Uglavnom odlaze prekaljeni asovi za koje šira javnost jedva da je ikad čula. Ali, kad je stranku odlučio napustiti predsjednik pulskog HDZ-a Petar Ćurić ili kad gradonačelnik Trilja Ivan Šipić odluči dići sidro, e onda je čudo
Vidjela je i gleda ova zemlja svakakvih čuda, onih političkih, nižu se kao na traci začudne pojave od, primjerice, HDZ-ova kandidata za gradonačelnika Zagreba Davora Filipovića koji najavljuje gradnju pogona u kojem će se proizvoditi cjepiva kontra svega pa i ono kontra karcinoma, preko potrebe da i USKOK istražuje kojim je putem na onaj svijet otišao bivši gradonačelnik Zagreba, do vodstva nesretne i potresene Gline čiji gradski oci traže 50 vrhunskih ergonomskih stolica uvjereni jamačno da im ništa do li stolice vrhunske ergonomske ne može bolje garantirati svijetlu budućnost.
Svašta se događa i svašta se pamti, na štošta smo se i navikli, recimo na SDP u kojem svega ima samo želje nema da dobiju ijedne izbore kad je opozicijsko djelovanje tako neškodljivo po onog tko djeluje. Ali, ima nešto što se događa, a nikada se prije zbilo nije, barem ne u ovolikoj mjeri, taman da se više ne čini eksces, nego uredna neka pojava. Nikada, ama nikada se nije odlazilo ovoliko iz redova HDZ-a! I nikada, ama nikada, nije bilo manje jasno zašto se to pobogu događa, pa još pred lokalne izbore, pa još mahom tamo gdje kladionice zdušno nude nikakve omjere na bilo čiju pobjedu osim onu Plenkovićeve družine.
Damir Juzbašić bijaše, valjda je još uvijek, prvi u ravnateljstvu Robnih rezervi. Robnih rezervi… Kad to čovjek izgovori puna su mu usta, a da i ne zna o čemu se tu točno radi. Robne rezerve laiku nalikuju na punu špajzu svega. Otvoriš vrata koja šatro ne vode nikamo, a tamo na policama sklepanim od letvica svega, svega blaga k’o u onoj Balaševićevoj pjesmi. Tu su tegle s kiselišem, kako one od zadnjeg kiseljenja, tako i one iz šampionske 2018. koja je čudesnu kiselu papriku dala. Tu su hrpe tjestenine i grahorica suhih, brašna i šećera, ulja, pa ako i krene ovaj COVID po zlu, gladi svakako biti neće. Tu je alkohol svake vrste, onaj što se čuva bilo zbog sentimenta poput boca Cezara i starog Badelovog konjaka, bilo da su domaće neke loze s kojima se da liječiti i duša i tijelo, vidati rane te prati prozore. Vrata kućnih robnih zaliha su uvijek otvorena, ali se dobro zna tko u njih smije i kad, da ne spominjemo koliko trošiti smije naslagane proizvode. Biti ključar Alibabine pećine čini se posebna čast. Stavimo li sve to na višu razinu, na razinu ravnateljstva Robnih rezervi, i čast je veća. Dobro, i odgovornost, ali to u nas nikad nije bilo suspektno. Čim si ravnatelj, pa još od povjerenja stranke na vlasti, automatski si odgovoran što god bilo. Juzbašić je bio sve to, da bi se jednog jutra probudio i rek’o – više neću!
Siguran posao
– Šta nećeš, sunac ti!? – lako moguće da mu je kazala supruga, ili najbliža rodbina.
Neće više biti u HDZ-u, neće više biti lider stranačkog ogranka u Županji, već će sam naokolo, ili u društvu onih tridesetak kolega stranačkih koji su isto rekli – dosta je!
– Ma, što nećeš, jadan ne bio – lako moguće da mu je kazala supruga, ili najbliža rodbina.
Ne treba se rodbini ni čuditi, ako su tako nastupili. S jedne strane siguran posao u državnoj smočnici i članstvo u pobjedničkoj stranci koje možda nikada Juzbašića ne dotjera do visina koje snuje, ali će mu itekako priskrbiti lijepe poslove za tu spomenutu bližu, pa i dalju, rodbinu, jer ako išta HDZ radi kako valja, onda valjano skrbi za svoje članstvo. A s druge stoji što!? Škoro!? Ako i navodno stoji, tu se dalje gradskih i općinskih skupština i vijeća, pa još opozicionarski, realno teško može.
Nije Juzbašić sam, u Slavoniji je pogotovo HDZ-ovaca što iz HDZ-a bježe, baš kao da im u srcima o koja su se desnicom lupali, ništa od omiljene stranke nije ostalo. Uglavnom odlaze prekaljeni asovi za koje šira javnost jedva da je ikad čula, ili gdjekoji omladinac kojeg se još i da razumjeti s obzirom da se mladosti vazda nekud žuri. Ali, kad je stranku odlučio napustiti predsjednik pulskog HDZ-a i evidentni kandidat za gradonačelnika na skorim izborima Petar Ćurić, ili kad aktualni gradonačelnik Trilja Ivan Šipić odluči dići sidro i u bitku krenuti nezavisan posve, e onda je čudo. U Trilju ići solo kontra HDZ-a, a jedva da se išta promijenilo otkad je Šimun babin pokušaj da zaokruži išta osim HDZ-a spriječio rezolutno jednim pravodobnim prodornim pogledom!? Elem, kud će taj svijet i zašto, kad im »vojska« pobjeđuje!?
Lokalni šerifi
Vesna Vučemilović, kandidatkinja Domovinskog pokreta za osječko-baranjsku županicu, u ovom će osipanju HDZ-a prepoznati hrabre ljude koji se em ne boje, em ne slažu s lošim vođenjem Slavonije i Hrvatske. Jest, lijepo to i plemenito zvuči da nismo od krvi i mesa. Ne ostavlja se puna »špajza« zbog neslaganja s lošim vođenjem kućanstva. Bit će prije da je istina kako HDZ na te lokalne izbore, a bome ni predsjednički nisu od toga daleko, mahom pušta rezerviste, ljude s klupe, debitante u poznim godinama, dok tešku artiljeriju čuva za parlamentarne. Parlament u nas ionako gaće kroji, a sve ostalo je ukras i šarena laža, pa i ta nazovi odgovornost što je na svojim plećima nose direktno izabrani lokalni šerifi. Ako je u džepu prava stranačka iskaznica, stranka će svog čovjeka zaštititi, a kako je biračkom tijelu svejedno je li Pero ili Tomo i zašto je Ivo krenuo put Škore te kako dobro znaju koliko je specifična težina kandidata na lokalnoj razini, glas će se dati stranci prije nego čovjeku. Sve je kristalno jasno, samo bit će da je ljudska priroda takva da čovjek uvijek hoće više. Pa ako sam četiri godine zamjenik načelnika općine, zašto sada ne bih bio načelnik!? Ili, ako sam osam godina načelnik općine, zašto sad ne bih bio župan!? Ambicija raste, onako kako raste bliža i dalja rodbina koju treba skućiti, a u stranci nemaju razumijevanja jer i drugi čekaju na red. I eto belaja!
– Sve je to u redu, ma nikad više ravnateljske plaće. Kud će ti duša – možda je, ne bi bilo čudo, zakukala bliža i dalja rodbina Juzbašića.
S druge pak strane, lako moguće da su se svi bliski suradnici triljskog »još uvijek« gradonačelnika Šipića uhvatili za glavu, jer ako se do sada i uspješno povlačila EU lova, sada kad novi čovjek dođe, tko zna što će biti. Nikada se u nas iz stranke na vlasti i stranke koja lokalno uvijek dobro stoji, nije išlo nikamo, već se pače strpljivo čekalo da unutarstranačka skrb pokuca i na vaša vrata i pobrine se kako god. Jer, zakuca kad tad, makar da dâ vrhunske ergonomske stolce. Ova družina disidenata nije imala strpljenja, pa je digla sidro. Ili samo misle da bi i oni, samo u svom kraju, mogli ‘ladno obećati tvornicu cjepiva za sve i sva, samo da im je središnjica dala priliku. A eto, nije. Drugi, navodno, hoće.
Analitičari dakako traže manje priproste razloge, snuju razbijanje duopola SDP-a i HDZ-a i slične stvari. Samo, uvijek je istina u ovakvim slučajevima i priprostija od priproste.
– Možda svi ovi što odoše samo žele piti kavu u »Tri majmuna«! – detektirala je kolegica J.M. (podaci poznati redakciji).
Bome, nije ni to posve nemoguće.
Piše Siniša Pavić
Kud to ode vojnik HDZ-a?
Siniša Pavić
14. ožujak 2021 08:47
Hrvoje Jelavic/PIXSELL
Uglavnom odlaze prekaljeni asovi za koje šira javnost jedva da je ikad čula. Ali, kad je stranku odlučio napustiti predsjednik pulskog HDZ-a Petar Ćurić ili kad gradonačelnik Trilja Ivan Šipić odluči dići sidro, e onda je čudo
Vidjela je i gleda ova zemlja svakakvih čuda, onih političkih, nižu se kao na traci začudne pojave od, primjerice, HDZ-ova kandidata za gradonačelnika Zagreba Davora Filipovića koji najavljuje gradnju pogona u kojem će se proizvoditi cjepiva kontra svega pa i ono kontra karcinoma, preko potrebe da i USKOK istražuje kojim je putem na onaj svijet otišao bivši gradonačelnik Zagreba, do vodstva nesretne i potresene Gline čiji gradski oci traže 50 vrhunskih ergonomskih stolica uvjereni jamačno da im ništa do li stolice vrhunske ergonomske ne može bolje garantirati svijetlu budućnost.
Svašta se događa i svašta se pamti, na štošta smo se i navikli, recimo na SDP u kojem svega ima samo želje nema da dobiju ijedne izbore kad je opozicijsko djelovanje tako neškodljivo po onog tko djeluje. Ali, ima nešto što se događa, a nikada se prije zbilo nije, barem ne u ovolikoj mjeri, taman da se više ne čini eksces, nego uredna neka pojava. Nikada, ama nikada se nije odlazilo ovoliko iz redova HDZ-a! I nikada, ama nikada, nije bilo manje jasno zašto se to pobogu događa, pa još pred lokalne izbore, pa još mahom tamo gdje kladionice zdušno nude nikakve omjere na bilo čiju pobjedu osim onu Plenkovićeve družine.
Damir Juzbašić bijaše, valjda je još uvijek, prvi u ravnateljstvu Robnih rezervi. Robnih rezervi… Kad to čovjek izgovori puna su mu usta, a da i ne zna o čemu se tu točno radi. Robne rezerve laiku nalikuju na punu špajzu svega. Otvoriš vrata koja šatro ne vode nikamo, a tamo na policama sklepanim od letvica svega, svega blaga k’o u onoj Balaševićevoj pjesmi. Tu su tegle s kiselišem, kako one od zadnjeg kiseljenja, tako i one iz šampionske 2018. koja je čudesnu kiselu papriku dala. Tu su hrpe tjestenine i grahorica suhih, brašna i šećera, ulja, pa ako i krene ovaj COVID po zlu, gladi svakako biti neće. Tu je alkohol svake vrste, onaj što se čuva bilo zbog sentimenta poput boca Cezara i starog Badelovog konjaka, bilo da su domaće neke loze s kojima se da liječiti i duša i tijelo, vidati rane te prati prozore. Vrata kućnih robnih zaliha su uvijek otvorena, ali se dobro zna tko u njih smije i kad, da ne spominjemo koliko trošiti smije naslagane proizvode. Biti ključar Alibabine pećine čini se posebna čast. Stavimo li sve to na višu razinu, na razinu ravnateljstva Robnih rezervi, i čast je veća. Dobro, i odgovornost, ali to u nas nikad nije bilo suspektno. Čim si ravnatelj, pa još od povjerenja stranke na vlasti, automatski si odgovoran što god bilo. Juzbašić je bio sve to, da bi se jednog jutra probudio i rek’o – više neću!
Siguran posao
– Šta nećeš, sunac ti!? – lako moguće da mu je kazala supruga, ili najbliža rodbina.
Neće više biti u HDZ-u, neće više biti lider stranačkog ogranka u Županji, već će sam naokolo, ili u društvu onih tridesetak kolega stranačkih koji su isto rekli – dosta je!
– Ma, što nećeš, jadan ne bio – lako moguće da mu je kazala supruga, ili najbliža rodbina.
Ne treba se rodbini ni čuditi, ako su tako nastupili. S jedne strane siguran posao u državnoj smočnici i članstvo u pobjedničkoj stranci koje možda nikada Juzbašića ne dotjera do visina koje snuje, ali će mu itekako priskrbiti lijepe poslove za tu spomenutu bližu, pa i dalju, rodbinu, jer ako išta HDZ radi kako valja, onda valjano skrbi za svoje članstvo. A s druge stoji što!? Škoro!? Ako i navodno stoji, tu se dalje gradskih i općinskih skupština i vijeća, pa još opozicionarski, realno teško može.
Nije Juzbašić sam, u Slavoniji je pogotovo HDZ-ovaca što iz HDZ-a bježe, baš kao da im u srcima o koja su se desnicom lupali, ništa od omiljene stranke nije ostalo. Uglavnom odlaze prekaljeni asovi za koje šira javnost jedva da je ikad čula, ili gdjekoji omladinac kojeg se još i da razumjeti s obzirom da se mladosti vazda nekud žuri. Ali, kad je stranku odlučio napustiti predsjednik pulskog HDZ-a i evidentni kandidat za gradonačelnika na skorim izborima Petar Ćurić, ili kad aktualni gradonačelnik Trilja Ivan Šipić odluči dići sidro i u bitku krenuti nezavisan posve, e onda je čudo. U Trilju ići solo kontra HDZ-a, a jedva da se išta promijenilo otkad je Šimun babin pokušaj da zaokruži išta osim HDZ-a spriječio rezolutno jednim pravodobnim prodornim pogledom!? Elem, kud će taj svijet i zašto, kad im »vojska« pobjeđuje!?
Lokalni šerifi
Vesna Vučemilović, kandidatkinja Domovinskog pokreta za osječko-baranjsku županicu, u ovom će osipanju HDZ-a prepoznati hrabre ljude koji se em ne boje, em ne slažu s lošim vođenjem Slavonije i Hrvatske. Jest, lijepo to i plemenito zvuči da nismo od krvi i mesa. Ne ostavlja se puna »špajza« zbog neslaganja s lošim vođenjem kućanstva. Bit će prije da je istina kako HDZ na te lokalne izbore, a bome ni predsjednički nisu od toga daleko, mahom pušta rezerviste, ljude s klupe, debitante u poznim godinama, dok tešku artiljeriju čuva za parlamentarne. Parlament u nas ionako gaće kroji, a sve ostalo je ukras i šarena laža, pa i ta nazovi odgovornost što je na svojim plećima nose direktno izabrani lokalni šerifi. Ako je u džepu prava stranačka iskaznica, stranka će svog čovjeka zaštititi, a kako je biračkom tijelu svejedno je li Pero ili Tomo i zašto je Ivo krenuo put Škore te kako dobro znaju koliko je specifična težina kandidata na lokalnoj razini, glas će se dati stranci prije nego čovjeku. Sve je kristalno jasno, samo bit će da je ljudska priroda takva da čovjek uvijek hoće više. Pa ako sam četiri godine zamjenik načelnika općine, zašto sada ne bih bio načelnik!? Ili, ako sam osam godina načelnik općine, zašto sad ne bih bio župan!? Ambicija raste, onako kako raste bliža i dalja rodbina koju treba skućiti, a u stranci nemaju razumijevanja jer i drugi čekaju na red. I eto belaja!
– Sve je to u redu, ma nikad više ravnateljske plaće. Kud će ti duša – možda je, ne bi bilo čudo, zakukala bliža i dalja rodbina Juzbašića.
S druge pak strane, lako moguće da su se svi bliski suradnici triljskog »još uvijek« gradonačelnika Šipića uhvatili za glavu, jer ako se do sada i uspješno povlačila EU lova, sada kad novi čovjek dođe, tko zna što će biti. Nikada se u nas iz stranke na vlasti i stranke koja lokalno uvijek dobro stoji, nije išlo nikamo, već se pače strpljivo čekalo da unutarstranačka skrb pokuca i na vaša vrata i pobrine se kako god. Jer, zakuca kad tad, makar da dâ vrhunske ergonomske stolce. Ova družina disidenata nije imala strpljenja, pa je digla sidro. Ili samo misle da bi i oni, samo u svom kraju, mogli ‘ladno obećati tvornicu cjepiva za sve i sva, samo da im je središnjica dala priliku. A eto, nije. Drugi, navodno, hoće.
Analitičari dakako traže manje priproste razloge, snuju razbijanje duopola SDP-a i HDZ-a i slične stvari. Samo, uvijek je istina u ovakvim slučajevima i priprostija od priproste.
– Možda svi ovi što odoše samo žele piti kavu u »Tri majmuna«! – detektirala je kolegica J.M. (podaci poznati redakciji).
Bome, nije ni to posve nemoguće.