Međunarodna zajednica zaustavila je rat na Balkanu. To jest njena velika zasluga. Istina, četiri cijele godine gledala je s tribine što se događa. A događale su se neopisive strahote kakvim Europa nije svjedočila sve tamo od 1945. I točnije. Nije rat zaustavila međunarodna zajednica. To su učinile Sjedinjene Države. Da je sve ostalo na Owenu, Stoltenbergu, Carringtonu, Vanceu, Bildtu, ovdje bi se i danas pucalo. Tek kada su Sjedinjene Države svom svojom težinom sjele na ovaj prostor, stvorili su se elementarni uvjeti za postizanje primirja. Ne mira. Primirja. Ali i to je već bilo jako puno. Ali nikako dovoljno. Svima je, naime, jasno da bi bez stalnog prisustva međunarodnog faktora jugoistočna Europa bila u puno gorem stanju nego što je danas. Ali isto je tako jasno da taj faktor čini niz iritantnih i štetnih poteza koji samo zapetljavaju situaciju i stvaraju uvjete za nove sukobe. U zadnjih 27 godina, koliko je prošlo otkako je oružje zamuklo, zahvaljujući tome nije napravljen ni jedan realan, životan, konstruktivan korak naprijed koji bi postavio temelje za iole trajniju političku stabilizaciju jugoistočne Europe. Taj famozni međunarodni faktor u najvećem broju slučajeva radi pogrešne poteze ili zbog toga jer ne razumije dovoljno ovaj prostor, ili ga smatra tek jednim malim poljem na geopolitičkoj šahovskoj ploči. Pa na njemu tek mehanički provodi politike u skladu sa širom geopolitičkom slikom, bez puno promišljanja koje posljedice to lokalno proizvodi. Istina, procesuiranje ratnih zločina ne bi se trebalo promatrati isključivo kroz prizmu nekakvih geopolitički procesa. Pravda se treba izvršiti makar se nebo srušilo. Ali ni ovdje nitko nije spreman dati odgovore na nekoliko logičnih pitanja. Ratovi u bivšoj Jugoslaviji tijekom devedesetih bili su toliko brutalni, toliko nečovječni, toliko bestijalni da je ovih nekoliko tisuća slučajeva ratnih zločina o kojima govori Sewrege Brammertz tek kap u moru. Ratnih je zločina bilo puno, puno više od te brojke. Dovoljno je samo sjetiti se Vukovara. Pa javna je tajna da je Hrvatska prevela nekoliko tisuća postupaka za ratne zločine u običnu pobunu koja potpada pod aboliciju, kako to ne bi bila prepreka za mirnu reintegraciju Podunavlja. Naravno, veliki, jako veliki broj njih pao bi na sudu jer se optužnice za ratne zločine zaista jesu olako podizale. Ali neke bi ipak vjerojatno bile pozitivno riješene. To je za Hrvate istočne Slavonije veliki problem. Ali i tamošnji Srbi smatraju da bi trebalo malo bolje pogledati što se nekim njihovim sunarodnjacima dogodilo tijekom ljeta 1991. A Vukovar je samo jedan segment rata i s njim povezanih zločina u Hrvatskoj. A Hrvatske devedesete su tek jedan dio horora koji se događao kasnije u BiH i na Kosovu. Tu još tisuće ratnih zločina čekaju da budu tek otkriveni. I zbog toga su olake ocjene kao što je ova Brammertzova o nesuradnji Hrvatske puno štetnije od recimo odbijanja sjevernih Europljana da uopće i pokušaju razumjeti što to Hrvatska želi s izbornim zakonom u BiH. Pozivanje s govornice UN-a na slučajeve u kojem BiH i Srbija, posebno ova druga, koriste svoja pravosuđa za političke ciljeve zaista ne pridonosi ničemu. Serge Brammertz trebao bi u svojim nastupima biti puno delikatniji od ostalih međunarodnih igrača koji kruže jugoistočnom Europom savijajući laktove lokalnih lidera kako bi ih natjerali na neke njima ne previše drage poteze. Haag jest napravio veliki posao u tome da su iza brave završili brojni počinitelji i poticatelji ratnih zločina počinjenih tijekom devedesetih. Svijet jest puno bolje mjesto s njima onkraj brave. Ali ako se gleda učinak tribunala u stvaranju uvjeta za trajniji mir, on je nepostojeći. Nema ga. Jer se na tako osjetljivoj stvari kao što su ratni zločini puno prečesto trenirala politika. Čime se izgubilo na vjerodostojnosti. Pa nitko do kraja ne vjeruje da se radilo isključivo po pravnim pravilima.