Naprosto treba napisati novi Ustav u kojem bi jasno pisalo tko je vrhovni zapovjednik oružanih snaga i odrediti da u to ne može intervenirati nikakav prateći zakon
Hrvatski je Ustav, a s njim i cijeli politički sustav, u fazi pucanja. Nikad dosad u 30 godina nije se hrvatska politika ovako sramotila kao što je to danas slučaj. Na svu sreću, europska i svjetska javnost bore se s najvećom zdravstvenom katastrofom u zadnjih stotinjak godina. Pa se nikome ne da obavještavati svoje čitatelje o bizarnoj postkomunističkoj zemlji, sada članici EU-a i NATO-a, koja ne zna tko zapovijeda njenom vojskom. Koja ima predsjednika koji tvrdi da on zapovijeda, i ministra obrane, odnosno Vladu, koji tvrde da je to u njihovoj nadležnosti.
Koja ima jednog zapovjednika vojske u ratu, a drugog u miru. Što je tek jedna od brojnih bizarnosti njenog političkog života. Čiji je predsjednik u jednom trenutku čak razmišljao da na obilježavanju druge po značenju hrvatske vojne pobjede uopće nema vojske. Od čega je na sreću ipak odustao. Hrvatska je, dakle, zemlja koja ima dva vrhovna zapovjednika vojske. Koja usto nije sposobna imenovati svoje veleposlanike i predsjednika svog Vrhovnog suda. Za ovu najnoviju konfuziju odgovoran je nesumnjivo aktualni stanovnik Pantovčaka. Da on to sam zna, pokazuje činjenica da je 2015. govorio sasvim suprotno. Da vojskom u miru zapovijeda Vlada, a ne tadašnja predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović. Pa tako je javno govorio i njegov tadašnji ministar obrane Ante Kotromanović kojeg sada Milanović dezavuira kao čovjeka koji nema pojma o tome kako funkcionira vojska. A 2015. su i Milanović, i Kotromanović, i cijeli SDP govorili ono što danas govori Mario Banožić.
Naravno, nije Milanović jedini koji govori jedno sad, a drugo je govorio prije šest godina. Tada su tvrdnju Grabar-Kitarović da ona zapovijeda vojskom i u miru i u ratu podržali najviši krugovi HDZ-a. Tadašnji predsjednik stranke Tomislav Karamarko rekao je da je predsjednica u pravu, a u tome ga je podržao i Vladimir Šeks, čovjek koji je pisao ili sudjelovao u pisanju i Ustava, i svih ustavnih promjena od 1990. pa do sada. Dakle, domaća politička klasa ima mišljenje o tako važnoj državnoj stvari kao što je zapovijedanje oružanim snagama, ne u skladu s Ustavom, već u skladu s trenutnim potrebama, odnosno kako kome taj čas odgovara. Tako sada imamo situaciju da se Milanović iz 2021. slaže s Grabar-Kitarović iz 2015. A Karamarko i Šeks iz 2015. s onim što Milanović govori danas. Cirkus.
U cijelom ovom Milanovićevom silovanju Ustava ima i jedna dobra strana. Ono pokazuje, dosad najbjelodanije, da je ovaj najviši državni akt zastario, da je loš i da Hrvatska zaslužuje njegovu temeljitu rekonstrukciju. Ili, možda još i bolje, potpuno novi ustavni trekst. Jer ovaj aktualni je odavno dao svoje. Prepun rupa i nedorečenosti, on generira ovakve sukobe. Milanović je samo iskoristio mogućnost da napravi pomutnju i naudi Vladi. Međutim, bilo je slučajeva poluustavne krize gdje je on, za razliku od danas, bio potpuno u pravu. Recimo, 2015. kada je Grabar-Kitarović forsirala rješenje po kojem bi imenovala svoju vladu. I to zbog toga jer nakon samo nekoliko tjedana nakon parlamentarnih izbora političke stranke nisu uspjele iznjedriti vladajuću većinu. Kao što je sada samo korak od situacije da ima dva vrhovna zapovjednika vojske, tako je Hrvatska onda bila milimetrima udaljena od toga da ima dvije vlade.
Naprosto treba napisati novi Ustav u kojem bi jasno pisalo tko je vrhovni zapovjednik oružanih snaga i odrediti da u to ne može intervenirati nikakav prateći zakon. Bilo bi najbolje da to bude Vlada. Ali i ako bi to bio i predsjednik Republike, bilo bi to neizmjerno bolje od sadašnje situacije. Također veleposlanike bi trebala imenovati Vlada. Ali ako bi ih imenovao i predsjednik, isto bi bilo bolje od ovog kaosa kojem sada svjedočimo. Ako predsjednik predlaže predsjednika ili predsjednicu Vrhovnog suda, ne može postojati prateći zakon koji bi mu ograničavao to pravo, koje mu daje izvorno Ustav. Isto je kod imenovanja šefova sigurnosnih službi i čelnih ljudi oružanih snaga. Neka ih imenuje ili jedan ili drugi. Ali neka ih imenuje. Sve je bolje od ovog kaosa. Mada, kakvo je stanje na političkoj sceni, teško je očekivati nekakav razborit konsenzus o ovim stvarima. Stoga je pred nama još puno cirkusa kojima ovih dana svjedočimo.
Zlatko Crnčec
Hrvatskoj pod hitno treba bolji Ustav
Zlatko Crnčec
01. svibanj 2021 15:10
Naprosto treba napisati novi Ustav u kojem bi jasno pisalo tko je vrhovni zapovjednik oružanih snaga i odrediti da u to ne može intervenirati nikakav prateći zakon
Hrvatski je Ustav, a s njim i cijeli politički sustav, u fazi pucanja. Nikad dosad u 30 godina nije se hrvatska politika ovako sramotila kao što je to danas slučaj. Na svu sreću, europska i svjetska javnost bore se s najvećom zdravstvenom katastrofom u zadnjih stotinjak godina. Pa se nikome ne da obavještavati svoje čitatelje o bizarnoj postkomunističkoj zemlji, sada članici EU-a i NATO-a, koja ne zna tko zapovijeda njenom vojskom. Koja ima predsjednika koji tvrdi da on zapovijeda, i ministra obrane, odnosno Vladu, koji tvrde da je to u njihovoj nadležnosti.
Koja ima jednog zapovjednika vojske u ratu, a drugog u miru. Što je tek jedna od brojnih bizarnosti njenog političkog života. Čiji je predsjednik u jednom trenutku čak razmišljao da na obilježavanju druge po značenju hrvatske vojne pobjede uopće nema vojske. Od čega je na sreću ipak odustao. Hrvatska je, dakle, zemlja koja ima dva vrhovna zapovjednika vojske. Koja usto nije sposobna imenovati svoje veleposlanike i predsjednika svog Vrhovnog suda. Za ovu najnoviju konfuziju odgovoran je nesumnjivo aktualni stanovnik Pantovčaka. Da on to sam zna, pokazuje činjenica da je 2015. govorio sasvim suprotno. Da vojskom u miru zapovijeda Vlada, a ne tadašnja predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović. Pa tako je javno govorio i njegov tadašnji ministar obrane Ante Kotromanović kojeg sada Milanović dezavuira kao čovjeka koji nema pojma o tome kako funkcionira vojska. A 2015. su i Milanović, i Kotromanović, i cijeli SDP govorili ono što danas govori Mario Banožić.
Naravno, nije Milanović jedini koji govori jedno sad, a drugo je govorio prije šest godina. Tada su tvrdnju Grabar-Kitarović da ona zapovijeda vojskom i u miru i u ratu podržali najviši krugovi HDZ-a. Tadašnji predsjednik stranke Tomislav Karamarko rekao je da je predsjednica u pravu, a u tome ga je podržao i Vladimir Šeks, čovjek koji je pisao ili sudjelovao u pisanju i Ustava, i svih ustavnih promjena od 1990. pa do sada. Dakle, domaća politička klasa ima mišljenje o tako važnoj državnoj stvari kao što je zapovijedanje oružanim snagama, ne u skladu s Ustavom, već u skladu s trenutnim potrebama, odnosno kako kome taj čas odgovara. Tako sada imamo situaciju da se Milanović iz 2021. slaže s Grabar-Kitarović iz 2015. A Karamarko i Šeks iz 2015. s onim što Milanović govori danas. Cirkus.
U cijelom ovom Milanovićevom silovanju Ustava ima i jedna dobra strana. Ono pokazuje, dosad najbjelodanije, da je ovaj najviši državni akt zastario, da je loš i da Hrvatska zaslužuje njegovu temeljitu rekonstrukciju. Ili, možda još i bolje, potpuno novi ustavni trekst. Jer ovaj aktualni je odavno dao svoje. Prepun rupa i nedorečenosti, on generira ovakve sukobe. Milanović je samo iskoristio mogućnost da napravi pomutnju i naudi Vladi. Međutim, bilo je slučajeva poluustavne krize gdje je on, za razliku od danas, bio potpuno u pravu. Recimo, 2015. kada je Grabar-Kitarović forsirala rješenje po kojem bi imenovala svoju vladu. I to zbog toga jer nakon samo nekoliko tjedana nakon parlamentarnih izbora političke stranke nisu uspjele iznjedriti vladajuću većinu. Kao što je sada samo korak od situacije da ima dva vrhovna zapovjednika vojske, tako je Hrvatska onda bila milimetrima udaljena od toga da ima dvije vlade.
Naprosto treba napisati novi Ustav u kojem bi jasno pisalo tko je vrhovni zapovjednik oružanih snaga i odrediti da u to ne može intervenirati nikakav prateći zakon. Bilo bi najbolje da to bude Vlada. Ali i ako bi to bio i predsjednik Republike, bilo bi to neizmjerno bolje od sadašnje situacije. Također veleposlanike bi trebala imenovati Vlada. Ali ako bi ih imenovao i predsjednik, isto bi bilo bolje od ovog kaosa kojem sada svjedočimo. Ako predsjednik predlaže predsjednika ili predsjednicu Vrhovnog suda, ne može postojati prateći zakon koji bi mu ograničavao to pravo, koje mu daje izvorno Ustav. Isto je kod imenovanja šefova sigurnosnih službi i čelnih ljudi oružanih snaga. Neka ih imenuje ili jedan ili drugi. Ali neka ih imenuje. Sve je bolje od ovog kaosa. Mada, kakvo je stanje na političkoj sceni, teško je očekivati nekakav razborit konsenzus o ovim stvarima. Stoga je pred nama još puno cirkusa kojima ovih dana svjedočimo.