Povjerenstvo za lijekove Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje (HZZO) jučer je donijelo odluku da se na listu lijekova stave tri koja imaju blagotvoran učinak na oboljele od cistične fibroze. Riječ je o prilično skupim lijekovima koji će državu godišnje koštati dodatnih oko 300 milijuna kuna. Oboljelih od ove rijetke i vrlo teške bolesti u Hrvatskoj ima oko 150, što znači da će po jednom oboljelom državno zdravstveno osiguranje morati godišnje izdvojiti oko dva milijuna kuna. Iako se u ovakvim i sličnim tekstovima zaključak obično stavlja na kraj, ovdje ga ipak treba staviti na početak. Naime, ovo je dobra odluka Povjerenstva za lijekove. I jedina koju se moglo i trebalo donijeti. Država, uostalom, zbog takvih stvari i postoji. Odnosno – trebala bi postojati. Riječ je o tri nova lijeka za ovu tešku bolest. Od nje boluju uglavnom djeca i mladi ljudi, a njihov očekivani životni vijek ne prelazi 40 godina. Ako ovi lijekovi nekome od ovih 150 naših sugrađana barem malo produlje taj životni vijek ili mu znatnije ublaže simptome i olakšaju svakodnevni krajnje težak život, napravljena je dobra stvar. Bez obzira na koji je način došlo do ovakve odluke i hoće li na njoj netko dobro zaraditi. Naprosto, lijekovi koštaju koliko koštaju i tu cijenu država treba platiti. Točka.

Hrvatska ima jako dugu tradiciju solidnog javnog zdravstva. Još od vremena Andrije Štampara iz prve polovine prošlog stoljeća, pa do onoga što je u drugoj napravio režim koji je vladao do 1990. godine. Današnja Hrvatska baštini te tradicije, iako ponekad, nažalost, ni sama ne zna što bi s njima. Odnosno ne zna kako ih prilagoditi svijetu u 21. stoljeću. Svima dostupno i uglavnom besplatno zdravstvo jest nešto što bi trebalo biti zadnja crta obrane ostataka nekakve države blagostanja koja u Hrvatskoj, bez obzira na njenu ponekad prilično upitnu razinu, ipak postoji.

Naravno, sve to jako puno košta. Ne postoji na ovom svijetu nešto što se zove besplatni ručak, davno je rekao guru liberalnog tržišnog pristupa, ekonomski nobelovac Milton Friedman. Pa tako netko treba platiti i besplatno javno zdravstvo. Taj netko smo svi mi, porezni obveznici i uplatitelji u zdravstveni fond. Iako oko ovog pitanja nikad nije bilo nikakvog referenduma, ipak je više-manje jasno da oko ovog pitanja postoji konsenzus u inače krajnje podijeljenom hrvatskom društvu. Dok se građani Hrvatske dijele i oko ozbiljnih i oko najblesavijih stvari, s ovim se slaže ogromna većina njih. Naravno, postoji i malena skupina takozvanih liberala ili libertinaca. Ljudi su to koji su dobar dio života proveli u stanovima na koje su njihovi roditelji imali stanarsko pravo – dakle dobili su ih besplatno, a poslije 1990. ih za male pare otkupili – potom se se liječili i školovali na račun države, a koji sada promiču da bi se sada više-manje svatko trebao brinuti za sebe. I što se tiče liječenja, i što se tiče školovanja, i što se tiče svega drugoga. Naprosto da postanemo društvo atomiziranih pojedinaca bez ikakvog osjećaja za zajednicu i međusobnu solidarnost.

Naravno, sve ima svoje granice. Društvo može iskazivati solidarnost u okviru onoga s čime raspolaže. Ne može se pomagati ljudima ako za to nema novca. Hrvatska baš i nije prebogata zemlja. I ne može svojim građanima pružiti ono što mogu nekakva Švedska ili Norveška. Ali mudrost bi bila da se dobro i racionalno raspolaže onim čega ima. Hrvatski zdravstveni sustav vapi za reformom. Za racionalizacijom, kako bi se u okviru postojećih sredstava zdravstvenim osiguranicima pružilo najviše što se može. A moglo bi se istim novcem pružiti puno više nego što se to događa danas. Uskoro bismo mogli dobiti plan djelomično reforme zdravstva koju za ovu jesen priprema resorno ministarstvo. To će biti jedan od najtežih i najkompliciranijih izazove ove Vlade. Troškovi reforme nikako se ne bi smjeli preliti na korisnike. Ili barem ne jedino na njih. Racionalizacija bi tu trebala biti ključna riječ. Čuda bi se tu mogla napraviti. A dok se to ne napravi, lijepo je čuti da ćemo svi mi olakšati život za 150 naših teško bolesnih sugrađana. Svaka njihova dodatna godina života i svaki njhov kvalitetnije provedenii dan, bit će nešto čime se možemo ponositi. Jest možda malo pretenciozna riječ, ali ipak nekako najprigodnija.