Radio se sluša u automobilu, dok se putuje na posao i s posla vraća. Takva su vremena došla, osim ako ste ona ‘stara škola’ pa ne znate dinstati luk bez da vam uz uho ne bigliše poznati glasa s omiljene radio-stanice. Kad se termini poklope na suvozačkom mjestu je i derište koje je do punoljetnosti dotjeralo.

To hoće reći da je sve više interesira svijet oko nje u smislu društvene uređenosti i neuređenosti. Elem, klizi autić, stoput stane u koloni, ali tako je to kad u metropoli padnu dvije kapi kiše, odmah svi pojure autima na posao.

Dok se birala radijska stanica, naletjelo se i na prpošnu voditeljicu koja se nadiviti ne može čudesima što će ih ove godine imati zagrebački Advent.

Nabraja djevojče kioske, hranu i piće, lunaparkove i ono kolo ogromno, vrtuljak neki s čijeg vrha se vidi sve tamo negdje do Like te konstatira da boljeg Adventa svijet još nije vidio.

– Što je Bandić još uvijek živ!? – u po glasa će na to suvozačica, uz mangupski osmijeh na licu.

– A čuj – reče joj staratelj matiran znakovitom, a bome i duhovitom, opaskom.

Ne čudi ta nevoljkost za razmjenu mišljenja u vozača. Evo je nedavno vodio jednu takvu raspravu pa umalo zbog nove zagrebačke vlasti doveo u pitanje dugogodišnje prijateljstvo.

Nekako mu se činilo nepriličnim da mu se iz druge županije, pa još iz grada u kojem je gradonačelnik HDZ-ov čovjek te samim tim nema probleme s financiranjem i najbizarnijih ideja, predbacuje manjak kritičnost naspram Tomislava Tomaševića.

Pokazalo se da nije to rasprava već testosteronsko mrko gledanje dva ovna na brvnu. Pa jedan uporno ponavlja kako je gradonačelnik došao tamo gdje se 20 godina minuciozno plela mreža kojekakvih klijentelističkih odnosa da će trebati još dvadeset godina da se utvrdi ‘ko je kome što i zašto, a drugi sve svodi na apostrofiranje obećanog rješavanja odvoza smeća i potrebu da se svakog kritizira ako radi loše.

Odnosno, jedan ističe kako je godina i pol vlasti malo da ga se dere ko što Musa dere jarca, i da je sreća već i to da, koliko se zna, nitko ništa tu ne otuđuje, dok drugi u pitanje dovodi bilo kakvu sposobnost u bivših aktivista da se bave politikom, a kamoli vođenjem grada.

Ono zbog čega umalo puče sve je tvrdnja da se Tomaševića i društvo štedi. Ne štedi, ali kraj svega drugog na nacionalnoj razini, kraj stoljeća vladavine HDZ-a i nešto malo godina vladavine posve neučinkovitog, a isto vječnog SDP-a, kraj Ine i MOL-a recimo, ili kraj likova a la Zekanović, smeće se i ne čini najvećim problemom.

Tako misli jedan. Drugi misli drugačije. Složili se jesu samo da bi zagrebački gradonačelnik morao, ako zna, komunicirati sa svijetom transparentnije, jasnije, bolje, a ne da se čini kako odluke donosi daleko od očiju javnosti zatvoren u tajnom sobičku s dvoje troje najvjernijih sljedbenika što ga tapšaju po ramenu.

To što godinama nismo u stanju promijeniti išta bitno, ikakav odnos u domaćoj politici, dotjeralo nas je do toga da nas i mrvice bacaju u trans ili u očaj.

Pa će nas oduševiti kad gradonačelnik iz redova stranke na vlasti asfaltira komadić šora jer se može prikačiti na stranačku, a to je u nas državna, pipa, dok ćemo od onih koji još uvijek, koliko toliko, nastoje biti drugačiji od onog na što smo u politici navikli tražiti rješenje odmah jer su ih odmah i obećali. Ali, kako to obično biva, sve u nas i opet padne na ispitu zbog banalnosti…

Dobar je oglas, dobra marketinška kampanja, barem tako kažu, ona za kojom se prašina diže. Na jednom našem portalu reklama, ali tako složena da pojma nemaš je li novinarski uradak ili je propaganda. Tako to bude kada je native marketing u igri. Naslov osvaja na prvu.

Kako i ne bi kad kaže: »Kako odvajamo otpad? Dnevnik jedne zagrebačke četveročlane obitelji.« A onda slijedi nevjerojatna stranica dnevnika jedne Ane koju se na žalost ne da citirati posve, jer je tekst nakon dva dana fejsbuk ratovanja onih koji su Anin dnevnik čitali, jednostavno nestao, možda zbog spomenuta rata, a možda jer takve kampanje to tako hoće. No, premda je tekst nestao, nešto rečenica se dade još naći po bespućima mrežnim.

Uglavnom naša glavna junakinja budi se u šest ujutro, dok suprug i djeca još spavaju. Odnosno: »Ana je na nogama čim zazvoni budilica, pas Lou maše repom, vrijeme je za polazak iz kuće.

Ekonomistica s 10-godišnjim iskustvom u vođenju poslovnice banke danas iz stana nosi punu vrećicu za papir i žutu vrećicu za plastiku i ističe: »Puno sam sretnija otkad sam napustila bankarski posao, tada sam počela osvještavati puno toga oko sebe. Možete automatski prekrižiti i tu sjajnu korporativnu plaću, no potaknulo me da na druge načine štedim i u istom trenu osvještavam sve oko sebe. Tada mi nije bio bitan use, reuse, recycle, no danas sam drugačija.«

Početak priče o četveročlanoj obitelji ne da obećava, nego odmah čovjeka tjera da se zapita kakvo li su to samo nasljedstvo roditelji ostavili Ani kad je tako ‘ladno ostavila bankarski posao, da bi sreću našla ni manje ni više nego u odvajanju otpada. Ako to tako ide, pa što bi onom bivšem ministru Ćoriću, koji ne da nije objesio kopačke o klin poput Ana ne bi li bio sretan među kontejnerima, već je nesretnik učinio upravo suprotno pa ga eno u HNB-u.

Veze, međutim, Ana dalje, pa među ostalim govori: »Moja obitelj i dalje ne razumije zašto staklenke od krastavaca, cikle ili ajvara već mjesecima ne bacam, ali barem znaju gdje se odbacuju staklenke koje mi potajice odnose iz kuće. U zeleni spremnik! To sam ih naučila!«

Dobro, ovo obiteljsko nerazumijevanje se događa, ne laže Ana ništa, ali da je samo znati kako ih je razumu dovela pa još tako da nam o tome razdragana priča, bilo bi naprosto sjajno.

U pameti je ostalo i da Ana senzacionalno odvaja otpad, ali se, brate, nezdravo hrani. Jer: »Razmišljajući što će pripremiti obitelji za ručak, Ana zaključi – danas nije dan za žitarice!

Uz pratnju kujice Lou odlazi do pekarnice. Danas je Anina obitelj zaslužila tople kroasane. Kućanica godinama ide u pekarnicu u kojoj kao omot koriste isključivo papir.«

Kud u pekaru, draga Ana, sve da burek tamo zamataju u svilu i kadifu recikliranu! Još je gore kad dozvoli suprugu da ostane vani duže s prijateljima, a onda ih sve upozori da ne koriste pritom plastične tanjure i čaše!?

No, možda je i najgore, i to je bome iziritiralo lijepi dio fejsbučkog pokreta, što Ana ide toliko daleko da uz lekciju najbližima o tom gdje se baca čašica jogurta istu tu čašicu mužu ispire.

I da, na kraju, tamo negdje oko 17 sati, Ana konačno ulovi malo vremena za sebe i to tako da napokon ide iskoristiti one dvije prazne boce vina, pa da jedna bude za svijećnjak, a druga za vazu!

Što se događa od ranog popodneva, pa do polaska na počinak, dnevnik ne otkriva. Otkriveno je zato da je tekst nastao po narudžbi ZG Holdinga, baš kao i to da se nakon svega isti taj holding javnosti zbog teksta ispričao.

Mrvu prekasno jer sve je ovo bilo dovoljno da jedni nabace drvlje i kamenje na gradonačelnika i na Možemo!, dok drugi zbore da nije on taj koji baš svaki potez Holdinga blagoslivlja.

Šteta da se nisu javili i treći, jer ovdje je bitnije od svega to da je tekst loš i da tretira građanstvo poput jasličke djece, a pritom je i poprilično seksistički.

Da je, pak, to uvjerenje kako smo uglavnom maloumni i bezvrijedni nacionalnog karaktera, dokazuje i propaganda koja nas uvjerava da je prelazak na euro zapravo dječja igra. Baka koja u spotu tinejdžerici kaže da ne brine, jer ništa poskupjeti neće kad uvedemo ‘naš’ euro.

Pekar koji kaže da ništa jednostavnije nema od zamjene kuna u euro. Genijalno! Cijena prava sitnica, navodno ciglih 23 milijuna kuna i sitno za cijelu kampanju. Samo treba li za to kriviti Tomaševića ili premijera? I ne treba, koliko god možda i slijepo bilo vjerovanje da nas vode ljudi koji o nama imaju makar zeru bolje mišljenje.

I ne treba, makar ima nešto i njihove odgovornosti u lošoj selekciji kadra, bilo da su je naslijedili, bilo da su kadrovirali. Jer da je njihovu kadru stalo, netko bi te tekstove pročitao, reklame vidio. Ovako eto nešto što nikom nije trebalo. Ili jest!?

Derište također čita tekst, smije se, kaže da je loš do ibera, a onda s fingiranim dubokim uzdahom i onim istim mangupskim osmijehom veli: »Ja bi da sam k’o Ana.«