Puknuti je nikada lakše, a ako je to tako onda je riječki kafandžija iz »Tri majmuna« zapravo svoje nezadovoljstvo našim životima iskazao na posve benigan način, ma koliko bio i nekorektan. Kad imaš kafić koji se odaziva na ime »Tri majmuna«, a vremena su takva da smo svi na rubu, onda je i logično da majmuni u ovoj situaciji požele skinuti ruke s očiju, s ušiju i s usta, kako god da ispalo
Stari se za cijepljenje zapisao odavno. Mati nije i sve se čini da se ozbiljno nećka. Za razliku od ranije, on se ne trudi ni malo uvjeriti bolju polovicu da joj se valja cijepiti. Za razliku od ranije njoj ta njegova pasivnost skoro pa da paše. »Neću ja biti ničiji pokusni kunić«, ionako je zadnje što je ona na temu cijepljenje imala za reći.
Bit’ će su im se i zato djeca oko ovog pitanja pravedno podijelila. Mlađi je odlučio »suptilno« ne sugerirati ništa. Stariji se odlučio oko problematike kretati kao mačak oko vruće kaše, jer ni sam ne zna što im reći. S jedne strane je onaj nazovi zdrav razum koji kaže da uz cjepivo može biti samo bolje svima, da će se putovati lakše, da će za Uskrs možda biti i zajedno bez straha što tko kome u darove nosi osim šareno ofarbanih jaja. S druge strane je onaj zdrav oprez, jer imaju godina više od 70, imaju i bolesti za dva zdravstvena kartona, i ako im sugeriraš cjepivo pa se dogodi da im ne legne kako valja, tko će to sebi oprostiti.
Nitko ne zove
No, suludi redovi puka zagrebačkog – onog starijeg od 65, bilo da puca od zdravlja ili da je od bolesti načet – što je na Ksaveru satima čekao da mu medicinsko osoblje zabije iglu u mišicu, nekako sugerira da je i opet vrijeme pitati starce kad će oni po cjepivo. Samo, od Zagreba su daleko oko 400 kilometara. U njih masovno cijepljenje nije počelo. »Otac ti se odavno zapisao, ma ga nitko ne zove«, k’o slučajno veli mati, prije nego je mobilni aparat tutnula supružniku u ruke.
Da nitko ne zove, kazuje i on, a nije da mu nije želja čim prije se cijepiti. Taj liječnicima i znanosti vjeruje i boljeg lijeka ne vidi, a strepiti pored svega još i zbog pandemije nije mu ni želja ni potreba. Ali, nitko ne zove. Nije u gradu uz more isto kao u Zagrebu.
– Čini se da ni sam ni star, ni rizičan, a bit će da i nemam kroničnih boleština, šali se na svoj račun starina.
– Da ti je to netko prije deset godina rekao da si zdrav i mlad, izljubio bi ga i izgrlio, a sad ti smeta, šali mu se i sin.
Samo, gorko je sve to nekako, gorko i teško što u kakofoniji svekolikoj čovjek običan ne zna kome vjerovati, ni kojem cjepivu, ni kojem stručnjaku. Pa vjeruješ intuiciji, a to je tek korak dalje i tek mrvu sigurnije od tarota ili gatanja iz kave.
Duga godina
Godinu dana je prošlo otkada i mi imamo virus i oboljelog među ljudstvom. Godina koje je u isti čas proletjela i popela se svima na vrh glave. Godina koje će trajati dvije, tri i tko zna koliko godina. U početku bilo je straha i bilo je lako. Slušaš Stožer tada još autoritativan i uvjerljiv. Slušaš i politiku, jer se čini da im je opće dobro ispred svih drugih dobara. Gledaš vijesti i pratiš što ima u bijelom svijetu, jer i mi smo dio tog svijeta što se bori s nedaćom. Čuvaš starije članove obitelji, brenazaš mlade da izdrže karantenu, boriš se da u malo stambenih kvadrata stanu i posao, i škole, i fakulteti, teretane, kina, kazališta. I kuhaš podosta, i mijesiš kruhove, i daš potomstvu da te šiša. Godinu dana kasnije, kazat će ona najmlađa da je zapravo ta karantena na neki čudan način bila dobar neki period. Činilo se sve da ta najmanja zajednica funkcionira, vjerovalo da disciplinom pomažemo i sebi i drugima, živjelo za dan kad će se objaviti da je svemu kraj i da se vraćamo na ono »dobro staro«. Mislili smo da ćemo iz svega izaći bolji ljudi. Tako je bilo u početku.
A onda su krenula glavinjanja, sitni ustupci, drugačija mjerila i nesnalaženje u onih koji su nam do jučer bili samo uzor. Običan virus počeo se koristiti u one dnevnopolitičke svrhe na grub neki način, taman da se povjerenje u Stožer izgubi i da teorije zavjere svake vrste padaju na čim plodnije tlo. Pravila i opet nisu ista za sve i to možda i ponajviše vrijeđa, čak i ako niste u skupini onih kojima je pandemije bukvalno ugasila poslove. Povjerenje je zamijenila nervoza, umjesto pet stručnjaka javilo ih se petsto pet koji o svemu različito misle, a kad su došla cjepiva ne da nije postalo bolje nego je postalo još zamršenije. Jer, koje je bolje, zašto ovo a ne ono, s kojim cijepiti starije od 65, zašto manjak, zašto višak, što radi Europska unija, što ne radi Europska unije i gdje smo tu zapravo mi. Mi kojima svaki dana netko poznat i drag ode.
Ima, kažu, nekih studija koje su došle do zaključka da su nam se u ovih godinu dana svi osjećaji, sva osjetila, sva stanja, sve čežnje, tuge, ljubavi, pa i ono malo sreće, kolokvijalno rečeno, podebljali.
Sluđeni skroz
Puknuti je nikada lakše, a ako je to tako onda je riječki kafandžija iz »Tri majmuna« zapravo svoje nezadovoljstvo našim životima iskazao na posve benigan način, ma koliko bio i nekorektan. Kad imaš kafić koji se odaziva na ime »Tri majmuna«, a vremena su takva da smo svi na rubu, onda je i logično da majmuni u ovoj situaciji požele skinuti ruke s očiju, s ušiju i s usta, kako god da ispalo. Ono što nije logično jest da se netko tako važan poput premijera za gestu kavansku tako snažno zakači. Vidjeti fašizam i rasisam, atak na stranku u ta tri majmuna najblaže rečeno je pretjerano. Tjerati tu priču danima i to tako da na male ekrane šalješ najjače svoje snage na čelu s potparolom juniorom Milićem, isto je pretjerano.
Čete analitičara zato su požurili u žestini premijerskoj prepoznati galvanizaciju a la Ćiro Blažević, ako ne i gestu velikog nogometnog stratega Mourinha. Jer, kažu, izbori su pred vratima, oni lokalni, pa stranku u kojoj i najviđeniji ljudi bježe od kandidature treba silom učiniti bojevo spremnom. Jer, šta je korona kontra izbora! Samo, ne bi li ljepše bilo da je premijer jednostavno od krvi i mesa pa da i njemu ova godina dana učinila da lakše ‘puca’, iskrenije voli, češće griješi i da je isti k’o mi, sluđen skroz. U protivnom, ako je samo galvanizacija, i opet smo nasanjkani na sada već vulgarni populizam i strančarenje kojem ništa nije sveto, puk u koji se zaklinje ponajprije i ponajmanje. A to nam nije donijela korona, pa da cijepivo bude rješenje.
Prašina u oči
Godinu dana je prošla otkad se korona uselila u naše živote. Stari se za cijepljenje zapisao odavno. Mati nije i sve se čini da se ozbiljno nećka. Za razliku od ranije on se ne trudi ni malo uvjeriti bolju polovicu da joj se valja cijepiti. Za razliku od ranije njoj ta njegova pasivnost skoro pa da paše. Mati se sve nada da je u pravu Radimir Čačić kad kaže da cjepiva zapravo i nemamo i da su sve televizijske snimke masovki od cijepljenja bacanje prašine u narodske oči.
Djeca im sve to gledaju sa strane, jer ni sama ne znaju što im savjetovati kad je pogriješiti tako lako. Ma, dok mati gura mobitel ocu u ruke čim se krene pričati o cjepivu, on, začudo, nekidan mijenja temu. Ima on nešto važnije za reći, to da je mati kupila nove naočale.
– Da vidiš samo kako mi je lijepa, kazuje, nježno i toplo, taman da ne ostavi nikakvog razloga bilo kakvoj sumnji.
Ako je i korona za to malo nježnosti kriva, neka je. Dalje će tako, barem njih dvoje, znati i bez nje.
Siniša Pavić
Godina majmuna
Siniša Pavić
28. veljača 2021 07:42
pixabay
Puknuti je nikada lakše, a ako je to tako onda je riječki kafandžija iz »Tri majmuna« zapravo svoje nezadovoljstvo našim životima iskazao na posve benigan način, ma koliko bio i nekorektan. Kad imaš kafić koji se odaziva na ime »Tri majmuna«, a vremena su takva da smo svi na rubu, onda je i logično da majmuni u ovoj situaciji požele skinuti ruke s očiju, s ušiju i s usta, kako god da ispalo
Stari se za cijepljenje zapisao odavno. Mati nije i sve se čini da se ozbiljno nećka. Za razliku od ranije, on se ne trudi ni malo uvjeriti bolju polovicu da joj se valja cijepiti. Za razliku od ranije njoj ta njegova pasivnost skoro pa da paše. »Neću ja biti ničiji pokusni kunić«, ionako je zadnje što je ona na temu cijepljenje imala za reći.
Bit’ će su im se i zato djeca oko ovog pitanja pravedno podijelila. Mlađi je odlučio »suptilno« ne sugerirati ništa. Stariji se odlučio oko problematike kretati kao mačak oko vruće kaše, jer ni sam ne zna što im reći. S jedne strane je onaj nazovi zdrav razum koji kaže da uz cjepivo može biti samo bolje svima, da će se putovati lakše, da će za Uskrs možda biti i zajedno bez straha što tko kome u darove nosi osim šareno ofarbanih jaja. S druge strane je onaj zdrav oprez, jer imaju godina više od 70, imaju i bolesti za dva zdravstvena kartona, i ako im sugeriraš cjepivo pa se dogodi da im ne legne kako valja, tko će to sebi oprostiti.
Nitko ne zove
No, suludi redovi puka zagrebačkog – onog starijeg od 65, bilo da puca od zdravlja ili da je od bolesti načet – što je na Ksaveru satima čekao da mu medicinsko osoblje zabije iglu u mišicu, nekako sugerira da je i opet vrijeme pitati starce kad će oni po cjepivo. Samo, od Zagreba su daleko oko 400 kilometara. U njih masovno cijepljenje nije počelo. »Otac ti se odavno zapisao, ma ga nitko ne zove«, k’o slučajno veli mati, prije nego je mobilni aparat tutnula supružniku u ruke.
Da nitko ne zove, kazuje i on, a nije da mu nije želja čim prije se cijepiti. Taj liječnicima i znanosti vjeruje i boljeg lijeka ne vidi, a strepiti pored svega još i zbog pandemije nije mu ni želja ni potreba. Ali, nitko ne zove. Nije u gradu uz more isto kao u Zagrebu.
– Čini se da ni sam ni star, ni rizičan, a bit će da i nemam kroničnih boleština, šali se na svoj račun starina.
– Da ti je to netko prije deset godina rekao da si zdrav i mlad, izljubio bi ga i izgrlio, a sad ti smeta, šali mu se i sin.
Samo, gorko je sve to nekako, gorko i teško što u kakofoniji svekolikoj čovjek običan ne zna kome vjerovati, ni kojem cjepivu, ni kojem stručnjaku. Pa vjeruješ intuiciji, a to je tek korak dalje i tek mrvu sigurnije od tarota ili gatanja iz kave.
Duga godina
Godinu dana je prošlo otkada i mi imamo virus i oboljelog među ljudstvom. Godina koje je u isti čas proletjela i popela se svima na vrh glave. Godina koje će trajati dvije, tri i tko zna koliko godina. U početku bilo je straha i bilo je lako. Slušaš Stožer tada još autoritativan i uvjerljiv. Slušaš i politiku, jer se čini da im je opće dobro ispred svih drugih dobara. Gledaš vijesti i pratiš što ima u bijelom svijetu, jer i mi smo dio tog svijeta što se bori s nedaćom. Čuvaš starije članove obitelji, brenazaš mlade da izdrže karantenu, boriš se da u malo stambenih kvadrata stanu i posao, i škole, i fakulteti, teretane, kina, kazališta. I kuhaš podosta, i mijesiš kruhove, i daš potomstvu da te šiša. Godinu dana kasnije, kazat će ona najmlađa da je zapravo ta karantena na neki čudan način bila dobar neki period. Činilo se sve da ta najmanja zajednica funkcionira, vjerovalo da disciplinom pomažemo i sebi i drugima, živjelo za dan kad će se objaviti da je svemu kraj i da se vraćamo na ono »dobro staro«. Mislili smo da ćemo iz svega izaći bolji ljudi. Tako je bilo u početku.
A onda su krenula glavinjanja, sitni ustupci, drugačija mjerila i nesnalaženje u onih koji su nam do jučer bili samo uzor. Običan virus počeo se koristiti u one dnevnopolitičke svrhe na grub neki način, taman da se povjerenje u Stožer izgubi i da teorije zavjere svake vrste padaju na čim plodnije tlo. Pravila i opet nisu ista za sve i to možda i ponajviše vrijeđa, čak i ako niste u skupini onih kojima je pandemije bukvalno ugasila poslove. Povjerenje je zamijenila nervoza, umjesto pet stručnjaka javilo ih se petsto pet koji o svemu različito misle, a kad su došla cjepiva ne da nije postalo bolje nego je postalo još zamršenije. Jer, koje je bolje, zašto ovo a ne ono, s kojim cijepiti starije od 65, zašto manjak, zašto višak, što radi Europska unija, što ne radi Europska unije i gdje smo tu zapravo mi. Mi kojima svaki dana netko poznat i drag ode.
Ima, kažu, nekih studija koje su došle do zaključka da su nam se u ovih godinu dana svi osjećaji, sva osjetila, sva stanja, sve čežnje, tuge, ljubavi, pa i ono malo sreće, kolokvijalno rečeno, podebljali.
Sluđeni skroz
Puknuti je nikada lakše, a ako je to tako onda je riječki kafandžija iz »Tri majmuna« zapravo svoje nezadovoljstvo našim životima iskazao na posve benigan način, ma koliko bio i nekorektan. Kad imaš kafić koji se odaziva na ime »Tri majmuna«, a vremena su takva da smo svi na rubu, onda je i logično da majmuni u ovoj situaciji požele skinuti ruke s očiju, s ušiju i s usta, kako god da ispalo. Ono što nije logično jest da se netko tako važan poput premijera za gestu kavansku tako snažno zakači. Vidjeti fašizam i rasisam, atak na stranku u ta tri majmuna najblaže rečeno je pretjerano. Tjerati tu priču danima i to tako da na male ekrane šalješ najjače svoje snage na čelu s potparolom juniorom Milićem, isto je pretjerano.
Čete analitičara zato su požurili u žestini premijerskoj prepoznati galvanizaciju a la Ćiro Blažević, ako ne i gestu velikog nogometnog stratega Mourinha. Jer, kažu, izbori su pred vratima, oni lokalni, pa stranku u kojoj i najviđeniji ljudi bježe od kandidature treba silom učiniti bojevo spremnom. Jer, šta je korona kontra izbora! Samo, ne bi li ljepše bilo da je premijer jednostavno od krvi i mesa pa da i njemu ova godina dana učinila da lakše ‘puca’, iskrenije voli, češće griješi i da je isti k’o mi, sluđen skroz. U protivnom, ako je samo galvanizacija, i opet smo nasanjkani na sada već vulgarni populizam i strančarenje kojem ništa nije sveto, puk u koji se zaklinje ponajprije i ponajmanje. A to nam nije donijela korona, pa da cijepivo bude rješenje.
Prašina u oči
Godinu dana je prošla otkad se korona uselila u naše živote. Stari se za cijepljenje zapisao odavno. Mati nije i sve se čini da se ozbiljno nećka. Za razliku od ranije on se ne trudi ni malo uvjeriti bolju polovicu da joj se valja cijepiti. Za razliku od ranije njoj ta njegova pasivnost skoro pa da paše. Mati se sve nada da je u pravu Radimir Čačić kad kaže da cjepiva zapravo i nemamo i da su sve televizijske snimke masovki od cijepljenja bacanje prašine u narodske oči.
Djeca im sve to gledaju sa strane, jer ni sama ne znaju što im savjetovati kad je pogriješiti tako lako. Ma, dok mati gura mobitel ocu u ruke čim se krene pričati o cjepivu, on, začudo, nekidan mijenja temu. Ima on nešto važnije za reći, to da je mati kupila nove naočale.
– Da vidiš samo kako mi je lijepa, kazuje, nježno i toplo, taman da ne ostavi nikakvog razloga bilo kakvoj sumnji.
Ako je i korona za to malo nježnosti kriva, neka je. Dalje će tako, barem njih dvoje, znati i bez nje.