Vlada je jučer predstavila Nacionalnu strategiju razvoja do 2030. godine. U njoj su vrlo optimistične brojke kako bi Hrvatska mogla izgledati jedno desetljeće kasnije, a glavna karakteristika je smanjenje jaza između nje i prosjeka EU-a. Što će s Hrvatskom biti te 2030., ovisi o njoj, ali i o vanjskim faktorima.

Što se tiče ovih drugih, oni su nam dosad već više puta pokvarili planove. Da nije bilo njih, one brojke koje spominje ova strategija kada je u pitanju zaostatak za prosjekom EU-a bile bi puno bolje. Pa bi ova najnovija strategija predviđala da ćemo za deset godina već biti u europskom prosjeku, a moguće u nekim pokazateljima i iznad njega. Glavni vanjski faktor koji je unazadio Hrvatsku bio je rat. On nas je usporio na svaki mogući način. Da nije bilo rata, moguće je, odnosno gotovo je sigurno, da se proces privatizacije ne bi odradio na način kojem smo svjedočili tijekom devedesetih. Cijela je društvena energija i pažnja bila usmjerena na obranu zemlje od velikosrpske agresije. Pa su se potpuno ispod društvenog radara događale stvari koje bi prije pristajale nekoj zemlji trećeg svijeta. Rat je porušio, kao što se to događa uvijek i svuda gdje oružje vlada, mnoge društvene norme i običaje, ogrubio i primitivizirao zemlju. Kako stvari sada stoje, rata u sljedećih deset godina, a nadajmo se i kasnije, biti neće.

Ali hoće li nas u tom razdoblju ponovo zaskočiti kakva pandemija ili kakva nova svjetska ekonomska i financijska kriza, to nitko ne može predvidjeti. Ono što se dogodilo 2008. uzelo nam je pet godina razvoja i rasta. Virus nam je uzeo sigurno jednu, a nije nemoguće da nam uzme barem polovinu, ako ne i cijelu sljedeću godinu. Svaka kriza koja dođe, ne samo da nas vrati unatrag nego i razgoliti sve naše promašaje, gluposti i kriminale.

I tu je negdje i najveći problem ove zemlje. Veliko je pitanje je li ovo društvo uopće sposobno za nekakav odlučujući iskorak koji bi nas približio toj Europi čiji smo formalni član postali 2013. godine. Hrvatska je mentalno u puno segmenata još uvijek više na Balkanu gdje smo u političkom smislu proveli nešto više od 70 godina. Zašto je tome tako, ostaje da nam pojasne psiholozi i sociolozi. Ali tako nažalost jest.

Osim balkanizacije, Hrvatsku karakterizira i izostanak sposobnosti priključka modernom svijetu. I to ne zbog toga što bilo vlast, bilo oporba, bilo građani ne znaju kojim bi putem trebalo krenuti kako bismo postali moderna država 21. stoljeća. Zna se i koje se reforme treba napraviti i koje poteze povući. Ali kao da svih ovih 30 godina od osamostaljenja nema neke odlučne političke volje koja bi zemlju povukla u 2020. U cijelom razdoblju otkad smo odlučili napustiti Jugoslaviju jedino je jasna i originalna vizija bila samostalnost kao takva. Razlog je bio da izbjegnemo ostati u Jugoslaviji koju je Beograd želio vratiti na pozicije iz 1918.

Ali tu je svaka vizija stala. Čak ni ekipi koja je vodila projekt osamostaljenja, kao ni onima koji su došli nakon nje, nije bilo do kraja jasno što nam je raditi dalje nakon što postanemo neovisna država. Kao da je sve ostalo išlo po nekoj inerciji – prvo članstvo u UN-u, pa u NATO-u, pa na kraju i u EU-u. Što je sve bilo u redu i na osnovu pravilnika i razboritih političkih promišljanja. Ali kao da se više pazilo na formu, a puno manje na sadržaj.

Vlada je ovom Nacionalnom strategijom na sebe preuzela i veliku odgovornost. Vrlo će se brzo, već za nekoliko godina, moći predvidjeti u kakvom će stanju biti zemlja. I je li moge dostići brojke predviđene u ovom dokumentu.

Hrvatska je više manje izgubila nekoliko velikih prilika koje je imala tijekom zadnjih tridesetak godina. Za neke od tih promašaja nismo samo mi odgovorni. To su ovi prokleti, spomenuti vanjski faktori. Ali za puno njih itekako jesmo. Desetljeće pred nama daje nam još jednu priliku. Ako je propustimo, do sljedeće ćemo se jako puno načekati. Andrej Plenković i njegova ekipa u sljedeće bi četiri godine trebali položiti temelj za uspjeh svega onoga što su zapisali u ovoj nacionalnoj strategiji. Ako uspiju, bit će to postignuće ravno onom kada smo se ujesen 1991. uspjeli obraniti protivno svim očekivanja. Sada situacija nije tako dramatčna, ali je sličnost da se sada kao i prije 30 godina odlučuje o budućnosti zemlje.