U školi se to uči da kad jutrom petešić pusti glas sva sila njegovih kolega krene s dnevnim aktivnostima. Uskomeša se društvo, ali tako da svatko radi ono što mu je u zadatak dalo ime i genetika. To je teorija. U nas je praksa druga. U nas se kraj svega što nam se događa, od Banožića i Milanovića do splitskog dogradonačelnika ‘krvopijca’ Ivoševića, moramo baviti i odnosima na dvorištu gdje su se dojučerašnji ljubimci našli u nekim neobičnim, ako ne i neželjenim situacijama.

Kuna, recimo. Do jučer je skakala po našim novčanicima, jer su nas za stvaranja omiljene nam države uvjerili da je vjekovni naš i njen san bio da baš u novčaniku bude, da bi preko noći ista ta kuna bila malo naša, malo škotska, a malo europska prije nego smo je sami sebi iz novčanika izbili. Mladenačka neka duša dizajnerska javila se na natječaj HNB-a na kojem se birao izgled hrvatske kovanice eura, guglala je malo duša pa praktički prekopirala kunu s fotografije nekog marnog Škota te je prilijepila na kovanicu od jednog eura. Zaslužio je zato nosač nježne duše i lijepe novce i vjerojatno ni po’ muke ne bi bilo da društvene mreže nisu vrisnule zbog očita kopiranja, očite bezidejnosti. Digla se, dakako, kuka i motika, pri čemu je i lošije od dizajnera i HNB-a koji je diletantski odradio natječaj, prošla životinja koju je, za reć’ pravo, malo tko od nas ikad i vidio.

Valjda smo joj najbliži bili nekidan kad je dr. Flaischman iz »Života na sjeveru« trampio njezino krzno za novi nož. Sada je jedni čereče i to s pravom jer u nje higijene nema nimalo, koliko god istina bila da se od nje higijene u šumi i ne traži, i jer joj je povijesna simbolika poprilično sramotna, dok drugi baš zbog te simbolike kopaju po starim papirima ne bi li i opet dokazali da je nje na kovanicama bilo i u mračnom 13. stoljeću. I da je bilo, znači li to da na novčić mora prije kuna nego li, recimo, magare ili janje na ražnju. Tovar! Taj može podnijeti sve, taj bi bio naša slika i prilika.

Pjetlić se tako našao u krivom dvorištu, kuna ovako iscrtana našla se na krivoj kovanici, ali tko bi mogao očekivati i da će drago pašče zvano Kika iz apsolutne bajke ni kriva ni dužna biti deportirana u surovu stvarnost, realitet neki. Kika, ona koju su mediji zazivali prvim psom Hrvatske, više nije sa svojom, nekad i našom, Predsjednicom. Koli(nda) i Kika više nisu zajedno i to tko zna od kada. Zašto!? Bivša predsjednica o tome, za sada, šuti. Kika, na žalost, govoriti ljudskim jezikom ne zna. Zato nam je samo prisjetiti se puta jednog psića i pretpostaviti gdjekoji od mogućih razloga za rastanak. Deseti je mjesec 2018. godine. Hrvatska ima predsjednicu koja voli urede premještati po zemlji. Činilo se da ta selidba silnog ljudstva i nema nekog smisla osim onog da narod izbliza vidi predsjednicu. A onda se dogodio i konkretan rezultat svih tih selidbi, dogodila se – Kika! Kika je mješanka labradora i terijera i Predsjednica ju je odlučila udomiti nakon posjeta skloništu za životinje u Virovitici.

O kakva je to fešta bila, veselje na Pantovčaku kakvo je nemoguće u današnje doba vladavine mrkog i prgavog Milanovića. Šest mjeseci je bilo Kiki kad se uselila. Novinari koji su se uzmuvali s dragošću oko Kike i Kolinde predviđali su joj blistavu karijeru u predsjedničkim dvorima. Uostalom, pse imaju i drugi, Amari, ili Macron primjerice, pa što ne uspije predsjednica iskomunicirati s našim vjekovnim prijateljima, svojim će šarmom odraditi Kika. Predsjednica je u startu kazala kako su svi troškovi vezani za Kiku samo njena briga. Idila je mogla početi. Ona koja je do jučer drhtala u skloništu sada je naganjala paunove po Pantovčaku, dakako ako bi joj se htjelo uopće iz dvora na ledinu. A onda je došla 2020. godina i novi nesretni izbori za predsjenika/cu. Kika je sudjelovala u kampanji, ne previše ali jest kad je tad još aktualna predsjednica promovirala svoj program. Pače, izjavila je predsjednica i to da se osjeća opuštenije i zadovoljnije otkada je Kika uz nju te je preporučila svima da si psića nabave. Je li Kika nervozno grizla nokte dok su se brojali glasovi birača, tko bi ga znao, no činjenica jest da su isti ti birači na Kikinu sudbinu malo i ništa mislili. Kolinda Grabar Kitarović izbore nije dobila i postavilo se legitimno pitanje kud će Kika. Legitimno, makar je Predsjednica već kazala u kamere da će Kika ići s njom kako god izbori završili. »To je moj pas!«, kazala je Kolinda Grabar Kitarović. I to bi lijepo za čuti, baš kao i vjerovati da će se na Kiku paziti u domu predsjednice isto kao što se na nju pazilo u Predsjedničkim dvorima, makar ne bilo pauna i makar joj kuća bila koji kvadrat manja.

Uglavnom, činilo se da je, kako u bajkama već to i jest, ljubav jednog psa i njene vlasnice jača od svega pa i silaska s trona. A kad je već tako onda je i logično da interes u medija, ako ne i u naroda, jednostavno opadne. Fotografija Kike koja maše repom kad vidi predsjednicu i slika Kike koja maše repom kad vidi djelatnicu Hrvatskog olimpijskog odbora jednostavno nije jednako vrijedna. A onda grom iz vedra neba! RTL Televizija javlja da Kika i njena vlasnica nisu više zajedno, da odvojeno žive već dulje vrijeme!? Što se to moralo dogoditi da u niti četiri godine rastanak bude najbolje rješenje!? Možda je s promjenom adrese okopnjela ona opuštenost i zadovoljstvo, toliko da ni Kika nije mogla pomoći. Možda je silazak s Pantovčaka zakomplicirao život onako kako ga zna katkad zakomplicirati redovno šetanja kućnog ljubimca grmjelo, sijevalo, kišilo. Nije nemoguće ni to da je Kika katkada pokazala zube kakvom gostu, jer koliko je život nije mazio toliko ju je i naučio da bude na oprezu. Tko zna i kakav je dokument Kika slučajno sažvakala, tko zna je li se ikada uspjela naučiti na život bez pauna, a bome vjerojatno ne bi po državu bilo zgodno ni da jedan dan odluči progovoriti ljudskim glasom pa da, ne daj Bože, oda sve tajne Pantovčaka. Samo, koliko god da je Kika, kako kažu, dobila novi dom kod ljudi koji su je i do sada znali po potrebi čuvati, koliko god da je u njih livada velika, saznanje da život, pa i onaj pseći, nije bajka poprilično je porazno. Tim poraznije kad je tako malo nedostajalo da bude, gdjekoji birački glas, recimo, ili malo ljubavi. Zamisliti Kiku kako na novoj livadi zamišljeno gleda u daljinu, lako je. Kažu mediji da joj je bivša predsjednica još uvijek vlasnica. Slamčica za koju će se romantičari uhvatiti je tu, samo pametna je Kika i ta se u politiku više vratiti neće. Lako u politiku, ma možda će i s ljudima pažljivije jer, ako ćemo pravo, narod je u nas ‘kriv’ za sve, pa i sudbinu kućnih ljubimaca.

Vratimo se, recimo, onoj kuni. Kada su se birali motivi koji će se prikeljit na kovanicu ne da nikome kuna nije smetala, i ne da se nitko nije pretjerano bunio što su dubrovačke zidine ispale iz igre, već je narodu ‘ladno dano da se izbori za svoje i on se i izborio za kunu. Da ne bi narod imao problema sa strukom i autoritetima dizajnere je posve HNB izbacila iz igre i dala prigodu ama baš svakom da se igra »kovačije«. A kad je tako čemu se čuditi kad isti taj narod ne vjeruje epidemiolozima!? Narod je divan smokvin list, dok sve ne ode u krivo. Narod je oruđe u rukama populista pa ga evo i Mostovi prvoborci marno spominju dok brane pravo na bespotreban referendum. Nisu oni, narod je. Bit će štogod naroda uz njih i je, bit će da je nešto naroda tipovalo i na kunu, ma još je više naroda što je rezignirano mahnuo rukom na petešića u državnoj nastambi, baš kao i onog što je sebi u bradu rogoborio kad je Kika dovedena na Pantovčak uvjeren da vlasnica i nije prije udomljavanja promislila kako je psić i odgovornost i briga.

Autić razvozi putnike što u školu, što na posao. Katarina Peović na radiju daje intervju. Maturantica kaže kako joj je entuzijazam za ono što čelnica Radničke fronte govori dobrano splasnuo od predsjedničkih izbora na ovamo. »Svi samo govore isto, svi samo detektiraju probleme, nitko ne daje rješenja«, veli. Razgovor ide dalje, do činjenice da nema lidera, nema onog tko će narod povest u ozbiljne reforme pa makar ga vlasti koštalo. Slaže se ona, ali i kaže kako je svejedno, jer da lidera i ima ne bi narod za njim, ne bi u reforme, ne bi recimo više radio, ne bi više odlučivao kad mu je ‘dobro’ i ovako. Nastade polemika, nisu se sugovornici baš posve složili oko toga je li narod takav ili su ga takvim učinili, ali činjenica jest da smo se sa svim pomirili toliko da nam se jedva dade reagirati i kad je ionako već sve gotovo. Jer, ako Kika nije izdržala ni jedan mandat, ako je na farmi nered, što može očekivati narod!? Staviti zato na kovanicu od jednog eura onog tovara bilo bi bolno iskreno. Staviti na kovanicu Kiku bio bi pak lijep podsjetnik da bajke ne postoje i da od prepuštanja sudbi nema ništa. Ima samo manja ili veća ledina.