Na zaslon mobitela stigla je poruka: »Gledam Borgen, novu sezonu. Visoka politika, zaplotnjaštvo… A ovo kod nas… Dalo bi se eventualno snimiti kakvu epizodicu Krv nije voda.« K vragu, mora to izmamit osmijeh na usnicama, ili makar kakav grč, jer s jedne strane danska serija u kojoj glave padaju zbog ekologije i Grenlanda dok ministricu vanjskih poslova zovu kineski i američki predsjednici, a ovdje u nas na domaćem terenu ministar financija koji plaća luksuz po cijenu dvokrevetne sobe, Nikola Grmoja koji likuje jer je ‘jači’ od HDZ-ove mladeži, a onda i famozni »seks skandal« s kojim aseksualna zemlja i pripadajuće joj društvo ne zna što bi i kako bi. U nas »Krv nije voda«, serijal u kojem glume naturščici, a u najsretnijoj zemlji na svijetu »Borgen«. O, da je našu politiku uistinu pretočiti u scenarij koje ‘krv nije voda’ epizode, pa da konačno bude jasno čija majka crnu vunu prede i kom’ obojci a kom’ opanci. Moglo bi, recimo, ovako, samo valja zamisliti onaj RTL-ovski naratorski glas, ravan poput ravne crte, kako govori.

Željko Kerum, (62), bivši gradonačelnik Splita i Ivica Puljak (52), bivši gradonačelnik Splita, gostuju na televiziji. Voditelj čini sve da ih dovede do ruba. Dok Željko optužuje Ivicu da je uništio firme u gradu, Ivica primjećuje kravatu s logom Ferrarija kako nehajno odmara na Kerumovom trbuhu.

– Gospodin Kerum ima znak Ferrarija na kravati, to je razbacivanje i pokazivanje koliko novca ima dok je dužan drugima.

– Govori neistinu, ja vozin Ferrari 30 godina, njemu je sramota što vozi Peugeota!

Ovo gore je tek malo prerađena živa istina. Sad ide krv nije voda style. Elem….

Polemika začeta u studiju nastavila se na parkingu pred studijem. Izlazeći s parkirališta Ferrari sa Željkom lagano je dotaknuo Peugeot s Ivicom. Ivica Puljak (52) užasnut je atakom Ferrarija na Peugeota: »Nije nikada kriv automobil već uvijek vozač. Gospodin Željko namjerno se očešao o branik mog automobila. Užasnut sam napadom na svoju imovinu, napad koji stilom podsjeća na njegove napade na gradsku i društvenu imovinu.«

Željko Kerum (62) ne može vjerovati zašto ga Ivica optužuje: »Ne mogu shvatiti da se automobil tipa Peugeot sam ne ukloni s puta dragulju kao što je Ferrari. Slabiji se jačem miče. Možda gospodin Puljak zna nešto što narod ne zna!? Nije svatko za Ferrarija.«

Slijedi niz scena sličnog karaktera da bi na kraju, kako je u uratku »Krv nije voda« i red, sve završilo u hodniku kakvog općinskog suda. Glavni glumci se tu tapšu po ramenu, jer sve je izglađeno. Narator govori da je osiguranje platilo štetu na blatobranu, da se Željko riješio kravate, baš kao i to da su i jedan i drugi ušli u Gradsko vijeće Splita pa sad kuju plan za povratak na veliku scenu.

Željko Kerum (62) zadovoljan je jer mu je supruga zadovoljna što je kravatu sa znakom Ferrarija bacio u ropotarnicu povijesti.

– Mene narod voli. Zato mi popravak štete na Peugeotu nije teško pao. Ivici želim da mu automobil traje dovijeka, pršuta mi!

Ivica Puljak (52), zadovoljan je konačnim raspletom, koliko toliko.

– Bitno da je pravda pobijedila, da zakon akcije i reakcije djeluje. Pred ovim Peugeotom dug je put, ali ja u njega ne sumnjam.

E da, negdje život piše romane, a negdje politika provocira na nevješto pisanje scenarija za trash zvan »Krv nije voda«. Mlada smo demokracija, valjda je zato. No, ovo uopće nije priča o aktualnoj političkoj sceni, ali jest o aktualnom nam životnom trenutku.

U maloj vali počela je sezona, ona nazovi turistička. Nije baš da je počela velikim praskom kakvog najavljuje vazda optimistična ministrica turizma i šef Hrvatske turističke zajednice, kapaju ti turisti pomalo, ali kapaju. Stari je zbog toga bio najprije dobre volje. I bolje, mislio je, da kapaju, nego da ga debelo u 70-ima, napadne horda ljubitelja mora, sunca i vina. Ovako stigne još dotjerati što se dotjerati da, urediti barčicu, opiturati sobičak da u njege rodbina može kad svrati, pripaziti na zelenilo svake vrste i biti, a to je katkada najvažnije od svega, na miru, na miru od grada, na miru od briga, na miru od računa što neumoljivo stižu na naplatu. I Stara je bila zadovoljna, onako kako je uvijek zadovoljna kad ja njenom sudrugu smiješak na licu, a ne da mu je čelo brigama izbrazdano. Ma… Nazoveš da pitaš kako su, majka se javi kaže dobro je sve, a onda doda: »Ajde ti s njim popričaj. Opet ne govori ništa i brine, samo brine.«

Inflacija! Pune su je novine, TV emisije, vijesti svake vrste. S obzirom na danu nam financijsku nepismenost vjerojatno malo tko od nas zna definiciju inflacije, ali zna da boli kad vidi da je hrana poskupjela 200, a prijevoz 300 posto. A opet, generacija onih čije se godine kreću oko 50 tu svoju mladenačku inflaciju zapravo pamti samo po dobru. Nije bilo banana!? Kao da smo svi žudjeli za njima. Nije bilo čokolade!? Kao da je bilo gastroautoriteta da nam kažu kako šećerna tabla nije čokolada. Nestašica goriva rješavala se u paru s prijateljima i rodbinom, a traperice su dolazile iz Trsta iz jednostavnog razloga što socijalizam nije znao sašiti dobre traperice. Pamti se mladost, a onda se sve čine pučkim veseljem. Nekima je ta inflacija donijela i više od lijepe uspomene, pa se evo i danas spominju trenutka kad im je otac došao doma s posla pa majci priopći da ja riješio kredit za kuću za cijenu mjesečnog pokaza. Današnji 50-godišnjaci pamte onu inflaciju po dobru, ali ove se bome istinski plaše. S razlogom, jer danas oni lijevaju gorivo u spremnik automobila. Realno, nije dobro i realno slaba je utjeha to što nam premijer poručuje da je ova Vlada donijela mali milijun mjera da posljedice inflacije ublaži. Povijest uči da je od premijerskih mjera malo što na dobro izašlo.

Hoće li zbog inflacije u pitanje doći i potreba da se makar koji put tjedno pohodi vježbalište pa u kontroliranim uvjetima na tatamiju valja i znoji u ime zdravlja kao takvog, vrag bi ga znao. Šteta bi bila da se to dogodi sad kad su se jedina dva momka, u grupi vježbi predanih dama, odvažili poći na pivo poslije vježbanja. Spaja sve taj tatami, ako ne i muka u življa nenavikla na vježbu; more i kontinent, inženjerstvo i pisanje, godine koje pamte inflaciju i godine što je ne pamte. Pa se onaj koji je s kontinenta sjeti kako je onomad za jednog poslovnog ručka u Trogiru slušao društvo starijih domaćih ljudi za susjednim stolom da govore kako su nekada očevi u nasljedstvo ostavljali muškoj djeci plodnu zemlju u zaleđu, a kćerima sirotinjske placeve uz more. Ili, drugim riječima rečeno, lijepo su sinove zavaljali, sve da su im htjeli najbolje. Ovaj s mora tad se sjeti svog oca koji je u doba kad su se vikendice gradile napravio što i drugi vjerujući da će u zaleđu na zemlji uvijek nekog biti, da bi danas kako vremena idu gora, a inflacija ide gore tukao glavom o zid uvjeren da je pogriješio i da je trebalo ostati vezan uz zemlju.

– Možda su to jednostavno ciklusi, neki povijesni, koji se ponavljaju u pravilnim intervalima – zaključuje pomirljivo onaj s kontinenta.

Onom koji je s mora ne ostaje drugo nego da se s tim složi. K vragu, nekako je utješno vjerovati da viša neka sila regulira cikluse. Samo mora li se baš svaki nas dotaknuti i zašto se vazda čini da dobar ciklus traje kraće nego onaj loš? Imaš pedesetak a već pamtiš dvije inflacije, što hoće reći da ti za života ne gine bar još jedna. A kad imaš 70 i više pamtiš svega, pa šutiš jer si još jednom isprepadan onim što budućnost nosi djeci i unucima. Zato se od ideje da se dalje širi teorija o ciklusima brzo odustalo. Tko će riskirat’ da ti sugovornik rezignirano poruči: »Jebo ciklus!« Možda je bolje pažnju usmjeriti što na stvarni serijal »Krv nije voda«, što na politiku u Hrvata koja je taman takve kvalitete da se scenarij za ovaj naš TV klasik od nje kuje. Treba samo zamisliti onaj glas naratora.

Nikola Grmoja (40), čelnik stranke Most, pred zagrebačkim sudom drži tiskovnu konferenciju. Dok govori u mikrofon iza njega se okupljaju momci s kartonskim kutijama u kojima, kažu, sakupljaju, Nikoline laži. Nikola (40), isprovociran momcima i kutijama: »Ovo je mladež HDZ-a. Sad ću ih naučiti lekciju!«

Nikola odlazi do momaka koji uistinu jesu mladež HDZ-a te ih pita: »Koja je dnevnica? Sendvič, sokić!?« Oni šutljivo pokazuju na kutiju. Nikola se poželi s njima fotografirati, oni bježe. Mladež HDZ-a (30), uzrujana nakon svega: »Smatramo da nije bilo lijepo od saborskog zastupnika da nas snima.« Nikola (40) zadovoljan akcijom: »Sve ste vidjeli. A, kažu, da na mladeži HDZ-a svijet ostaje.« Naravno, svi će se akteri i ove epizode na kraju naći u hodniku nekog suda, ako ne u parlamentu, tapšati se po ramenima i otići kući zadovoljni.

Ima, tako, onih koje inflacija brine, a ima i onih koje i ne okrzne. Kom’ Borgen, kom’ trash. Bit’ će da je i to ciklus neki.