Opet se dogodilo. Na djelu je novi veliki sukob na relaciji Pantovčak - Predsjednički dvori
Opet se dogodilo. Na djelu je novi veliki sukob na relaciji Pantovčak – Predsjednički dvori. Jedan koji će potrajati tjednima. Za razliku od prošlog, onog oko predsjednika Vrhovnog suda koji je nekako zaključen prošlog tjedna, ovaj je čak i bizarniji. Istina u političkom smislu, jer tu je i ljudska dimenzija koja se nikako ne smije zanemariti. Jedan je brigadir Hrvatske vojske, hrvatski branitelj, umirovljen protivno svojoj volji. I s tim se ne smije javno izrugivati. Ali u političkom smislu ovo zaista jest pomalo bizaran povod za još jedan politički sukob premijera i predsjednika.
Tim više što je HV otkad postoji zaista preživio svakakva umirovljenja. Posebno ona u kojima umirovljenima nije bilo baš previše drago da više neće nositi uniformu.
S jedne je strane pomalo nerazumljiva odluka ministra obrane Marija Banožića da ne izađe u susret Glavnom stožeru i produži mandat zapovjedniku Počasne zaštitne bojne brigadiru Elvisu Burčulu za ta dva i pol mjeseca. Međutim, još je nerazumljivija reakcija predsjednika Republike koji zbog toga prijeti blokadom donošenja svih kadrovskih odluka za koje je potreban supotpis njega i premijera Andreja Plenkovića.
Ali puno je manje ovdje važno tko je kriv za ovaj najnoviji sukob. Nije on prvi niti nažalost posljednji. Oko vojske je već bilo sukoba oko toga tko zapovijeda vojskom u miru, a tko u ratu. Pa je ispalo da je Milanović jedno govorio kada je bio premijer, a drugo sada kada je predsjednik Republike. Što je naravno nedopustivo za političara koji je obnašao dvije najviše pozicije u državi. Ali ako bi mu se malo izašlo u susret i ne tako puno nategnule zakonske i ustavne norme koje reguliraju ovo područje, možda i nije bio baš do kraja u krivu. Kao što nije do kraja u krivu bila ni Kolinda Grabar Kitarović kada se s Milanovićem javno svađala oko toga tko zapovijeda HV-om u miru. Kao što nije bio u krivu u političkom smislu – u zakonskom definitivno nije priznaju to i iz Milanovićevog Ureda – kada je umirovio Burčula.
Stvar je naprosto u tome da je sustav nakaradno postavljen. Hrvatska u nekim segmentima ima dvije izvršne vlasti, predsjednika i Vladu, čije se ovlasti isprepleću. Takva je situacija i u obrani, i u vanjskoj politici, i u sigurnosnim pitanjima. Dovoljno je samo vidjeti način imenovanja na funkciju koju je obnašao Burčul. Predlaže ga načelnik Glavnog stožera, suglasnost daje ministar, a imenuje ga predsjednik. Komplikacija kao da je riječ o imenovanju glavnog tajnika UN-a, a ne zapovjednika jedne manje postrojbe HV-a.
Da se ne spominje konfuzija oko toga tko i kada zapovijeda HV-om. Ne daj Bože da nas netko napadne. Dok bi se dva brda dogovorila tko je sad tu glavni, je li to rat ili nije, prije nego bi Ustavni sud donio pravorijek nekakva manja četa desperadosa osvojila bi i Banske i Predsjedničke dvore. A stvar je ovdje u tome da naprosto treba pojednostaviti cijeli proces. Da vojskom zapovijeda i sve ključne odluke uključujući i unaprjeđenja i umirovljenja donosi ili predsjednik ili Vlada. Bilo tko od njih, ali bitno je da jedan. Ne oba koji se onda moraju dogovarati. Jer se iz prakse stare sada već više od 20 godina vidi da je te dogovore teško ili čak nemoguće postići. Ne mogu, naprosto ne mogu postojati dva zapovjednika vojske. To nema nigdje na svijetu.
Situacija je potpuno ista kada je u pitanju vanjska politika. Tu je cirkus još i veći. Najmanji je problem to što se opet do daljnjeg neće imenovati veleposlanici. Puno je veći taj što Hrvatska ima dvije vanjske politike. Vlada i predsjednik čak ni oko BiH nemaju do kraja usklađenu politiku, da ne spominjemo Rusiju, Ukrajinu, Sjedinjene Države, Višegradsku skupinu. Hrvatska govori s dva glasa čak i kada je u pitanju buduća integracija EU-a. Hrvatska od sebe same radi cirkus.
A sav taj kaos posljedica je onog trulog kompromisa Ivice Račana i Stjepana Mesića iz 2000. iz kojeg je proizašao ovaj čudnovati kljunaš, aktualni hrvatski Ustav. Njegova nakaradna rješenja generiraju sve ove sukobe. Oni su sada samo puno vidljiviji zbog Milanovićeve verbalne pirotehnike. Ali njih je bilo i bit će ih i dalje. Oni će postojati sve dok politička klasa ne dođe pameti i naprosto promjeni Ustav.
Piše Zlatko Crnčec
Kriv je Ustav, a ne Banožić i Milanović
Zlatko Crnčec
22. listopad 2021 21:14
Photo: Luka Stanzl/PIXSELL
Opet se dogodilo. Na djelu je novi veliki sukob na relaciji Pantovčak - Predsjednički dvori
Opet se dogodilo. Na djelu je novi veliki sukob na relaciji Pantovčak – Predsjednički dvori. Jedan koji će potrajati tjednima. Za razliku od prošlog, onog oko predsjednika Vrhovnog suda koji je nekako zaključen prošlog tjedna, ovaj je čak i bizarniji. Istina u političkom smislu, jer tu je i ljudska dimenzija koja se nikako ne smije zanemariti. Jedan je brigadir Hrvatske vojske, hrvatski branitelj, umirovljen protivno svojoj volji. I s tim se ne smije javno izrugivati. Ali u političkom smislu ovo zaista jest pomalo bizaran povod za još jedan politički sukob premijera i predsjednika.
Tim više što je HV otkad postoji zaista preživio svakakva umirovljenja. Posebno ona u kojima umirovljenima nije bilo baš previše drago da više neće nositi uniformu.
S jedne je strane pomalo nerazumljiva odluka ministra obrane Marija Banožića da ne izađe u susret Glavnom stožeru i produži mandat zapovjedniku Počasne zaštitne bojne brigadiru Elvisu Burčulu za ta dva i pol mjeseca. Međutim, još je nerazumljivija reakcija predsjednika Republike koji zbog toga prijeti blokadom donošenja svih kadrovskih odluka za koje je potreban supotpis njega i premijera Andreja Plenkovića.
Ali puno je manje ovdje važno tko je kriv za ovaj najnoviji sukob. Nije on prvi niti nažalost posljednji. Oko vojske je već bilo sukoba oko toga tko zapovijeda vojskom u miru, a tko u ratu. Pa je ispalo da je Milanović jedno govorio kada je bio premijer, a drugo sada kada je predsjednik Republike. Što je naravno nedopustivo za političara koji je obnašao dvije najviše pozicije u državi. Ali ako bi mu se malo izašlo u susret i ne tako puno nategnule zakonske i ustavne norme koje reguliraju ovo područje, možda i nije bio baš do kraja u krivu. Kao što nije do kraja u krivu bila ni Kolinda Grabar Kitarović kada se s Milanovićem javno svađala oko toga tko zapovijeda HV-om u miru. Kao što nije bio u krivu u političkom smislu – u zakonskom definitivno nije priznaju to i iz Milanovićevog Ureda – kada je umirovio Burčula.
Stvar je naprosto u tome da je sustav nakaradno postavljen. Hrvatska u nekim segmentima ima dvije izvršne vlasti, predsjednika i Vladu, čije se ovlasti isprepleću. Takva je situacija i u obrani, i u vanjskoj politici, i u sigurnosnim pitanjima. Dovoljno je samo vidjeti način imenovanja na funkciju koju je obnašao Burčul. Predlaže ga načelnik Glavnog stožera, suglasnost daje ministar, a imenuje ga predsjednik. Komplikacija kao da je riječ o imenovanju glavnog tajnika UN-a, a ne zapovjednika jedne manje postrojbe HV-a.
Da se ne spominje konfuzija oko toga tko i kada zapovijeda HV-om. Ne daj Bože da nas netko napadne. Dok bi se dva brda dogovorila tko je sad tu glavni, je li to rat ili nije, prije nego bi Ustavni sud donio pravorijek nekakva manja četa desperadosa osvojila bi i Banske i Predsjedničke dvore. A stvar je ovdje u tome da naprosto treba pojednostaviti cijeli proces. Da vojskom zapovijeda i sve ključne odluke uključujući i unaprjeđenja i umirovljenja donosi ili predsjednik ili Vlada. Bilo tko od njih, ali bitno je da jedan. Ne oba koji se onda moraju dogovarati. Jer se iz prakse stare sada već više od 20 godina vidi da je te dogovore teško ili čak nemoguće postići. Ne mogu, naprosto ne mogu postojati dva zapovjednika vojske. To nema nigdje na svijetu.
Situacija je potpuno ista kada je u pitanju vanjska politika. Tu je cirkus još i veći. Najmanji je problem to što se opet do daljnjeg neće imenovati veleposlanici. Puno je veći taj što Hrvatska ima dvije vanjske politike. Vlada i predsjednik čak ni oko BiH nemaju do kraja usklađenu politiku, da ne spominjemo Rusiju, Ukrajinu, Sjedinjene Države, Višegradsku skupinu. Hrvatska govori s dva glasa čak i kada je u pitanju buduća integracija EU-a. Hrvatska od sebe same radi cirkus.
A sav taj kaos posljedica je onog trulog kompromisa Ivice Račana i Stjepana Mesića iz 2000. iz kojeg je proizašao ovaj čudnovati kljunaš, aktualni hrvatski Ustav. Njegova nakaradna rješenja generiraju sve ove sukobe. Oni su sada samo puno vidljiviji zbog Milanovićeve verbalne pirotehnike. Ali njih je bilo i bit će ih i dalje. Oni će postojati sve dok politička klasa ne dođe pameti i naprosto promjeni Ustav.