Bit će da je bilo sve po taktu one premijerove »I Did It No Way«. Tu pjesmu on voli i uporno i srčano pjeva, gotovo poput Sinatre, samo s tek nešto malo promijenjenim tekstom. S druge pak strane, Danteov »Pakao« se tek jednom recitirao i tko zna kad će ponovno. NBA i lokalna liga!? Ma, 1980-e, taman da se čovjek prestravi i da mu bude milo u isti čas, i da kakvu zalihu napravi dok je na vrijeme - goriva, kave, a može i banana
Zaspao sam sinoć pred televizorom i usnuo noćnu moru… da sam u Jugoslaviji ranih 1980-ih. Benzin suludo poskupljuje, inflacija sve više divlja, nemiri na Kosovu, vladajuća partija je kriminalna, turistička posezona rekordna… A onda sam shvatio da ne spavam nego gledam Dnevnik. U strahu pogledam prema zdjeli s voćem da vidim ima li banana. Uh, dobro je.
E da, nije je ovo Dorin dnevnik neprežaljenog genijalca pisane riječi Ćiće Senjanovića, ali nije ni daleko i jest posve legitimna mora čovjeka kojeg je jedno ovotjedno izdanje Dnevnika jednostavno lansiralo u prošlost. I to kakvu prošlost! Kako i ne bi kad je sve tu, sve ono o čemu današnja mladost pojma nema, a ako i ima nekog pojma, uvjereni su da ih to roditelji ili besramno lažu i preuveličavaju priče iz mladosti. No, zato bi se mogli i brzo i lako, metodom vlastite kože, uvjeriti u sva ta čuda što su obilježila naše rane 1980-e. U redu smo stajali za ulje i kavu, banana je bila luksuz, čokolada je šećerna tabla. Vladajuća partija glavinja jer Josipa Broza više nema, socijalizam joj je, doduše, još uvijek na usnama, ali sluti se tu grdi kraj. Inflacija je bila tolika da je mnogi pamte s veseljem jer su im rate kredita u jednom trenu postale opterećenje k’o kupovina kutije cigareta. Ali benzin…To su bila čudesa, ta vožnja par-nepar o kojoj u Leksikonu YU mitologije piše: »Restrikcija benzina. Stabilizacioni ritual, prva polovica osamdesetih. Ako ti registracija završava parnim brojem, voziš danas, ali sutra nećeš moći. Tata je imao nepar, a tetak par, pa smo opet zeznuli sistem. Neki su ljudi kupili zbog toga dva auta.«
Sve se uvezalo
Nije tu sličnostima kraja, recimo Dinamo je 1982. godine bio prvak, a da čudo bude veće 1981. godine imali smo i popis stanovništva, baš kao što ga imamo i sad. Dakako, nije sve isto i možemo se oko detalja sporiti, ali je frapantan Dnevnik u kojem je svega spomenutog bilo. Oni koji vjeruju da se povijest ponavlja došli su na svoje, pa se ili prestravili, ili nostalgičarski vratili u mladost. Jer, kako to Daleka obala pjeva, »’80-e su bile godine«. Zapravo, te dobre mladenačke atmosfere, te dobre glazbe, tog novog vala svake vrste jedino i fali u ovim novim ‘80-ima, barem za sada. Ostalo je pred vratima, ili već tu, a godina 2021.
Sve se uvezalo. Vrhovni sud najprije je potvrdio da je HDZ kriv, odnosno da će zbog izvlačenja novca iz državnih tvrtki i institucija morati platiti 3,5 milijuna kuna kazne. Nejaka oporba to je jedva dočekala pa očekivano i podosta infantilno krenula čerečiti HDZ kazivajući da su oni praoci korupcije. I to malo bilo je dovoljno da premijer Plenković odluči pokazati sav raskoš arsenala kojim barata. Najprije je Vlada odlučila uredbom ograničiti maloprodajnu cijenu benzina iako su danima njegovi ministri kazivali kako od toga neće biti ništa. Odredba je to koja miluje, iako na prvu, uši onih koji ne bi opet u par-nepar situaciju, iako im s druge strane sve poskupjelo, kao što i hoće. A kada se uredba obznani i kad je narod sretan zbog goriva čije cijene neće u nebo, lakše je zaboraviti sve pa i Fimi mediju. Majstorski! A kad je majstorski, onda je idealno da s govornice na tiskovnoj konferenciji premijer s visoka popljucka svu oporbu redom i to tako da mu obična čeljad i nema što prigovoriti. Jer, Grbin je uistinu više svojih zastupnika izbacio iz Sabora nego što ih u Saboru pod komandom ima zato što ga ne štuju, po njegovom mišljenju, dovoljno. Jer, Možemo! se stvarno svakog dana sve više muči s vođenjem Zagreba i prelaskom iz aktivizma u stranku. Jer, Domovinski pokret do sada ništa nije pokazao osim da im fali svega da iole funkcionalnom strankom budu. Sva ih je premijer pobrojao, pa kazao otprilike da je HDZ za to društvo iz lokalne košarkaške lige dalek ideal poput NBA svemira.
– Da mi oni dociraju i govore nešto o HDZ-u!? No way!, poručio je premijer.
No way!
No way, jednom, dvaput, triput. Stil savršen, taman da nitko ne priča o sadržaju. A sadržaj iz 1980-ih, samo s tom razlikom da s bananama nema problema i da se stanovništvo samopopisuje i lijepi šifre i kodove svojih podatka selotejpom na ulazna vrat. Uglavnom, jedan nostalgičarski zapis se pisao sam od sebe dok su se zviždukali hitovi ‘80-ih, tim više i tim bolje što je sve to o nikakvoj oporbi premijer ponovio i u intervju danom javnom servisu, a zna se koliko manevarskog prostora ima kad nastupa na svom bunjištu. Koliko hoće! Sva je bilo kako treba biti, da u kasni sat četvrtka kada je, možda baš zbog tog »no way« momenta na Prvom programu HRT-a, oporba odlučila biti drugačija od drugih. Opkolili su saborsku govornicu, odlučni da ne daju HDZ-ovcima da odrade raspravu o izboru glavnog ravnatelja HRT-a i da onda dan poslije i imenuje ‘svog čovjeka’ Roberta Šveba, pa iako noćili u sabornici. Nino Raspudić je recitirao Danteov »Pakao«, kuckali su olovčicama i dlanovima o govornicu protestno, dizali ruke u zrak.
U akciji svi i lijevi i desni, svi koji nisu dio vladajuće većine. I svi sretni. Sretni kao onomad mladost ‘80-ih, koja prekida vezu sa svojim očevima, pa se, baš kao Plenković Ive Sanadera, odriču svojih kolega koji su ne tako davno mijenjali vazda poprilično invalidan način izbora glavnog ravnatelja u posve invalidan i taman takav da većina uredno može ustoličiti svog čovjeka zvao se on kako god, Radman, Bačić, Šveb. Trenutak da ga se ovjekovječi, pa je Marin Miletić to i učinio. Vidjelo se na N1 televiziji da je sve mobitelom slikao. Na HRT-u su na informativnoj Četvorci u to vrijeme išle reprize.
Okupacija govornice
Nije, uopće nije, nemoguće da nikakve akcije ne bi ni bilo da oporbu nije premijer za dana smjestio u seosku neku košarkašku ligu samo zato što su tražili da odstupi i nestane i srami se taj HDZ zbog presude Vrhovnog suda. Da im je HRT i njegova konačna transformacija iz partijske televizije u javni servis bila na vrijeme i sve vrijeme na pameti, ne bi im Nora Krstulović na svom portalu Teatar.hr morala otkrivati što sve u natječaju nedostaje da bi bio valjan, niti bi ih mediji morali podsjećati na tvrtke s kojima kandidat za ravnatelja Šveb ima neke veze, taman da se plaši nacija sukoba interesa u njega. Imali bi svog kandidata, lobirali, tražili da se mijenja zakon, dali nekom da mu to bude sektor i preokupacija… Ali, ipak su okupirali govornicu i pritom su bili djetinje sretni, a iskrena sreća, iako bila garnirana recitiranjem Pakla, ubojito je oružje i tako nježno retro.
Je li, pak, okupacija govornice u kasni noćni sat donijela rezultata ili nije, jamačno već i znate. Je li Robert Šveb shvatio da preuzimanje HRT-a u ovakvoj atmosferi i nema smisla pa odstupio, ili je tvrdoglavo gazio dalje nošen vjetrom vladajućih, i to već znate. Je li HDZ shvatio da je umjesto inata ovaj put možda bolje birati čovjeka u kojeg se sumnjati nema zašto, pa još s najboljim programom i to znate. Bit će da je bilo sve po taktu one premijerove »I Did It No Way«. Tu pjesmu on voli i uporno i srčano pjeva, gotovo poput Sinatre, samo s tek nešto malo promijenjenim tekstom. S druge pak strane, Danteov »Pakao« se tek jednom recitirao i tko zna kad će ponovno. NBA i lokalna liga!? Ma, 1980-e, taman da se čovjek prestravi i da mu bude milo u isti čas, i da kakvu zalihu napravi dok je na vrijeme – goriva, kave, a može i banana.
Siniša Pavić
I Did It No Way
Siniša Pavić
17. listopad 2021 09:34
Photo: Filip Kos/PIXSELL
Bit će da je bilo sve po taktu one premijerove »I Did It No Way«. Tu pjesmu on voli i uporno i srčano pjeva, gotovo poput Sinatre, samo s tek nešto malo promijenjenim tekstom. S druge pak strane, Danteov »Pakao« se tek jednom recitirao i tko zna kad će ponovno. NBA i lokalna liga!? Ma, 1980-e, taman da se čovjek prestravi i da mu bude milo u isti čas, i da kakvu zalihu napravi dok je na vrijeme - goriva, kave, a može i banana
Zaspao sam sinoć pred televizorom i usnuo noćnu moru… da sam u Jugoslaviji ranih 1980-ih. Benzin suludo poskupljuje, inflacija sve više divlja, nemiri na Kosovu, vladajuća partija je kriminalna, turistička posezona rekordna… A onda sam shvatio da ne spavam nego gledam Dnevnik. U strahu pogledam prema zdjeli s voćem da vidim ima li banana. Uh, dobro je.
E da, nije je ovo Dorin dnevnik neprežaljenog genijalca pisane riječi Ćiće Senjanovića, ali nije ni daleko i jest posve legitimna mora čovjeka kojeg je jedno ovotjedno izdanje Dnevnika jednostavno lansiralo u prošlost. I to kakvu prošlost! Kako i ne bi kad je sve tu, sve ono o čemu današnja mladost pojma nema, a ako i ima nekog pojma, uvjereni su da ih to roditelji ili besramno lažu i preuveličavaju priče iz mladosti. No, zato bi se mogli i brzo i lako, metodom vlastite kože, uvjeriti u sva ta čuda što su obilježila naše rane 1980-e. U redu smo stajali za ulje i kavu, banana je bila luksuz, čokolada je šećerna tabla. Vladajuća partija glavinja jer Josipa Broza više nema, socijalizam joj je, doduše, još uvijek na usnama, ali sluti se tu grdi kraj. Inflacija je bila tolika da je mnogi pamte s veseljem jer su im rate kredita u jednom trenu postale opterećenje k’o kupovina kutije cigareta. Ali benzin…To su bila čudesa, ta vožnja par-nepar o kojoj u Leksikonu YU mitologije piše: »Restrikcija benzina. Stabilizacioni ritual, prva polovica osamdesetih. Ako ti registracija završava parnim brojem, voziš danas, ali sutra nećeš moći. Tata je imao nepar, a tetak par, pa smo opet zeznuli sistem. Neki su ljudi kupili zbog toga dva auta.«
Sve se uvezalo
Nije tu sličnostima kraja, recimo Dinamo je 1982. godine bio prvak, a da čudo bude veće 1981. godine imali smo i popis stanovništva, baš kao što ga imamo i sad. Dakako, nije sve isto i možemo se oko detalja sporiti, ali je frapantan Dnevnik u kojem je svega spomenutog bilo. Oni koji vjeruju da se povijest ponavlja došli su na svoje, pa se ili prestravili, ili nostalgičarski vratili u mladost. Jer, kako to Daleka obala pjeva, »’80-e su bile godine«. Zapravo, te dobre mladenačke atmosfere, te dobre glazbe, tog novog vala svake vrste jedino i fali u ovim novim ‘80-ima, barem za sada. Ostalo je pred vratima, ili već tu, a godina 2021.
Sve se uvezalo. Vrhovni sud najprije je potvrdio da je HDZ kriv, odnosno da će zbog izvlačenja novca iz državnih tvrtki i institucija morati platiti 3,5 milijuna kuna kazne. Nejaka oporba to je jedva dočekala pa očekivano i podosta infantilno krenula čerečiti HDZ kazivajući da su oni praoci korupcije. I to malo bilo je dovoljno da premijer Plenković odluči pokazati sav raskoš arsenala kojim barata. Najprije je Vlada odlučila uredbom ograničiti maloprodajnu cijenu benzina iako su danima njegovi ministri kazivali kako od toga neće biti ništa. Odredba je to koja miluje, iako na prvu, uši onih koji ne bi opet u par-nepar situaciju, iako im s druge strane sve poskupjelo, kao što i hoće. A kada se uredba obznani i kad je narod sretan zbog goriva čije cijene neće u nebo, lakše je zaboraviti sve pa i Fimi mediju. Majstorski! A kad je majstorski, onda je idealno da s govornice na tiskovnoj konferenciji premijer s visoka popljucka svu oporbu redom i to tako da mu obična čeljad i nema što prigovoriti. Jer, Grbin je uistinu više svojih zastupnika izbacio iz Sabora nego što ih u Saboru pod komandom ima zato što ga ne štuju, po njegovom mišljenju, dovoljno. Jer, Možemo! se stvarno svakog dana sve više muči s vođenjem Zagreba i prelaskom iz aktivizma u stranku. Jer, Domovinski pokret do sada ništa nije pokazao osim da im fali svega da iole funkcionalnom strankom budu. Sva ih je premijer pobrojao, pa kazao otprilike da je HDZ za to društvo iz lokalne košarkaške lige dalek ideal poput NBA svemira.
– Da mi oni dociraju i govore nešto o HDZ-u!? No way!, poručio je premijer.
No way!
No way, jednom, dvaput, triput. Stil savršen, taman da nitko ne priča o sadržaju. A sadržaj iz 1980-ih, samo s tom razlikom da s bananama nema problema i da se stanovništvo samopopisuje i lijepi šifre i kodove svojih podatka selotejpom na ulazna vrat. Uglavnom, jedan nostalgičarski zapis se pisao sam od sebe dok su se zviždukali hitovi ‘80-ih, tim više i tim bolje što je sve to o nikakvoj oporbi premijer ponovio i u intervju danom javnom servisu, a zna se koliko manevarskog prostora ima kad nastupa na svom bunjištu. Koliko hoće! Sva je bilo kako treba biti, da u kasni sat četvrtka kada je, možda baš zbog tog »no way« momenta na Prvom programu HRT-a, oporba odlučila biti drugačija od drugih. Opkolili su saborsku govornicu, odlučni da ne daju HDZ-ovcima da odrade raspravu o izboru glavnog ravnatelja HRT-a i da onda dan poslije i imenuje ‘svog čovjeka’ Roberta Šveba, pa iako noćili u sabornici. Nino Raspudić je recitirao Danteov »Pakao«, kuckali su olovčicama i dlanovima o govornicu protestno, dizali ruke u zrak.
U akciji svi i lijevi i desni, svi koji nisu dio vladajuće većine. I svi sretni. Sretni kao onomad mladost ‘80-ih, koja prekida vezu sa svojim očevima, pa se, baš kao Plenković Ive Sanadera, odriču svojih kolega koji su ne tako davno mijenjali vazda poprilično invalidan način izbora glavnog ravnatelja u posve invalidan i taman takav da većina uredno može ustoličiti svog čovjeka zvao se on kako god, Radman, Bačić, Šveb. Trenutak da ga se ovjekovječi, pa je Marin Miletić to i učinio. Vidjelo se na N1 televiziji da je sve mobitelom slikao. Na HRT-u su na informativnoj Četvorci u to vrijeme išle reprize.
Okupacija govornice
Nije, uopće nije, nemoguće da nikakve akcije ne bi ni bilo da oporbu nije premijer za dana smjestio u seosku neku košarkašku ligu samo zato što su tražili da odstupi i nestane i srami se taj HDZ zbog presude Vrhovnog suda. Da im je HRT i njegova konačna transformacija iz partijske televizije u javni servis bila na vrijeme i sve vrijeme na pameti, ne bi im Nora Krstulović na svom portalu Teatar.hr morala otkrivati što sve u natječaju nedostaje da bi bio valjan, niti bi ih mediji morali podsjećati na tvrtke s kojima kandidat za ravnatelja Šveb ima neke veze, taman da se plaši nacija sukoba interesa u njega. Imali bi svog kandidata, lobirali, tražili da se mijenja zakon, dali nekom da mu to bude sektor i preokupacija… Ali, ipak su okupirali govornicu i pritom su bili djetinje sretni, a iskrena sreća, iako bila garnirana recitiranjem Pakla, ubojito je oružje i tako nježno retro.
Je li, pak, okupacija govornice u kasni noćni sat donijela rezultata ili nije, jamačno već i znate. Je li Robert Šveb shvatio da preuzimanje HRT-a u ovakvoj atmosferi i nema smisla pa odstupio, ili je tvrdoglavo gazio dalje nošen vjetrom vladajućih, i to već znate. Je li HDZ shvatio da je umjesto inata ovaj put možda bolje birati čovjeka u kojeg se sumnjati nema zašto, pa još s najboljim programom i to znate. Bit će da je bilo sve po taktu one premijerove »I Did It No Way«. Tu pjesmu on voli i uporno i srčano pjeva, gotovo poput Sinatre, samo s tek nešto malo promijenjenim tekstom. S druge pak strane, Danteov »Pakao« se tek jednom recitirao i tko zna kad će ponovno. NBA i lokalna liga!? Ma, 1980-e, taman da se čovjek prestravi i da mu bude milo u isti čas, i da kakvu zalihu napravi dok je na vrijeme – goriva, kave, a može i banana.