Možda dojam i vara, vjerojatno vara kad ima dojam taj običaj da stvari malo preuveličava, ali dojam je taman takav da se čini kako se odavno ništa u nas nije toliko dugo i pompozno najavljivalo i posvuda unaprijed analiziralo kao ono što do milja sad već svi zovemo poreznom reformom. Treba li onda čuditi što je na dan kada je premijer konačno na sjednici Vlade krenuo objašnjavati sve blagodati što ih ta porezna reforma donosi, na zaslonu mobitela bljesnula poruka: »Ovo premijerovo predstavljanje porezne reforme, pa to je k’o osmosatni eksperimentalni film!«

Doduše, neki od uvaženih kolumnista manje su pazili na sadržaj uratka, a više se fokusirali na ekspresiju onog tko o poreznoj reformi govori. Kažu, blistao je premijer kao da nagradu Oscar prima, ili tako već nešto slične specifične težine, pa mu onda i dali za pravo da blista s obzirom na to da su sva svjetla reflektora samo u njega uperena, kako tog povijesnog trena, tako i inače. Može i tako, nagrade se uostalom dijele i za eksperimentalne uratke. Problem je jedino što znaju eksperimentalni filmovi biti takvi da traju u vjekove i imaju tempo taman takav da u konačnici špicu dočeka tek šačica istinskih zanesenjaka, pa onda plješću filmu i redatelju frenetično sretni već zbog same činjenice da su stigli do cilja neozlijeđeni. Treba zato običnom smrtniku neko komprimirano objašnjenje što je porezna reforma, nešto u malo riječi, ali da je u njemu bit.

Tu, međutim, leži nova opasnost za sve one koji nisu skloni ničem eksperimentalnom i koji su navikli kratak sadržaj lektirnih naslova tražiti u bespućima interneta, umjesto da predavanja pohode i knjige čitaju. Tražeći sažetak lako se, naime, navući na poruku kako reforma omogućava veću plaću i bolji standard svima, pogotovo onima najslabijeg imovinskog stanja. Zvuči sjajno, zvuči zavodljivo, zvuči sirenski zavodljivo, jer nikad u nas nije bilo da je džaba išta. »Plaće rastu u prosjeku 17 eura«, kaže jedan novinski naslov. »Plaće rastu najviše onima koji imaju najmanje, a oni s većim plaćama profitirat će zbog ukidanja prireza«, kaže drugi. Sve to prate tablice, izračun, postoci i sve je tu u redu i dobro, premda se logično zapitati uz to nije li se moglo puku standard podići i ne neke druge načine, odnosno koliku specifičnu težinu uopće ima tih 10, 20, 30 eura više na plaći. Ima, ali svejedno je mrvu tuga.

A kad se probije čovjek kroz svu tu silu brojki, ekonomskih izraza, izračuna koji su daleko više od običnog zbrajanja cifri s pristiglih uplatnica od režija, ne može ne primijetiti kako uz tekstove idu i sličice gradonačelnika velikih nam gradova uz prigodni njihov komentar o poreznoj reformi. Ostat će, naime, veliki gradovi ovom reformom bez prireza, a to hoće reći bez lijepih milijuna kuna kojima su, među ostalim i manje ili više uspješno, činili da gradovi budu gradovi. Dat će se gradonačelnicima prilika da pokažu kreativnost, umješnost kreiranja financijske politike bez da im se država u to petlja, da konkuriraju jedni drugima kako ponudom javnih dobara, tako i poreznim opterećenjima. Pa ćemo, u teoriji, ići tamo gdje nam je ugodnije sve, od škole, kina i kazališta do poreznog opterećenja. U praksi nećemo se mrdnut’ nigdje već ćemo strepjeti hoće li u naših poglavara biti dovoljno umješnosti da namaknu sredstva, a da ne poskupe sve usluge. Pa ćemo ih, u teoriji, po tome i ocjenjivati. Samo, dok gradonačelnici Splita, Rijeke i Zagreba, jedan iz Centra, drugi SDP-ov čovjek i treći iz stranke Možemo!, otvoreno kritiziraju reformu, HDZ-ovi gradonačelnici od formata probleme s reformom ne vide. Kako to ako će i oni pred izborni sud javnosti, ako će i oni ostati bez prireza i ako će i oni morati smisliti način da nadoknade taj ‘izgubljeni’ novac. Pače, gradonačelnik Dubrovnika se na javnoj televiziji još i ljuti na sve one koji su zaboravili malog čovjeka, izgubili ga iz fokusa, pa samo kukaju jer ne vide da će plaće rasti, a standard se povećati. Zvuči k’o naučena mantra i zvuči taman tako da čovjek na prečac zaključi kako će HDZ-ovi gradonačelnici i kad zagusti imati neku ruku što im spas nudi, ili barem pomoć, pogotovo u doba pred izbore. Nekome će, čini se, premijer biti vuk, a nekom je svejedno jer je oltaru blizu. Tako to u nas biva. Je li se onda izborna reforma dogodila sada i ovakva kakva jest, pa sve da je u njoj i dobra, i zbog izbora!?

Dan nakon što je nadugo i na široko govorio o poreznoj reformi, premijer je tek nešto kraće govorio o prekrajanju izbornih jedinica. Moralo se, Ustavni sud traži da svaki zastupnik ima istu specifičnu težinu, a ajde mu ti daj težinu kad imaš pustopoljinu od Like naspram, recimo, gusto naseljena Međimurja. I onda opet gledaš te vijesti i naletiš, recimo, na trenutak kada premijer odgovara na pitanja novinara i kaže kako su, da su htjeli, mogli sastaviti izborne jedinice i izborni zakon tako da se 100 godina unaprijed zna tko će biti na vlasti. Ali, nisu. To bi, čini se, trebao biti odgovor na sve, pa i na lijepe specifičnosti poput one da će izbornu sudbinu krojiti i dijeliti recimo Pag i Petrinja, Matulji i Obrovac, ili pak Kutina i Vir. Da je znati što li ih samo spaja, kakvi zajednički porezi i prirezi, kakva zajednička javna dobra, kakve politike i kakve stranke. No, nešto se spojiti moralo, pa nek’ se spoji tako da se štogod pred izbore makar u grubo na vlastito veselje skroji. Koji bi ‘krojač’ tome odolio, ako su mu i sukno i škare u rukama. Zapravo, pravo veli premijer, moglo se to da se htjelo i avangardnije.

Elem i bilo kako bilo, sve što će se narednih mjeseci događati bit će, kako god čovjek da okrene, makar mrvu vezano uz izbore. Zato se nešto tako važno kao što je prekrajanje izbornih jedinica i dogodilo bez sudjelovanja najšire javnosti, bez konzultacije sa stručnjacima, bez pokušaja da se postigne neki širi dogovor, a ne da je sustavnije i za vazda pa da se ne dogodi danas-sutra da demografija traži neku novu doradu, neki nov kroj izbornih jedinica. U trenu kad porezna reforma uistinu nosi koji euro veću plaću i konkretan pokušaj da se onima s najmanjim primanjima život učini podnošljivijim, tko će grintati zbog toga što su Pag i Petrinja jedno. Sve je to, uostalom, Hrvatska. Samo, je li nam nakon svega išta jasnije kakva je zapravo i što nosi ta porezna reforma!?

Eksperimentalni film je trajao osam sati…. Zovi Ivana! A on će o reformi ovako: »Ivan je bio rabijatan klinac. I pomalo nasilan. Svi su ga se bojali. Toliko da mu je svatko iz razreda svaki bogovetni dan morao davati euro i pol da ga pusti na miru. Jure je bio malo manje rabijatan. Stoga i manje nasilan od Ivana. Taman toliko da mu je svatko iz razreda na dnevnoj bazi morao davati jedan euro da ih ostavi na miru. I nema pritom veze što bi im za gablec ostalo pišljivih 50 centi. Samo da su mirni. Onda je jedan dan Ivanu dozlogrdilo pa je uhvatio Juru i zaprijetio mu da više ne smije od djece uzimati euro. Ivan je svoj euro i pol i dalje uredno uzimao, ali su djeca bila sretna jer su sada za gablec imala euro i pol. U tajnosti, da ga Ivan ne vidi, Jure je iza ugla znao dočekivati djecu i uzimati im po 50 centi. »Neću ti uzet euro, nego pola od toga, ali ne smiješ ništa reć’ Ivanu.« Djeca su to trpjela jer bi im ipak ostao jedan euro. Problem je, međutim, bio u tome što je u međuvremenu učenički sendvič u obližnjem dućanu poskupio s jedan na jedan i pol euro. Ako mislite da je ovo još jedan priča o vršnjačkom nasilju – nije. Ovo je priča o Ivanovoj poreznoj reformi!«

Tko je Ivan, tko Jure, a tko dječica!? Do izbora ima taman toliko vremena da birači to sami spoznaju.