Siniša Pavić

Kreni lopto s centra 

Siniša Pavić

Nogomet domaći i politika domaća, sličnije je to nego li se  čini. Kokice u vatru, pa kibic. Plakati već zavodnički zovu na ples. Mala zemlja Hrvatska je pred još jednim, dakako nikad većim i važnijim, parlamentarnim izborima

placeholder


U ne tako davna vremena, bilo je skoro pa normalno i nismo se bunili. Kad bi voljeni klub privukao sebi kakvo pojačanje, može i zvučno, od njega se nije očekivalo ništa manje nego da u prvom intervjuu lokalnim novinama poljubi dres novoga kluba i prisnaži kako od malih nogu za njega navija. To što je put do voljenoga kluba bio zaobilazan, čak i to da je gdjekoja stanica na tom putu bila ona mrskog neprijatelja, u čas bi se spralo tim pokajničkim priznanjem da je ljubav oduvijek bila samo jedna, ona za bijelu, plavu ili već neku boju.


Da sad kakvo pojačanje, bilo kakvo, a ne nužno zvučno, dođe u omiljeni klub i da u prvom intervjuu lokalnim novinama prisnaži da ga je na transfer natjerala samo činjenica da za voljeni klub od malih nogu navija, ili bi ga popljuvali fanovi, ili bi ga odvela kola na ozbiljno promatranje. Klubovi se odavno ne mijenjanju zbog ljubavi, a ni igrači se ne kupuju bez analize koliko para vrijedi sad, a koliko će vrijediti poslije, ima li marketinškog potencijala ili nema, vrijedi li išta ili ništa. Ljubavi tu odavno nema, ima samo kalkulantske računice i to nam je normalno i u redu kad o nogometu govorimo.


​Velikima je lakše. Bogati lakše kesu driješe. Milijuni eura šetaju naokolo kao da nisu milijuni, nego žute kovanice što ih krasi hrvatsko bilje i sitne životinjice. Samo, đava’ je tržište, a vrag je i korona. U trenucima kad veliki Karl-Hainz Rummenigge veli da mnogi klubovi režu plaće igračima kako bi smanjili troškove, pa se očekuje da će na tržištu biti ovo ljeto puno dobrih igrača za male pare, onda je jasno da je kurbin pir, barem što se nogometa tiče, završio, makar bilo na kratko. Tko se dobro prodao, prodao se, tko nije, teško i da ‘oće. To je tako na svjetskoj razini. Na onoj domaćoj trgovat će se za neviđenu siću, jer ljubav odavno nije tržišna kategorija, para u nas nema, a bome je i igrački materijal tanak da tanji ne može biti, taman da tržište pojede svoju djecu. Iz kluba u klub trčat će samo oni što ne valjaju ništa, ili oni koji su posve očajni. Ne mrdati nigdje nekako se čini jedino logično. Dati konačno prigodu nekim vlastitim mladim snagama, također se čini nužno i mudro.




Mala zemlja Hrvatska je pred još jednim, dakako nikad većim i važnijim, parlamentarnim izborima. Dva ponajveća politička kluba odavno su zakopala svaku ambiciju da ostave dublji trag u europskim natjecanjima, makar nije da nisu sudjelovali u kakvom predsjedanju Europskom unijom, simbolično dakako. Domaća liga je najvažnija, uspjeh na domaćem terenu jedino jamči stabilnu blagajnu i poslovanje. Pa su se svi okrenuli megdanu, i mali i veliki. Veliki pritom ekipu za konačni obračun slažu unutra vlastitog kadra. Isluženi igrači se čiste, baš kao i oni koji remete privid sklada i dobre atmosfere. Sva je ovlast u rukama selektora, vlasnika i menadžere kluba, a to je najčešće jedna vrhovna i nadnaravna osoba. To je nešto nalik nogometu u Engleza, s tom razlikom što se tamo zna čija se lova troši. Iskusni vuci, poput recimo Branka Bačića, mudro šute i rade svoje, odnosno govore što treba i kako treba da im mjesto u početnom sastavu ne pobjegne. Ili se, poput Gordana Jandrokovića, odvaže iznenaditi kakvom fintom tek da se sjeti raja kako majstor zna uklizati u bubrege protivniku. No, ima i mladih nada, što ne izdrže teret važnosti trenutka, koji pokleknu pod atmosferom a da ni počelo nije, poput, recimo, ministra Čorića. Nema vajde od fajtanja s javnošću ako nisi Cantona, a ovaj to, bome, nikako nije.


Slično je i u opozicijskom klubu velikom, s tom razlikom što lider kluba zapravo i ne zna kakav je to okus prave pobjede. Nije on zato pojačao igrački kadar, nego menadžment. Glas za spas, umirovljenici za spas, seljaci za spas… Ako to nije širokopojasna koalicija, onda što je!? Idealno društvo za, pazi sad – restart! Jest, doduše, da se putem izgubilo nešto simpatija navijača koji ne znaju protiv sebe kao da im je ćaća u amenet ostavio obavezu da uvijek isto navijaju, ali samo jedan pravi uspjeh i bit će to sve kao nekada. Pa će se zato i gdjekoji igrač, bolji od šefa, žrtvovati.
Nema tu neke velike razlike među nazovi velikima, ali zato je među malima raspašoj. ​Malima i onima koji vjeruju da se klub može preko noći osnovati i u prvoj sezoni osvojiti baš sve. ​Ti novi klubovi, i stari skoro propali, koji bi radio da žive drugu mladost, vazda su najzanimljiviji za praćenje.


U njih, kao put Škore, hrle glumci, mahom komičari, TV lica što ih s malih ekrana na pamti nitko ili malo tko, bivši igrači i igračice velikih klubova koji su uvjereni da su vazda igrali za male pare, a tu su i kvizomani koji više od ičega na svijetu žele makar jednom u životu ući u taj vražji Sabor da mogu, kao u školskoj klupi da su, dizati ruku na dojedno pitanje, da cijeli svijet vidi koliko svašta nešto u svemu znaju. Dok je velika fluktuacija kadra u klubova bez povijesti nastalih samo za jedan projekt donekle i razumljiva, čudesna je kupovina kadra u klubova koji su jednom i značili nešto, a sad im je potencija slaba i nikakva. Nema tu, nogomet nas uči, puno manevarskog prostora. Kad se tone, onda se kupuju nazovi pojačanja, a ta pojačanja su taman takva da im samo fali da konstatiraju kako ih je voljenom klubu dovela dječačka ljubav. Da su baš oni te nove snage sugeriraju i razdraganim licima na samoslikama, baš kao i mladenačkom odjećom, traperom i polo majičicama, potkresanim bradama i širokim osmijehom. Oni su, eto, ekipa. Koja očajnički traži navijače. Imala je njemačka golgeterska legenda pravo – na tržištu je svega i ne košta ništa.


​Elem, koliko god se trudili biti slijepi kraj zdravih očiju, činjenica jest da nam je liga slaba i nikad slabija, i da se zato sve manje prati. A opet, čovjek je politička zvjerka i teško mu je ostati ravnodušan. Što mu je, dakle, činiti!? Nema druge nego vizionarski gledati daleko unaprijed. Možda je pravo vrijeme da se na osnovi akumuliranog izbornog iskustva nađe neki mali klub dobra potencijala, onaj koji svoje igrače odgaja od malena, koji igra za raju, koji njeguje lijepu igru, koji je otvoren svim ljudima dobre volje, onaj u kom se ne igra da bi se zadovoljila taština, već da bi svi imali od toga benefit. Igra se pametno, igra se jer možemo, igra se mahom preko lijeva krila pa u centar šesnaesterca, igra se u dresovima svih boja, igra da je poput dobre umjetnosti i kulture. Tu se ne igra jer se klub voli od malih nogu, ne igra ni zato jer milijuni plešu, ambicija luduje, igra se samo zato jer se voli igrati. U svakoj ligi ima takav klub, onaj stabilni koji svako toliko pomrsi račune velikima i učini ligu boljom, samo mu treba šanse.


Nogomet domaći i politika domaća, sličnije je to nego li se čini. Kokice u vatru, pa kibic. Plakati već zavodnički zovu na ples. Evo tako lider HNS-a na narančastoj podlozi, uokviren bijelim okvirom. Nehajno je preko ramena prebacio jaknu. Na licu mu osmijeh koji je baštard smiješka Tihomira Dujmovića i komičara što se Steve Carella zove. Sve će to na teren. I neka će!