Nakon uhićenja osječkih sudaca stanje u domaćem pravosuđu ponovo je postalo glavna politička tema
Nakon uhićenja osječkih sudaca stanje u domaćem pravosuđu ponovo je postalo glavna politička tema. Priča s premještanjem proslave Oluje je utrnula, a politička bojišnica između premijera i predsjednika Republike prelila se na priču oko toga je li domaće pravosuđe pod kontrolom HDZ-a kako to tvrdi Zoran Milanović, ili je potpuno neovisno kao što smatra premijer Andrej Plenković. Tu je naravno i izbor prve osobe Vrhovnog suda oko kojeg se koplja lome već nekoliko mjeseci. Staro pravilo kaže – kakvi su vam sudovi, takva vam je i država. Prizori u kojima trojicu uglednih sudaca trpaju u policijske marice govore više od tisuću riječi o tome u kakvom društvu živimo.
Suce se u zadnja tri desetljeća najčešće imenovalo po političkoj liniji. Ova osječka uhićenja dijelom su posljedica toga. Ali pravosuđe ni prije 1990. nije bilo baš najsjajnije. Točnije rečeno, bilo je odvratno. Još sredinom osamdesetih ljudi su završavali na Golom otoku jer su se usudili skupljati potpise na peticiju za ljudska prava. Ne postoji nikakvo opravdanje za suce koji su to radili. Mogli su otići u odvjetnike kao što je to napravio Vladimir Primorac i još nekoliko njegovih kolega koji nisu željeli slati proljećare u zatvor. Ni građanski dio sudstva nije bio baš najsjajniji. Nije dakle HDZ 1990 u ruke dobio nekakvo englesko pravosuđe s višestoljetnom tradicijom neovisnog sudovanja pa ga je onda uništio. Ali nije ga ni poboljšao. U ruke im je palo kaotično, partijsko pravosuđe, spremno služiti novom gospodaru, koje se, sve da je i htjelo, nije bilo sposobno nositi s naglim promjenama u društvu.
Novi su šefovi, naravno, iskoristili priliku. Neke su suce počistili, od kojih su neki to zaslužili. Puno njih nije. Na upražnjena mjesta instalirani su stranački poslušnici. A onda je počeo rat. U te četiri godine fokus cijelog društva bio je na ratu. Dok padaju granate i rakete, društvena pažnja teško da je mogla biti na vladavini prava. Paralelno s tim išla je privatizacija i prelazak cijelog gospodarstva na novi način rada. Kaos je najbolja riječ koja bi mogla opisati takvo okružje. A u njemu korupcija i kriminal caruju.
Sve to zahvatilo je i pravosuđe. Na njega su šapu stavili i politika i tajkuni i organizirani kriminal. I tako je to sve do danas. Pravna je država na području koje danas zauzima Republika Hrvatska bila ukinuta prije gotovo sto godina. Prilika koja se ukazala prije 30 nije iskorištena. Možda drukčije nije ni moglo. Okolnosti su bile krajnje složene. Usto, prvi predsjednik Franjo Tuđman nije se uopće bavio unutarnjim ustrojem države. To ga naprosto nije zanimalo. U taj vakuum upali su drugi igrači. To naravno ni njega, a ni one koji su došli nakon njega, ne ekskulpira od odgovornosti za stanje u kojem se sada nalazimo.
I tako to traje već više od 30 godina. Pa je veliko pitanje može li se tu uopće išta popraviti. Lako moguće da ni ne može. Nije nemoguće da je stanje na osječkom Županijskim sudu samo vrh ledene sante. Do otkrivanja kojeg je došlo samo zato jer je jedan bjegunac od pravde počeo igrati va banque ocijenivši da ionako više nema puno toga za izgubiti. Pa će za sobom povući one pravosudne djelatnike koji su neposredno povezani uz njegov slučaj. Ostali kvarni dijelovi pravosuđa ostat će i dalje na svojim mjestima.
Ono malo što bi se možda i moglo napraviti onemogućava među ostalim i sukob na relaciji Vlada – predsjednik Republike. Zoran Milanović je prvo frontalno napao pravosuđe jer USKOK nije nekog uhitio u dan i sat kada je on to smatrao shodnim. Potom je svojim nepoštovanjem zakona u slučaju izbora prve osobe Vrhovnog suda potpuno onemogućio bilo kakvu koordinaciju s Markovim trgom oko poboljšanja stanja u pravosuđu. S druge strane, treba priznati i da je Vlada spora i neodlučna kada su u pitanju reforme, među kojima je i ona pravosudna. Koja bi bila vrlo upitna i da postoji potpuno suglasje dva zagrebačka brda i da se na reformama radi punom parom. Stanje u pravosuđu, naime, gotovo je pa nepopravljivo. Ostaje samo zaključiti da će situacija u toj grani državne vlasti ostati manje više ista. Dakle loša. I da se s tim naprosto moramo pomiriti.
Kakvi sudovi, takva i država
Zlatko Crnčec
11. lipanj 2021 12:55
Foto Pixsell
Nakon uhićenja osječkih sudaca stanje u domaćem pravosuđu ponovo je postalo glavna politička tema
Nakon uhićenja osječkih sudaca stanje u domaćem pravosuđu ponovo je postalo glavna politička tema. Priča s premještanjem proslave Oluje je utrnula, a politička bojišnica između premijera i predsjednika Republike prelila se na priču oko toga je li domaće pravosuđe pod kontrolom HDZ-a kako to tvrdi Zoran Milanović, ili je potpuno neovisno kao što smatra premijer Andrej Plenković. Tu je naravno i izbor prve osobe Vrhovnog suda oko kojeg se koplja lome već nekoliko mjeseci. Staro pravilo kaže – kakvi su vam sudovi, takva vam je i država. Prizori u kojima trojicu uglednih sudaca trpaju u policijske marice govore više od tisuću riječi o tome u kakvom društvu živimo.
Suce se u zadnja tri desetljeća najčešće imenovalo po političkoj liniji. Ova osječka uhićenja dijelom su posljedica toga. Ali pravosuđe ni prije 1990. nije bilo baš najsjajnije. Točnije rečeno, bilo je odvratno. Još sredinom osamdesetih ljudi su završavali na Golom otoku jer su se usudili skupljati potpise na peticiju za ljudska prava. Ne postoji nikakvo opravdanje za suce koji su to radili. Mogli su otići u odvjetnike kao što je to napravio Vladimir Primorac i još nekoliko njegovih kolega koji nisu željeli slati proljećare u zatvor. Ni građanski dio sudstva nije bio baš najsjajniji. Nije dakle HDZ 1990 u ruke dobio nekakvo englesko pravosuđe s višestoljetnom tradicijom neovisnog sudovanja pa ga je onda uništio. Ali nije ga ni poboljšao. U ruke im je palo kaotično, partijsko pravosuđe, spremno služiti novom gospodaru, koje se, sve da je i htjelo, nije bilo sposobno nositi s naglim promjenama u društvu.
Novi su šefovi, naravno, iskoristili priliku. Neke su suce počistili, od kojih su neki to zaslužili. Puno njih nije. Na upražnjena mjesta instalirani su stranački poslušnici. A onda je počeo rat. U te četiri godine fokus cijelog društva bio je na ratu. Dok padaju granate i rakete, društvena pažnja teško da je mogla biti na vladavini prava. Paralelno s tim išla je privatizacija i prelazak cijelog gospodarstva na novi način rada. Kaos je najbolja riječ koja bi mogla opisati takvo okružje. A u njemu korupcija i kriminal caruju.
Sve to zahvatilo je i pravosuđe. Na njega su šapu stavili i politika i tajkuni i organizirani kriminal. I tako je to sve do danas. Pravna je država na području koje danas zauzima Republika Hrvatska bila ukinuta prije gotovo sto godina. Prilika koja se ukazala prije 30 nije iskorištena. Možda drukčije nije ni moglo. Okolnosti su bile krajnje složene. Usto, prvi predsjednik Franjo Tuđman nije se uopće bavio unutarnjim ustrojem države. To ga naprosto nije zanimalo. U taj vakuum upali su drugi igrači. To naravno ni njega, a ni one koji su došli nakon njega, ne ekskulpira od odgovornosti za stanje u kojem se sada nalazimo.
I tako to traje već više od 30 godina. Pa je veliko pitanje može li se tu uopće išta popraviti. Lako moguće da ni ne može. Nije nemoguće da je stanje na osječkom Županijskim sudu samo vrh ledene sante. Do otkrivanja kojeg je došlo samo zato jer je jedan bjegunac od pravde počeo igrati va banque ocijenivši da ionako više nema puno toga za izgubiti. Pa će za sobom povući one pravosudne djelatnike koji su neposredno povezani uz njegov slučaj. Ostali kvarni dijelovi pravosuđa ostat će i dalje na svojim mjestima.
Ono malo što bi se možda i moglo napraviti onemogućava među ostalim i sukob na relaciji Vlada – predsjednik Republike. Zoran Milanović je prvo frontalno napao pravosuđe jer USKOK nije nekog uhitio u dan i sat kada je on to smatrao shodnim. Potom je svojim nepoštovanjem zakona u slučaju izbora prve osobe Vrhovnog suda potpuno onemogućio bilo kakvu koordinaciju s Markovim trgom oko poboljšanja stanja u pravosuđu. S druge strane, treba priznati i da je Vlada spora i neodlučna kada su u pitanju reforme, među kojima je i ona pravosudna. Koja bi bila vrlo upitna i da postoji potpuno suglasje dva zagrebačka brda i da se na reformama radi punom parom. Stanje u pravosuđu, naime, gotovo je pa nepopravljivo. Ostaje samo zaključiti da će situacija u toj grani državne vlasti ostati manje više ista. Dakle loša. I da se s tim naprosto moramo pomiriti.