U potpunoj sjeni porasta zaraženih koronom i polemika oko toga što je profesor Žarko Puhovski pričao prije 50 godina, u našem južnom susjedu, Crnoj Gori, formalizira se ono što se dogodilo prije mjesec dana
U potpunoj sjeni porasta zaraženih koronom i polemika oko toga što je profesor Žarko Puhovski pričao prije 50 godina, u našem južnom susjedu, Crnoj Gori, formalizira se ono što se dogodilo prije mjesec dana. Crnogorski je predsjednik Milo Đukanović jučer predložio Zdravka Krivokapića, prvog čovjeka prosrpske, neki kažu i velikosrpske, koalicije »Za budućnost Crne Gore«. Ovaj sada ima mjesec dana da se s još dvije koalicije dogovori o sastavu nove crnogorske Vlade. Za očekivati je da oko toga neće biti nikakvih problema, ali bi ih moglo biti oko toga da bi se moglo dogoditi da ovo bude zadnja Vlada Crne Gore kao samostalne države. Iako to, ako se i dogodi, neće biti tako skoro, već sama činjenica da na čelo države Crne Gore dolaze ljudi koji žele da ona prestane postojati, predstavlja najveći udarac krhkoj političkoj ravnoteži jugoistočne Europe još od završetka rata na Kosovu 1999. godine. Krivokapić i njegova koalicija, u čijem je formiranju osobno sudjelovao radikalni velikosrpski klerik Amfilohije Radović, krenula je prilično pitomo. Poštovat će, kažu, i činjenicu da je Crna Gora članica NATO pakta i da je priznala neovisnost Kosova. Najavljuje čak i daljnje razgovore s tamošnjim predstavnicima nacionalnih manjina. Kratkoročno tako će i biti. Ali srednjeročno gledano, vjerojatno, odnosno skoro sigurno, neće. Ako se promijeni usmjerenje Crne Gore, odnosno ako se ona počne vraćati pod beogradske skute, zbog domino efekta takvog razvoja događaja ni jedna zemlja koja graniči s Crnom Gorom neće biti izuzeta od njegovih posljedica. Dakle, ni Hrvatska. A koliko je naš politički vrh svjestan svega ovoga i koliko se time bavi veliki je misterij. Jedini potez vezan za naše jugoistočno susjedstvo, pomalo je misteriozna promjena politike prema susjednoj BiH.
Formalna se hrvatska politika prema toj zemlji zadnjih 20 godina svodila na beskonačno ponavljanje mantre da se podržava cjelovitost BiH. Misteriozno je odstupanje napravio Ivo Josipović kada je prije desetak godina, ničim izazvan i bez ikakve vidljive svrhe, ugostio Milorada Dodika. Sada je istu stvar, ali na desetu potenciju kako to on već radi, napravio Zoran Milanović koji je istu osobu ugostio »kao predstavnika srpskog naroda u BiH«. Pa je onda par dana kasnije primio i Bakira Izetbegovića, »kao predstavnika bošnjačkog naroda«. Ovakvu terminologiju službeni Zagreb nije koristio još od 1995.. Čak ni Josipović u svojim bizarnim kombinacijama s Borisom Tadićem i Dodikom nije išao tako daleko. Zbog čega se to događa, trebala bi biti tema oporbenih i medijskih propitivanja, daleko prije nego Milanovićevo spominjanje Thelme i Louise i njegovih obračuna s Radom Borić i Puhovskim. Tema tektonskih promjena u jugoistočnoj Europi, dugoročno gledano, važnija je i od afere JANAF i famoznog kluba remetinačkog uznika Dragana Kovačevića.
Jer čudne se stvari događaju oko nas. Kosovski čelnici, osnivači Oslobodilačke vojske Kosova, odjednom su se, čak 20 godina nakon kraja tamošnjeg rata, našli na, u ovim krajevima već pomalo zaboravljenoj haškoj optuženičkoj klupi. Nakon dva desetljeća odjednom postoji osnovana sumnja da su počinili ratne zločine. Istovremeno se dogodio prevrat u Crnoj Gori. Premalo je informacija dostupno u javnosti da bi se ovi događaji samo tako proglasili još jednom igrom u kojoj su mali još tek obična moneta za potkusurivanje u nekakvoj geopolitičkoj igri velikih. Kojima su još jučer bili glavni igrači u utakmici koju ovi igraju u jugoistočnoj Europi. Ali, definitivno, ne bi bilo prvi, a sigurno ni zadnji put, da se nešto slično zaista i događa. Stvara se i nekakav mini šengen u koji su neki ugurani, čini se, tek nakon što im je netko malo grublje politički zavrnuo lakat. Ima li hrvatska politika kakav odgovor na sve ovo, osim činjenice da se šef države dogovara o obnovi mostova na Savi i Uni s članom predsjedništva susjedne države. Hrvatska ima samo dva strateška interesa u svom jugoistočnom susjedstvu. Prvi je stabilnost, odnosno da ne dođe do situacije velikih političkih napetosti, a kamoli rata, zbog toga što bi službeni Beograd htio pokrpati posljedice svojih ratnih poraza devedesetih. A drugi je da u cijelom tom procesu dodatno ne pogorša loše odnose s onima s kojima oni nikada nisu ni trebali doći u takvo stanje.
Piše Zlatko Crnčec
Hrvatska treba odgovor za promjene u JI Europi
Zlatko Crnčec
09. listopad 2020 16:39
Foto Reuters
U potpunoj sjeni porasta zaraženih koronom i polemika oko toga što je profesor Žarko Puhovski pričao prije 50 godina, u našem južnom susjedu, Crnoj Gori, formalizira se ono što se dogodilo prije mjesec dana
U potpunoj sjeni porasta zaraženih koronom i polemika oko toga što je profesor Žarko Puhovski pričao prije 50 godina, u našem južnom susjedu, Crnoj Gori, formalizira se ono što se dogodilo prije mjesec dana. Crnogorski je predsjednik Milo Đukanović jučer predložio Zdravka Krivokapića, prvog čovjeka prosrpske, neki kažu i velikosrpske, koalicije »Za budućnost Crne Gore«. Ovaj sada ima mjesec dana da se s još dvije koalicije dogovori o sastavu nove crnogorske Vlade. Za očekivati je da oko toga neće biti nikakvih problema, ali bi ih moglo biti oko toga da bi se moglo dogoditi da ovo bude zadnja Vlada Crne Gore kao samostalne države. Iako to, ako se i dogodi, neće biti tako skoro, već sama činjenica da na čelo države Crne Gore dolaze ljudi koji žele da ona prestane postojati, predstavlja najveći udarac krhkoj političkoj ravnoteži jugoistočne Europe još od završetka rata na Kosovu 1999. godine. Krivokapić i njegova koalicija, u čijem je formiranju osobno sudjelovao radikalni velikosrpski klerik Amfilohije Radović, krenula je prilično pitomo. Poštovat će, kažu, i činjenicu da je Crna Gora članica NATO pakta i da je priznala neovisnost Kosova. Najavljuje čak i daljnje razgovore s tamošnjim predstavnicima nacionalnih manjina. Kratkoročno tako će i biti. Ali srednjeročno gledano, vjerojatno, odnosno skoro sigurno, neće. Ako se promijeni usmjerenje Crne Gore, odnosno ako se ona počne vraćati pod beogradske skute, zbog domino efekta takvog razvoja događaja ni jedna zemlja koja graniči s Crnom Gorom neće biti izuzeta od njegovih posljedica. Dakle, ni Hrvatska. A koliko je naš politički vrh svjestan svega ovoga i koliko se time bavi veliki je misterij. Jedini potez vezan za naše jugoistočno susjedstvo, pomalo je misteriozna promjena politike prema susjednoj BiH.
Formalna se hrvatska politika prema toj zemlji zadnjih 20 godina svodila na beskonačno ponavljanje mantre da se podržava cjelovitost BiH. Misteriozno je odstupanje napravio Ivo Josipović kada je prije desetak godina, ničim izazvan i bez ikakve vidljive svrhe, ugostio Milorada Dodika. Sada je istu stvar, ali na desetu potenciju kako to on već radi, napravio Zoran Milanović koji je istu osobu ugostio »kao predstavnika srpskog naroda u BiH«. Pa je onda par dana kasnije primio i Bakira Izetbegovića, »kao predstavnika bošnjačkog naroda«. Ovakvu terminologiju službeni Zagreb nije koristio još od 1995.. Čak ni Josipović u svojim bizarnim kombinacijama s Borisom Tadićem i Dodikom nije išao tako daleko. Zbog čega se to događa, trebala bi biti tema oporbenih i medijskih propitivanja, daleko prije nego Milanovićevo spominjanje Thelme i Louise i njegovih obračuna s Radom Borić i Puhovskim. Tema tektonskih promjena u jugoistočnoj Europi, dugoročno gledano, važnija je i od afere JANAF i famoznog kluba remetinačkog uznika Dragana Kovačevića.
Jer čudne se stvari događaju oko nas. Kosovski čelnici, osnivači Oslobodilačke vojske Kosova, odjednom su se, čak 20 godina nakon kraja tamošnjeg rata, našli na, u ovim krajevima već pomalo zaboravljenoj haškoj optuženičkoj klupi. Nakon dva desetljeća odjednom postoji osnovana sumnja da su počinili ratne zločine. Istovremeno se dogodio prevrat u Crnoj Gori. Premalo je informacija dostupno u javnosti da bi se ovi događaji samo tako proglasili još jednom igrom u kojoj su mali još tek obična moneta za potkusurivanje u nekakvoj geopolitičkoj igri velikih. Kojima su još jučer bili glavni igrači u utakmici koju ovi igraju u jugoistočnoj Europi. Ali, definitivno, ne bi bilo prvi, a sigurno ni zadnji put, da se nešto slično zaista i događa. Stvara se i nekakav mini šengen u koji su neki ugurani, čini se, tek nakon što im je netko malo grublje politički zavrnuo lakat. Ima li hrvatska politika kakav odgovor na sve ovo, osim činjenice da se šef države dogovara o obnovi mostova na Savi i Uni s članom predsjedništva susjedne države. Hrvatska ima samo dva strateška interesa u svom jugoistočnom susjedstvu. Prvi je stabilnost, odnosno da ne dođe do situacije velikih političkih napetosti, a kamoli rata, zbog toga što bi službeni Beograd htio pokrpati posljedice svojih ratnih poraza devedesetih. A drugi je da u cijelom tom procesu dodatno ne pogorša loše odnose s onima s kojima oni nikada nisu ni trebali doći u takvo stanje.