Banija se nalazi pred još jednom obnovom. Ovoga puta preko nje nije prešao rat, već potres. Ali posljedice su u materijalnoj šteti tu negdje. Na tisuće oštećenih objekata, od kojih su stotine ili potpuno srušene, ili pak toliko oštećene da se u njima više ne može živjeti. Na sreću, ljudske su žrtve ipak bitno manje. Tako da je barem u tom segmentu situacija bolja nego 1995. kada je taj dio Hrvatske konačno oslobođen u vojno-redarstvenoj operaciji Oluja.

Hrvatska Baniji duguje puno toga. Riječ je moguće o najsiromašnijem dijelu Hrvatske. O crnoj rupi smještenoj tek nešto više od sat vremena vožnje automobilom od Zagreba prema jugu. Iako je stanje u Slavoniji krajnje dramatično, o tom se dijelu zemlje ipak piše. Jedno su vrijeme mediji, posebno oni elektronički, bili prepuni priloga sa slavonskih gradskih kolodvora. U njima su se mogli vidjeti Slavonci i Slavonke, mahom oni ispod 30 godina, kako se u rano jutro penju u autobuse koji će ih odvesti put sjevera, od Beča, preko Münchena, do Stockholma. Bilo je mučno gledati te prizore, ali je ipak nekakva olakšavajuća okolnost bila da netko ipak prati tu pravu malu nacionalnu katastrofu. Da mediji rade svoj posao, da upozoravaju na demografski slom istočnog dijela Hrvatske. Vlada je prije tri godine osnovala i Savjet za obnovu Slavonije, Baranje i Srijema, savjetodavno tijelo kojemu predsjeda osobno premijer Andrej Plenković. Pokrenut je i poseban projekt za pet slavonskih županija kako bi se olakšalo i ubrzalo povlačenje sredstava iz europskih fondova. Dakle, nešto se ipak radi. Ma koliko sporo i ma koliko možda i uzaludno. Ali nešto se pokušava.

Osim što je dobila status posebno potpomognutih područja, Banija je više-manje zaboravljena. I medijski, i politički, i gospodarski. I zbog toga je nužno da dobije i neke odgovore. Prvi je taj da dobije objašnjenje je li se netko obogatio na muci tamošnjih stanovnika. To je temelj bez kojeg se ne bi smjelo ići u novu obnovu tog područja.

Međutim, nije to sve. I cijela Hrvatska zaslužuje odgovor je li u drugoj polovini devedesetih netko bespravno zarađivao u obnovi. Jer to je bio novac iz proračuna u koji su uplaćivali građani cijele zemlje, od Pule do Cavtata, od Varaždina do Iloka. Taj se odgovor naprosto mora dobiti. Na ovaj ili onaj način. I premijer Plenković i predsjednik Republike Zoran Milanović ovih su dana dali izjave u smislu da čak i ako su zaista počinjena kaznena djela tijekom obnove, da su ona sva otišla u zastaru. I da bilo kakve istrage te materije nemaju previše smisla jer bi se svaki počinitelj mogao pozvati na zastaru. Mada ima i drukčijih mišljenja. I to onih koja dolaze od vrhunskih pravnih stručnjaka koji govore o tome da zastara počinje teći od trenutka kada nastupi posljedica kaznenog djela. Dakle, od utorka 29. prosinca, kada je potres jačine 6,2 stupnja po Richteru opustošio Baniju. O ovome se tek trebaju izjasniti stručnjaci za kazneno pravo. A svoje tumačenje trebaju dati i DORH i USKOK.

Postoji, naravno, i alternativa ako bi se ipak pokazalo da je nemoguć kazneni progon onih koji su bili umiješani u nelegalnu obnovu. Jer ako se ne vodi nikakav kazneni postupak, to pak onda znači da ne postoje nikakve prepreke da se obnovom bavi saborsko istražno povjerenstvo čije osnivanje predlaže parlamentarna oporba. Pa neka javnost barem dozna istinu. Nitko neće ići u zatvor ili biti novčano kažnjen, ali bi svjetlo dana ipak ugledale činjenice za koje je netko mislio da su za sva vremena zazidane krajem devedesetih u nekakav zid na Baniji. Naravno, istražna povjerenstva osnovana u Saboru dosad nisu dala nikakve rezultate. Važniji je razlog taj što su partikularni stranački interesi uvijek bili ispred želje da se dozna istina. A drugi je bio taj da je tematika često bila krajnje komplicirana. Privatizacije Ine ili krah Agrokora teme su koje zahtijevaju od onoga tko ih želi shvatiti barem ekonomski fakultet, ako ne i kakav MBA postdiplomski studij. Ovo na Baniji puno je jednostavnije. Treba samo vidjeti je li u neki srušeni zid zaista bilo ugrađeno ono što je trebalo ugraditi. Ako nije, treba samo zaviriti u dokumentaciju tko je to gradio, tko je nadzirao. I naravno tko je projektirao. Posao ne bi trebao biti težak. Radili ga DORH i USKOK ili saborsko i istražno povjerenstvo, javnost u nekom razumnom roku treba dobiti odgovore.