Kad god čovjek pomisli da ne može gore, strefi ga neka informacija što nanovo potvrđuje da je Sudnji dan blizu. Nema veze što je mjesto radnje daleko, ako je tema bliska. Jer, kud’ ćeš nego se još više uvuć’ u se kad zadnje stranice tiska plasiraju informaciju: »Jedna privatna škola u Australiji odlučila je zabraniti kultnu frizuru fudbalerku tvrdeći da je neuredna i neprihvatljiva.«

Kako možeš zabranit’ frizuru!? Pa u toj fudbalerki spleli su se cijeli životi, ljubavni debakli, nogometne utakmice, cjeloživotni propusti i frajerski nastupi, što žena što muškaraca, jer katkad se fudbalerka znala zalomiti i na ženskoj glavi.

Kakvi momci!

​​Fudbalerka i Andre Agassi! Koja noćna mora, to finale Wimbledona 1992. godine, tih 3:2 u setovima za čovjeka s fudbalerkom. S jedne strane naš čovjek Zec uredno ošišan, a s druge fudbalerka pa još ukrašena vrpcom oko čela. I umjesto da svijeta nestane, Agassi je nanizao još tih titula, a Goran je na svoju čekao taman toliko dugo da po putu svi fanovi redom izgube svaku nadu.

​Fudbalerka, taj mitski predmet neukusa i tihe žudnje u isti čas. Jer, za imati je na glavi trebalo je imati podosta kose, roditelje koje nije briga, hrabrosti da se s tim izađe na cestu, traper jaknu iskidanih rukava, Zika da se se po igralištu vozi bez dozvole.

​Sto godina poslije, u nekoj tamo australskoj školi su se sjetili da »trenutačni popularni trend puštanja kose na stranu glave i/ili rezanje kose na bočnim stranama glave, a kako bi se dobila fudbalerka, jest neuredan, nekonvencionalan i neprihvatljiv.«

Da sve bude po učenike gore, tko ne poštuje pravila po njega će doći roditelj i odvesti ga frizeru. Premijeru zapadne Australije Marcu McGowanu, nije preostalo ništa drugo nego da kaže kako on jest za to da se na glavi nosi australski izum od frizure, ali će i dopustiti školi i školama da o tome što glavi treba sami odlučuju.

Chris Waddle. George Michael, Van Damme, Chuck Norris, Rudi Vö​ller, Trifon Ivanov, Mitar Mirić…. Kakvi momci i kakve frizure! S takvim nije bilo šale.

​No, čak ni vijest ovakvog kalibra, koliko god na tren blagotvorno odvlačila pažnju, boriti se ne može, ili teško može, s onom što su zadnji tjedan izgovorili jedan drugome predsjednik i premijer ove naše zemlje.

Zapravo, dok ono što izgovara premijer biva ipak tek reakcija koja, i kad je najgrublja, pazi da ne ode preko neke imaginarne granice nazovi lijepog ponašanja, s druge strane dobili smo stroj koji mahnito izbacuje rečenice ne vodeći računa ima li u njime smisla ili nema. Bitno je samo da se narod poslije pita – šta ovo bi!?

Različiti ekosistemi

​​Primjerice, aj’ ti znaj što to bi kada o svom takmacu predsjednika kaže: »Nismo isti ekosistem, ja sam orao, a on je nilski konj. Papa lopoče, ali ima opaku narav. Nilski konj je opasniji od hijene. Ja sam sokol. Nije ni to lijepo, ali nije strvinar.«

Dok šef zagrebačkog Zoološkog vrta mašta kako će nabaviti par žirafa, pred nosom mu eto paradiraju sokol (ako već nije orao) bez krila i dvonožni primjerak onog koji papa lopoče! Samo, što je pjesnik htio reći!?

Aludira li se tu na bolju pokretljivost u ptice, ili na veće lukavstvo u nilskog konja? Jesu li lopoči u priči slučajno, ili kriju neko značenje? I otkud zoologija, nakon toliko posvećenosti filmologiji od koje je sve krenulo!?

Krenulo je, naime, od spomena klasika iz 1976. »Ružni, prljavi, zli«. Redatelj Ettore Scola u Cannesu je i nagrađen za režiju crne, groteskne komedije o ljudima s dna. Postupak na koji je oblikovao karikaturalnost egoističnih likova obilježenim fizičkim, društvenim i emocionalnim nedostacima kritičari su tada označili estetikom odvratnosti i ružnoće.

Je li Milanović sve to znao, je li film gledao ili mu se samo svidio naziv dovoljno mu dobar da njime krsti političke oponente, ili već tog nekog imaginarnog neprijatelja, vrag bi ga znao. Dojam je da je zaigrao na plitko, na golu estetiku s obzirom na to da je na drugi kraj štapa ili polemike stavio sebe u ulozi Divljaka.

S jedne strane Nino Manfredi i siroto rimsko predgrađe, a s druge ni manje ni više nego Marlon Brando u kožnoj jakni i na motociklu! Brando koji u filmu »Divljak« ne radi ništa nego se voza sa sitnom svojom bandom kako mladom delinkventu i dolikuje!

Je li Predsjednik baš takav Brando želio biti, ili mu je i tu tek za uho zgodno zapeo naslov filma, i opet je za diskusiju.

Ono što jest činjenicu onaj je status predsjednički na Facebooku u kojem, nakon sedam dana žestoke svađe dvoje po egu itekako sličnih individua, lijepi plakate spomenutih filmova i poručuje: »Pa ti biraj!«

Možda bi se i dalo da barem jedna stvar tu nije krajnje pogrešna.

Priča o divljaku

Nije, naime, Brando glumio samo Divljaka, bio je on među ostalim i Don Corleone, ali za ovu prigodu nekako bi bilo poštenije da se Predsjednik sjetio filma »Tramvaj zvan čežnja« i Stanleya Kowalskog. S jedne strane Blanche, s druge nasilni Kowalski.

Film ovjenčan brojnim nagradama, film u kojem je prikazan sukob patrijarhata i feminizma i film kojem je onomad dio kritičara zamjerio što se, kako su pisali, zbog Brandove karizme i zvjezdanog statusa agresivni mačizam doima prihvatljivim.

Pa ako je odabirom talijanskog klasika Milanović kanio biti bespoštedno kritičan prema prozvanim likovima političke scene – Plenkoviću, Jandrokoviću i Pupovcu – bome je za sebe birao Brando ulogu s figom u džepu. A Brando to učinio ne bi, jer se nikad štedio nije.

Šteta je, zapravo, da se Predsjednik nije prisjetio nekih starih lektira, domaćih pisaca, jer lik Divljaka bivstvuje među koricama, a i na filmskoj vrpci, u puno boljem društvu. Mato Lovrak, Družba Pere Kvržice, a u družbi osim Pere: Šilo, Budala, Subjekt, Medo, Divljak i Milo dijete.

A roman takav da teži za socijalnom pravdom, i takav da u njemu djeca rade ono što odrasli ne znaju ni kad stari mlin popraviti treba. Tog Divljaka što s družinom popravlja stvari naš se Marlon iz naroda nije sjetio.

Zašto i bi kad je Milanović četiri godine bio premijerom i imao, pogotovo tu prvu godinu mandata, dozvolu za popraviti sve, pa opet nije učinio ništa, baš kao što je i Plenković mogao mijenjati sve, ali se odlučio ne talasati ništa.

I zato sva ova polemika s Milanovićeve strane izgleda poput loše sročena i po društvo opasna stand up-a, zbira šala nevješto ispričanih jer im fali fokusiran scenarist, dok s druge premijerske strane nemamo ništa do povrijeđena ega.

Krčenje močvare

U »Večernjem listu« Denis Derk piše o novoj knjizi Ive Goldsteina »Hrvatska 1990. – 2020. – Godine velikih nadanja i gorkih razočarenja«.

U knjizi on piše i o Franji Tuđmanu kojem, kako kazuje Derk, autor priznaje veliku energiju, ali ga optužuje da je umjesto kulta slobode njegovao kult države, da je umjesto individualizma odabrao nacionalizam, da je umjesto poticanja prosvijećenosti dopuštao primitivizam, da je umjesto moderniteta izabrao tradicionalizam, a umjesto kulta razuma »domoljubno« bunilo.

Sa svim spomenutim čovjek se, na žalost, može samo složiti. Tu smo gdje jesmo. A to onda znači da »sokol« i »nilski konj« nikada nisu pokušali tu mijenjati išta. Sokol nas, doduše, uvjerava da je upravo s krčenjem močvare krenuo i to, ni manje ni više, nego s Facebooka!?

Odnosno, sve je taman tak’ da dvije do tri generacije ostave svaku nadu da im se isplati čekati Mesiju.

Politika je, često vele, umijeće mogućeg. Sve što je ovaj tren moguće, osim kucanja ofarbanim jajima, jest da nam dva lidera puste fudbalerku kako bi, iako na tren, bili frajeri k’o Trifun Ivanov.

Vizual često zna spasiti šuplji scenarij. Okršaj među lopočima s fudbalerkom na glavi! E to je film za koji bi se isplatilo platiti kartu! Ovo što gledamo i nije.