Na kraju krajeva

Kolodvor bez vlakova 

Siniša Pavić

Foto: Davor Kovačević

Foto: Davor Kovačević

Zagrebački Glavni kolodvor je van funkcije. I nije to u nas neka vijest koliko je vijest da ima zanesenjaka koji ih, kao iz kakve navike, i dalje čekaju. Slučajno ili ne, vlakovi su ‘stali’ na dan kad je stalo srce jednog pisca

placeholder


Zgrada zagrebačkog Glavnog kolodvora danas je zatvorena. Kako neslužbeno doznajemo, zgrada je nakon nedavnog potresa sada i službeno neupotrebljiva. Putnički promet privremeno je obustavljen. U prethodnih nekoliko dana vlakovi su prometovali kroz Glavni kolodvor, pa je vjerojatno dodatnim podrhtavanjima uslijed prolaska kompozicija odlučeno da se zgrada iz predostrožnosti ipak zatvori. Zatvorena je i direkcija HŽ-a u Mihanovićevoj ulici.


Štogod da su vam pričali o socijalizmu, generacije rođene tu negdje oko Woodstocka nisu u osnovnoj školi obavezno učile ruski već mahom engleski jezik. No, istina jest da se ta jednoobraznost jezična pokušavala razbiti tako da od četiri razreda četvrtaša tri uče engleski, a jedan ruski, njemački ili francuski jezik. Jedan 4b zaslužio je učenje francuskog valjda na najgluplji mogući način.


Priča kaže da su se okupili roditelji svih četvrtaša na velikom sastanku, da im je vodstvo škole objasnilo da treba odrediti koji će razred učiti francuski i da su im kazali kako se to učiniti tako da svaki razred delegira svoga predstavnika a onda će ti predstavnici bukvalno izvlačiti šibicu pa kome u ruke dođe ona najkraća taj će usrećiti 30 budućih akademskih građana. Stari se dobro sjeća dvije stvari; da njemu nije padalo na pamet preuzeti odgovornost, odnosno šibicu u ruke, i da se kraj svih delegiranih žena iz druga tri razreda iz našeg silom ugurao ojači muškarac. A kako se sudba silom ne kroji, baš je on izvukao najkraću šibicu. Četiri godine je 4b učio francuski. Dok su drugi odgonetali o čemu pjevaju ti bendovi s Woodstock livade oni su učili pjesmicu o bratu Jacquesu i uživali u nestvarnoj ljepoti kćeri profesorice francuskog koje bi katkad znala majci navratiti na sat. Tim je veselje bilo veće kad se mali milijun godine kasnije otišlo u Pariz i na Gare de Lyone čekali vezu za smještaj. Tko zna zašto ma ostalo je od cijelog jezika to ‘Gare de Lyone’ u pameti, taman da se čini kako je svaki vlak što je stizao podno krova velika pariškog kolodvora onaj pravi, gdje god da vodi.




Čovjeku s mora vlakovi i nisu one prva opcija kad o prometalima razmišlja. Svega se tu nagura prije, recimo brod jer ne smiješ biti s mora a nemati ljubavi prema barci u njedrima, makar deklarativno. Autobus ne moraš voljeti, no moraš pamtiti neki svoj prvi put u Zagreb autobusom tim bolje ako je trajao satima zbog neplaniranih nepogoda po putu. Avion tu stigne tek kasnije i mahom sramežljivo, pa kad se sve ogoli ostaje automobil da se u njege kuneš. Pamtiš prvi očev više po naljepnici na stražnjem staklu nego po performansama, pa onaj žuti k’o sportski s tad nestvarnim malim mjenjačem i pet brzina, a onda voziš i svoj prvi i jedini kojem možda i odumire neki manje bitni organi ma je veza prejaka da bi se zbog estetike iz veze izlazilo. Ali vlakovi rađaju najbolje priče.


Recimo, ona vožnja kad su četvrtaši OŠ Vlado Bagat bili osmaši i kad je marama što ju je Snježana obavila oko svoga vrata mirisala tako da bi i danas, milijun godina poslije, taj miris bilo lako prepoznati među tisućama drugih. Ili ona vožnja kad se putovalo na liječničku kontrolu u kupeu nestvarno zagrijanom zbog kvara na grijanju. Ili onaj put u Budimpeštu, bezbrižna šetnja kupeima, baš kao da nakon nje ne slijedi utapanje u onom ‘normalnom’ životu u kojem je posao, kredit, obaveze, porezi, prirezi, brige uglavnom što se iz dana u dan još uvijek množe u onoj mjeri koliko je dlaka na tjemenu svakim danom manje.


Vlakom se nije putovalo puno, ali vlaka je bilo svugdje. Na tulumima, ako se dovoljno popilo, redovito se čekalo voz za Brezu, vlakom se putovalo prema jugu, vlakovi su dovozili revolveraše u malene gradove Divljeg zapada i odvozili junake s voljenim ljepoticama u bolju budućnost. Znaš i da se kroz prozor vlaka ne treba naginjati, i da na kolodvorima mora biti nevidljivih perona iza kojih stoluju čarobnjaci, i da nema puta bez pohane piletine ili barem komada pancete, a bome i sanjaš neku filmsku scenu u kojoj će jedan kupe spojiti dvoje ljudi da traju taman tih nekoliko sati koliko će lokomotiva stenjati gazeći teškom mukom preko prastarih tračnica. I kad se vlakom ne putuju u njemu se želi biti, toliko da i u automobili trešti Štulić koji – tvrdi potomak koji je otkrio Štulića – pjeva »visoko iznad vlakova, ja se zovem anarhija«. Vrag će ga znat što je bard zapravo htio reći, makar nije nemoguće da mu se samo i vozni red činio redom kojeg treba dokinuti u ime slobode.


Zgrada zagrebačkog Glavnog kolodvora danas je zatvorena, javljali su portali nema koji dana. Kriv je kažu potres, statika, načeta zgrada koja se trese kad kraj nje vlak prolazi. Ili je potres, ili je virus, rekao bi cinik. Rijetki su to slučajevi da se vlakovi i željeznički kolodvori ne vole toliko da jedni drugima o glavi rade, a opet ta rijetkost i ne čudi u zemlji gdje vlakovi ionako jedva da voze. Rijetki su gradovi i rijetke zemlje u kojima vlakovi nisu važni, ali zato nema zemlje na svijetu u kojoj bi bilo logičnije da ono malo vlakova što voze nemaju svog kolodvora. Simbolike je koliko vam drago, bilo da krenete od države koja od željeznice nije znala učiniti ništa do ustrajnog gubitaša, preko tračnica u koje se stoljećima ništa ulagalo nije pa ne mogu podnijeti iole brže lokomotive, do te vražje tehnologije koja je uvijek grbi naprijed taman toliko brzo da se sve ideje čelništva vladina ministarstva prometa već pri porodu čine zastarjele. Ma, lako za tehnologiju….


Kolodvori su mjesta emocije, suza i smijeha, susreta i rastanaka. Vlakovi su ljudi, putnici što putuju, putovanje je sloboda, a sloboda je ideal s kojom u dobroj mjeri i ne znamo što bismo. Da znamo bila bi nam važna vijest to što je Glavni kolodvor glavnog grada van funkcije. U nas su vijesti neke druge. U naše dvadeset i kusur godina debelo punoljetne države vijest je ono što poručuje gradonačelnik Penava te strepnja koga će na izboru listu staviti Plenković i Bernardić da društvo okupljeno oko Škorine tamburice i ne spominjemo. U nas je pitanje koje traži odgovora zašto Marija Selak Mostom gazi i što je to zapravo skriveno u imenu stranke koja se zove Stranka s imenom i prezimenom.


U nas je vlakovi slabo voze jer nitko ne očekuje da je državi posao da to osigura. U nas je ‘sreće’ i s malim, baš kao da milost odavno nismo zaslužili recimo tako što uredno izvršavamo svoje obaveze prema istoj toj državi. U nas je truda da se održi aktualno stanje jer uvijek može gore. U nas se po zemlji ne putuje, barem ne tako da se upozna, spoji, čuje, vidi. U nas su jednostavno vlakovi spori, a kolodvori zapušteni toliko da nam se oni tuđi čine tako nestvarno efikasni i lijepi baš kako je lijepa bila melodija u stranog jezika kojeg ekipa iz 4 b nikada kako treba naučila nije.
Zagrebački glavni kolodvor je van funkcije. I nije to u nas neka vijest koliko je vijest da ima zanesenjaka koji ih, kao iz kakve navike, i dalje čekaju. Slučajno ili ne, vlakovi su ‘stali’ na dan kad je stalo srce jednog pisca. Bekim je bio putnik i kad je svijet stajao na mjestu, a vlakovima putnik treba.