Vele, slika govori mali milijun riječi. I vele pravo.

Split ima svetog Duju, ima blagdan sv. Duje, ima Sudamju. Procesija i pučka zabava dogodile su se prije tjedan dana. Kupovale su se drvene kuhače, ili oni drveni leptiri što se guraju pa lupaju krilima, i slušalo domaće zvijezde kako pjevaju, ne neke svjetske zvijezde kako je znalo biti prije ohoho godina. I zvijezde stranke što se zove Most pohodile su Sudamju. Marin Miletić i Miro Bulj, oba »fetivi« Splićani. Pohodili pa ogladnili. Ogladnili toliko da je Bulj otišao u prvu buregdžinicu i naručio, dakako, burek. I jogurt, onaj akcijski koji u takvim ugostiteljskim objektima paše bolje nego plemeniti pjenušac. Marin Miletić, čovjek i zastupnik sklon obilatoj uporabi tehnologije u promidžbene svrhe, brzo je škljocnuo mobitelom Bulja kako kusa, dakako, burek.

A Bulj, čovjek plemenita roda, krenuo je burek tamaniti koristeći nož i vilicu. »Uno di noi! To smo mi.#most«, napisao je Miletić podno fotografije te je, dakako, objavio. Tko je noi, a tko je mi i moji, vrag bi ga znao. Narod, a narod je onaj koji čita svakojake ludosti po društvenim mrežama, nije se dao prevarit stihom iz talijanskih kancona. Ništa noi, ništa uno, već udri po bureku! Ima rezona, jer štošta je na toj fotografiji upitno i krivo, baš kao na onim slikama iz enigmatskih časopisa kad moraš na crtežu prepoznati deset grešaka i nelogičnosti. Prvo, je li to burek, ili je samo pita sa sirom!? Rasprava je to koja vodi daleko, do Sarajeva i Bosne recimo gdje je burek samo s mesom a sve ostalo su sirnice i ostala čuda, makar svaka poštena hrvatska buregdžinica uredno kao burek prodaje inačicu sa sirom i tako godinama. Veći se problem čini to što Bulj burek ne kusa kako se kusa, ravno iz masnog papira držeći ga u rukama čvrsto da sir kipi podno masne lisnate kore, već se latio vilice i noža a to, brate, nitko ne radi. Da je samo tog detalja, da je samo tog jedećeg pribora bilo bi jasno da je Miletić s fotkom i statusom promašio cijeli fudbal.

Ne može biti jedan od nas onaj koji burek jede priborom. Ne može sve i da hoće. A Miletić je, sudeći po ljutoj reakciji na komentare podno svoje objave, upravo to htio, da mu Bulj bude čovjek iz naroda jer burek o blagdanu jede. Stoga je marni naš Marin očitao narodu bukvicu! »Dragi ljudi, ova fotka je trebala prikazati mog prijatelja i našeg velikog heroja, diku Mosta, Mira Bulja kako na dan Splićana u Splitu ne hodočasti po skupocjenim restoranima nego jede s ljudima; narodom. Često s nogu, ovaj put burek. Ima se sigurno nekada vremena za pojesti i janjetinu, ali smisao fotke je bio u tome – pokazati koliko je Miro od naroda i za narod. Vi pak udarište u ludilo«, napisa Miletić.
Nije to dakako sve. Ima tu još poduke by Miletić, premda je zapravo njegova postavka u startu kriva. Vjerovati da narod o blagdana samo burek može priuštiti i samo burek žvače krivo je. Vjerovati da je narod svatko tko burek jede krivo je. Vjerovati da je narodu na trpezi vazda burek krivo je. Misliti da je uz narod onaj koji jede kao narod koji burek ne jede, isto je krivo. Čuditi se Bulju što na ovakav blagdan jede burek je tu jedino pravo. Mirita Dujam bolji zalogaj i narod to zna. Bulj i Miletić pojma nemaju o blagdanima kao takvima. No, zato je slučaj burek posve divan primjer svekolikog nerazumijevanja, ljudstva s vrha piramide, što to narod jest i kome se obraćaju kad na narod misle, a bome je u ovom slučaju i divan primjer činjenice da je tolerancija u tih nadnaravnih biće nikakva.

A što je to i tko je narod Miletić je mogao vidjeti samo tjedan dana kasnije na velikim trgovima velikih gradova. Mogao je čuti kako narod poručuje svima redom: »Dosta!« Mirela Čavajda je njeno ime. Grga je njen dječak i Grga ima neizlječiv tumor, tumor koji raste, tumor koji ubija, tumor koji je opasan i za njegovu majku. Grga nema baš nikakve šanse živjeti i da se rodi. Grga i Mirela zato imaju dogovor, onaj što su ga jedno drugom šapnuli. Grga je ljudina. Mirela je najdivnije i najhrabrije biće na svijetu. Zakon je takav da daje pravo na pobačaj kod ovakvih teških slučajeva. Samo, država je takva da joj zakon znači malo i ništa, puno manje nego briga što će reći odano glasačko tijelo što kroz život eto samo hoda. I Mirela je o svemu progovorila javno, koliko god bilo nezamislivo bolno.

Progovorila je o četiri bolnice koje su je odbile, o liječnicima koji joj ne daju sve podatke pa tako ne spominju ni da postoji povjerenstvo koje odlučuje u ovakvim teškim slučajevima trudnoće, o sestrama koje joj, da doktor ne čuje, savjetuju da ode to riješiti u Sloveniju, o prizivu savjesti koji je poput nečastivog obuzeo skoro pa do jednog ginekologa u nas pogotovo kada u državnim bolnicama rade. Mirela je progovorila o sustavu koji jednostavno nije briga. I priča se otvorila, lavina krenula. U njoj je svega, i činjenice da početkom 1990-ih iz Ustava brisano pravo na pobačaj, i to što nijedna Vlada nema muda mijenjati zakon i vratiti stvari na svoje mjesto, i Beroševo – a on je ministar zdravstva – lakonsko »zašto me nije nazvala, pa bi sve bilo riješeno«, i činjenica da Mirelu Čavajdu nitko sve ovo vrijeme ne pita jedno jednostavno kako si, i opet Beroš koji se Mirelinim javno objavljenim pismom i istupom osjeća prozvan, ali mu svejedno to nije dovoljan razlog da ženu nazove makar kurtoazno. Samo, lavina se zakotrljala. Da nije bilo hrabrosti Mirele Čavjade da o svemu progovori ne bi nikada doznali koliko je žena prošlo slične užase i nebrigu, koliko boli. Pravo na izbor na papiru postoji, pravo na pobačaj na papiru postoji, a u praksi imamo gradove u kojima je priziv savjesti stopostotan i privatnike toliko skupe da si to malo tko može priuštiti. I da, imamo Sloveniju da tamo rješavamo slučajeve i zahvate koje u nas ne zna, navodno, odraditi nitko. I zato dosta! I zato su trgovi u četvrtak bili puni ljudi koji su odlučili reći – dosta! Trgovi su bili puni, makar istina bila da je ovo zemlja u kojoj su prosvjedi rijetko kada riješili išta. Samo, slika govori mali milijun riječi. Slika koja pokazuje narod.

​Malo prije početka prosvjeda diljem Lijepe Naše, znanstvenica Ankica Čakardić na N1 televiziji priča razumno i utemeljeno o svemu, ponajprije o tome kako smo se vratili par koraka unatrag kad govorimo o rodnoj ravnopravnosti. Govori ona i o strankama, Crkvi, paraorganizacijama koje su se čvrsto uplele pa i zato ne bi li tom umreženošću dokinule pravo na pobačaj. To interesom upleteno i sapleteno društvo tjera silom po svome, u ovom slučaju i Biblijom u sred bolničkih soba, a s druge strane većina, građanstvo, narod. Iznosi, naime, Čakardić podatak da je više od 75 posto građana za pravo na izbor. Više od 75 posto! S jedne strane 75 posto građana, s druge oni koji bi branili, zabranjivali i pritom se pozivali na savjest. S druge strane oni koji, očito, imaju neki iskrivljen pojam demokracije na koju se toliko zaklinju.

Split ima svoga zaštitnika. Odjenu se Splićani i njihovi gosti za taj blagdan posebno svečano pa krenu u procesiju. Zvijezde stranke što se na ime Most odaziva također su stali u procesiju. Pa se umorili. Pa ogladnili. Pa krenuli na burek, možda i kod opjevanog Hakikija. Marin Miletić fotografijom je za vječnost zabilježio trenutak dok mu kolega Bulj vilicom i nožem napada burek. Htio je, kaže, kazati kako je Bulj jedan od nas, iz naroda i za narod. Zakone u ovoj zemlji kreiraju i oni koji su uvjereni da burek čini čovjeka, a političara od ‘naroda’ dijeli vilica i nož. Narod je očito valjan samo kad puše u zadani rog i bira bezrezervno ono jedino što mu jelovnik s vrha zadan nameće. U protivnom ne valja taj narod ništa koliko god da ga ima. Tako se u nas razumije demokracija. E pa dosta!

A na prosvjedu u Zagrebu, skoro pa na sam datum obljetnice stogodišnjice rođenja prvog hrvatskog predsjednika, i transparent: »Imamo Sloveniju! F. T.«

Što li bi prozvani imao na ovu temu reći, da je samo znati.