoljeća sedmoga i da kuže do srži što je nogomet, a ne da su pali pod utjecaj pomodarstva u mladih sveznalica. A onda se jednostavno dogodilo. Sve se, bože prosti, poklopilo. I taj neki predvečernji sat, i to da nju muči neka mučnina pa da nije vani, i to da trećeg kraka u obitelji nije bilo doma da okrene na drugi neki kanal, i to da se jednostavno nije imalo što drugo gledati osim utakmice između Rijeke i Dinama. A Rijeka, u tom prvom poluvremenu, vanzemaljska!
Povijesni trenutak
Letjeli su momci u bijelom po terenu, stisnuli protivnika duboko na njegovu polovinu, jednostavnim rješenjima dolazili do šansi, a onda i zabijali sjajne pogotke. A ona je postavila stotinu pitanja, što je, s obzirom na onih 17 godina i 10 mjeseci, bilo toliko neočekivano da se otac mrvicu i zbunio i mrvicu prepao. Prepao se da ne kaže što krivo, ili da ne krene u veliku filozofiju, svjestan da je trenutak povijesne naravi.
Jer što se taj tren, ovu utakmicu, primi, to će tu i ostati pa možda bude partnerica za gledanje nogometa i češće.
Počelo je, reklo bi se, očekivano, s onim što je ofsajd, pa zašto je neki prekršaj za žuti karton, a neki za crveni, i zašto se i grublji prekršaj izvan onih šesnaest metara ne tretira kao kazneni udarac. A onda je primijetila kako bijeli lete i suca kako sudi, pa je učas nogomet stavila u društveni neki kontekst. Prvo je priznala da bi joj užasno bilo da Rijeka ovu utakmicu ne dobije, iako ni za koga ta ne navija, jer igra sjajno.
Tad je došlo drugo poluvrijeme. Prednost Rijeke počela se topiti čudnim nekim putima i načinima. Dinamo zabija gol, ali sudac provjerava je li mu prethodio prekršaj.
– Sad ćemo vidjeti ima li sudac muda, ispali ona.
Stvar je jednostavna: muda imaš kad Dinamu poništiš gol, a kad mu ga priznaš usprkos onom što VAR pokazuje, onda ih nemaš. I to je to. U ovom konkretnom slučaju, sudac je bio s mudima. Ma, Rijeka u drugom poluvremenu nije bila ni sjena Rijeke u prvoj polovini utakmice. Možda je i zato njezin interes u drugom poluvremenu bio usmjeren manje na samu igru, a više na to kako se uopće formiraju ekipe, tko kako i odakle kupuje igrače, kako se slaže momčad, a bome na meti bi i trener koji ne uspijeva natjerati svoje momke da dva poluvremena odigraju jednako dobro. A to, i njemu i njima, posao. I još je, a mogla je i bez toga, skrušeno pitala zašto je Hajduk tako loš. Eh…
(Nad)realne ambicije
Nije puno prošlo dana od te utakmice na kojoj je Rijeka demonstrirala da je materijal za velike dosege samo ako nauči igrati dva ista poluvremena, kad su u Dnevniku javnog servisa osvanuli rezultati istraživanja javnog mijenja o preferenciji naših političkih stranaka. Analiza je počela konstatacijom: »HDZ uvjerljivo vodeći, bez izgleda da uskoro bude ugrožen.« Ako to ne zvuči nogometno, k vragu što onda zvuči!?
A ako se i to prevede na nogometni jezik, možda će manje od 17 godina i 10 mjeseci proći dok se dijete na zainteresira za politiku. Kako god, najavna rečenica otvorila je vrata što spajaju dva nama draga svijeta – politiku i nogomet.
HDZ, dakle, uvjerljivo prvi. Naštetiti mu ne može ništa, pa tako nije ni presuda vezana uz Fimi mediju. Između dva istraživanja još su i jedini nešto rasli u srcima birača. Stabilno oni brode k još jednoj tituli prvaka. Velika je bodovna razlika između njih i platforme Možemo! koja je na drugom mjestu. Doduše, ni drugoplasiranu ekipu nisu puno koštale recentne greške pri odabiru igrača, baš kao ni taktičko neiskustvo, birači još uvijek vjeruju da za novaka u ligi tu ima prostora za djelovanje, ali navijačka potpora polako pada i za titulu je, očito, puno prerano. Treba im zato ostati drugi, što im je, s obzirom tko je treći i u kakvom je stanju, podosta realan cilj i doseg. Treći je, naime, SDP, klub kojem malo fali pa da više nema igrača dovoljno ni za zapisnik. Sve je u tom klubu pošlo po zlu i vertikalno i horizontalno, od uprave, preko trenera, do igrača i pomoćnog osoblja. Jedna je ovo od najvećih kriza odvajkada, no s druge strane, ta dugogodišnja tradicija i ti navijači koji su tu i u dobru i u zlu, drže SDP na trećem mjestu. To, pak, itekako ilustrira snagu ove lige političke, jer ako je treći po snazi klub koji ovako glavinja, kakvi li su tek oni koji mu gledaju u leđa!? Most. Vrh donjeg dijele ljestvice je njihov. U normalnim okolnostima bili bi oni stabilan prvoligaš.
Ali, kad o sebi govoriš kao prvak Lige prvaka, a istraživanje ti daje sedam posto, jasno je da su ambicije odavno nadrealno premašile realno stanje. Vjerovati da jednoznamenkasti broj zastupnika može mijenjati stanje na ljestvici, utopija je. Ali, valja biti iskren, tandem Raspudić – Selak Raspudić pokazuje talent za fini vez koji možda i neće ekipu dovesti međ’ zvijezde, ali će barem tandem činiti sretnim.
Loša liga – loša motivacija
Sva što se dalje spominjalo u Dnevniku, sve druge stranke i postoci, tu je tek da liga ima valjani broj klubova, k’o popuna neka. No, umjesto da to onog koji je suvereno na vrhu veseli, u njih i onih koji klub vode kao da zbog toga samo raste nezadovoljstvo. Zašto, kad bi mogli staviti prst u uho i slagati trofeje u nekoj prezentnoj sobi!? Ima, međutim, to nezadovoljstvo smisla. Loša liga znači lošu motivaciju, loš ugled u svijetu, uljuljkanost u rutinu, a ni publika neće dovijeka hrliti tamo gdje je rezultat izvjestan. Oslabiti protivnike do ibera činilo se smisleno nekad, no sada bi ih trebalo nekako ojačati da se prvenstvo uopće igra, a kako ih ojačati kad na to nisi naviknut. Nije, doduše, da se potonuli klubovi i sami ne dovijaju što i kako, evo Domovinski pokret je u pola sezone doveo menadžera – igrača za kojeg vjeruju da će ih odvesti daleko, no za sada brojke i nisu neke.
Premda nije član ekipe što se odazive na Možemo!, Dario Juričan jest neka vrst njihova simpatizera, pa bi sudska odluka da mu se mora dati da promijeni ime u Milan Bandić morala unijeti malo živosti i u njihovu igru. Doduše, ima tu on, a da se ne zazivaju baš sva imena uzalud, ali lijep je to vab i podsjetnik na dane ponosa i slave kad se netko zove Milan Bandić, tim više što se zna kakav je to igrač bio. Da u svići još ima ulja, samo treba dati plamenu da se rasplamsa, pokazuje SDP-ov Matko Kuzmanić koji je posve suvislo zborio u Saboru za ove trakavice od izbora glavnog ravnatelja HRT-a. No, možda bi bilo upravo sjajno i najbolje kad bi prvi na ljestvici procijenio da mu je pametno poslati koji mladi dragulj na posudbu, pa da liga ojača. Ovako izvjesna utrka nikom nije zanimljiva, čak ni onom tko je unaprijed prvak, a posljedice su tim gore kad se zna da je za jaku ligu baš prvak odgovoran.
Ljudi su satkani od začudna materijala, bilo da se bave politikom, bilo da igraju nogomet, takvog da u pravilu nikad posve zadovoljni nisu
Teži se višem, ali dok Dinamo još kadikad i zaigra kakvu europsku utakmicu, ova druga liga igra se samo na domaćem bunjištu. Kako u tome naći vazda nanovo motiva, pa još kad pred svima nama stoje neke neizborne godine, vrag bi ga znao. U međuvremenu, tinejdžerica je ponovo zamukla što se loptanja tiče, a »jedno poluvrijeme atomska« Rijeka je izgubila doma od realno slabije Lokomotive. Liga nam je takva kakva je, samo tko je junak da se s tim pomiri!?