Deset veličanstvenih! Nema tu dvojbe, čak ako se i vjeruje da može bolje. Uvijek može bolje, ali kad na duplerici ugledna tiska osvanu uredno posloženi; proteinski, omlet, đački integralni, mediteranski, šareni i ostali sendviči, orosi se čelo žešće nego da su se poredali ljubimci sa zelenih pašnjaka iz najboljih godina omiljenog nogometnog kluba. A među njim zvijezda sjajna – Pršutko! Uf! Od milja bi ga se i Kerumko dalo zvati, samo da nije taj koji pršut i na čelo lijepi komunikacijski monstrum kojem milije nema nego da psuje, vrijeđa i kune.

Vratimo se mi na meritum. Sanja Milanović Musić je supruga našeg Predsjednika, Prva dama i predana liječnica u križarskom ratu protiv debljine, debljine u djece. Ona je na čelu Službe za promicanje zdravlja Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo na čijim su stranicama, nema koji dan, objavljene preporuke obroka za sve učenike koji nemaju organiziranu školsku prehranu. A tamo čudesa koja samo čekaju da ih jutrom ranom složi mila mati, ili otac, ako već dijete nije pasionirani fan kulinarskih emisija pa će s indignacijom odbiti roditeljsku pomoć te predložene sastojke još i obogatiti kakvim egzotičnim, a modernim začinom. Đački integralni najbliži je onom što se u narodu poima kao sendvič. Pecivo je zdravije od kantuna malog bijelog za kojim pate nostalgičari, ali zato tu sira malo ima, tost šunke anemične, zeru salate. Kiseli krastavci već su za diskusiju, jer dječje nepce ili ih voli ili ne voli, a što tu radi kečap ostaje dilemom koju riješiti može samo kečap iz vlastita uzgoja kojeg svaka poštena obitelj dokona marno ljeti pravi.

Miljama daleko od starinski modela »sendve« otišao je zato tortilja sendvič s piletinom i mozzarellom. Integralna tortilja je jedan od onih artikala što ga kvartovski dućan uporno nema, bilo da su tamo u strahu da im momci iz obližnje pekarnice na razbiju izlog zbog pačanja u posao, ili zato što ne prepoznaju koliko je zgodno kad se integralno nađe u tortilji. Samo, puno je tu nedoumica, odnosno namirnica, sastojaka koji traže prilagodbu i konzumenta i onog tko u kućanstvu brine o sadržaju frižidera. Nije isto pileća salama u ovitku ili pileća prsa pred školu skurena na grill tavi, a i taj grčki jogurt je mjesto posvemašnjih prijepora i inače, a kamoli ne u sendviču. Mini rajčice ne rastu cijelu godinu, maslinovo ulje ne smije se razliti po školski torbi, a zalijepiti tortilju selotejpom da se do škole ne razlista nije ni malo higijenski.

Mudro općinstvo ukrstilo je koplja i oko dva sendviča koja neminovno dolaze u hladnoj varijanti, iako sastojci vape da ih se tople žvače. Fishburger, definitivno sendvič s najmanje originalnim imenom, traži da se između dvije šnite integralnog peciva tutne oslić ispečen na tavici, ili onaj panirani pečen u pećnici na papiru za pečenje. Maknimo na stranu neminovnost da će se oslić na tavici mahom fingirati ribljim štapićima nevoljnim, onda i to da se fishburger garant osmislio samo da u sekularnoj državi svi petkom i svetkom budu namireni u kršćanskom duhu, ali ‘ladna riba jest problematična. Ili nije, ako se roditeljstvo domisli kakvoj modernoj opremi koja s toplinom barata sistemom konobe debelih kamenih zidova. S kajganom, barem autor ovog teksta, nema nikakva problema. Pače, u kajgani stisnutoj, a s čim drugim nego integralnim pecivom, vidi on ne samo tračak nade za sendviče i za vitkost buduću, već i poticaj da pohvali vizionarsko gledanje u budućnost tima s Prvom damom na čelu. Godina je, naime, 1970. i neka. Dena ima sreću da živi u kući tik do škole. Dena ima sreću da mu majka može doći kući s posla i preko velikog odmora ispeći koje jaje domaće. Dena onda omlet strpa u sendvič i frajerski došeta pred školu.

Malene kolege s mukom žvaču školski sendvič, ako već nisu kupili perec u tete što ih iz košare dijeli, a on šeta naokolo i šepuri se k’o pijetao dok ga sjajan vonj svježe pečenih jaja obavija ljepše od najfinijeg parfema. Dena, njegova majka, bili su vizionari, ili su jednostavno stanovali dovoljno blizu škole. Dena je višak kilograma zaslužio tek prije koju godinu kad je taj višak ionako stvar statusa a ne nebrige.

Ima među deset veličanstvenih još koječega, recimo namaza od slanutka, tunjevine, pa i onog pršuta za kojeg je pretpostaviti lako kako je najviše neke kategorije, a ne ona čudesa koja se na akciji prodaju budzašto. Akcijska prodaja… Eto nama nevolje.

Sanja Musić Milanović radi svoj posao, djeluje tamo gdje je najjača, ali ili ne vidi dalje svoga frižidera, ili je pokupila stil svoga supruga pa joj i dobronamjerne rečenice zvuče kao da su izrečene s visoka, s uzvisine neke s koje se naroda ne vidi. Ili, a ni to nije nemoguće, baš nikada u poštanskom sandučiću, ili na kvaki od ulaznih vrata, nije zatekla buljuk papira u kojima trgovački lanci oglašavaju vikend akcije. Da jest našla bi u tim šarenim papirićima mali milijun razloga zbog kojih će deset sendviča čekati na priznanje onoliko koliko je Denin sendvič s jajima čekao na priznanje, jedno 30 godina. A našla bi u papirićima i profil onog tzv. prosječnog konzumenta kojeg dubina džepa – u većoj mjeri – i akcijska ovisnost – u manjoj mjeri – tjeraju da jedu i da se hrane kako se hrane. U Prve dame kao da vazda fali onaj neki međukorak pa da se ne čini kao prijekor i da se čini kao da je jedna od nas. Ovako, evo nas kako na duplerici gledamo slike deset veličanstvenih i trudimo se dokazati da nije skupo i da sve ovisi samo o dobroj organizaciji domaćinstva.

Ali, na stranu i to, kad oči bode nešto drugo. Sanja Musić Milanović radi svoj posao i sve, da joj i nije bila primarna namjera, kani ostaviti dojam da smo moderna zemlja dobra života u kojoj još moramo pretilost riješiti da sve bude sjajno. Usud je nama druge vrste. Dok Prva dama radi svoje, dok njen suprug brusi svoje verbalne vratolomije do savršenstva, država evo uhiti još malo ‘uglednog’ svijeta što je odlučio jadan drugom pomoći da se na vrijeme koji milijun spremi sa strane za crne dane. Koruptivna mreža, tako to zovu. Uvije ista špranca, uvijek netko nekome da posao, a za uzvrat dobije koju milju. Uvijek spektakularna uhićenja i dugogodišnja suđenja, taman da se zaboravi i da se obrazuju novi momci i djevojke spremni ući u to kolo. Janaf je na redu. A red je dug i plete se ima i više od 25 godina. I nema nikoga da tome stane na kraj.

Pa ako i zvuči kome nategnuto, zapravo baš zbog toga ti siroti sendviči i slične inicijative nemaju puno šanse. Pršutko će dobaciti do spomena Keruma, pa do Janafa, pa do veletrgovaca, pa do slobodnoga Kutle…. Ne znamo mi bolje, pa fingiramo normalno kad već u mreži nismo. A za svaku eventualnu tugu i frustraciju ne morate, kao u reklami, zvati liječnika. Ne morate ni složiti jedan od sendviča. Liječiti se uvijek možemo tankom šnitom crna kruha koji, to smo valjda davno naučili, traje dulje pa u konačnici košta, hm, manje…