Ustavni sud je u posljednje vrijeme donio dvije jako čudne odluke.
Ustavni sud je u posljednje vrijeme donio dvije jako čudne odluke. Prvo je poništio sudsku odluku prema kojoj je jedan novinar bio osuđen jer je izvrijeđao Zlatka Hasanbegovića na prilično ružan način govoreći o njegovoj religiji. Druga je ova otprije nekoliko dana gdje je koristeći krajnje bizarna objašnjenja zabranio održavanje referenduma za koji je Most prikupio više od 400.000 potpisa. Da ponuđeno pitanje o dvotrećinskoj saborskoj većini potrebnoj za donošenje odluke o smanjenju ljudskih prava nije bilo protuustavno, smatrala je ogromna većina javnosti. Ali referenduma neće biti. I tu, čini se, pomoći nema.
Zoran Milanović pozvao je na ukidanje Ustavnog suda i njegovu odluku nazvao ustavnim udarom. Simultano traži od DORH-a i USKOK-a da se javno očituju o tome je li Mario Banožić počinio kazneno djelo u vrijeme dok je bio ministar državne imovine za što ga optužuje zviždačica Maja Đerek. Potom ga je premijer Andrej Plenković optužio za pritisak na DORH te javno rekao da je zbog toga zvao glavnu državnu odvjetnicu. Pa su se premijer i predsjednik počeli međusobno optuživati za pritisak na pravosuđe. Iako su obojica pogrešno postupila. Milanović javno traži da se DORH bavi samo onim slučajevima u kojima se spominju njegovi politički protivnici. Bi li tražio da se DORH bavi ministrom obrane da su njihovi odnosi idilični? Počeo je tražiti od DORH-a da progoni Hrvoja Zekanovića tek nakon što ga je ovaj optužio da se drogira.
S druge strane, Plenković zaista nema zašto zvati glavnu državnu odvjetnicu. Posebno ne u situaciji kad DORH radi na slučaju dva bivša člana Vlade, a tangentalno se u jednom drugom slučaju spominje još jedan bivši ministar. Premijer je već izazvao i velike kritike kad je održao zajedničku konferenciju za novinare s Dinkom Cvitanom o kaznenom postupku protiv šefa Milanovićevog kabineta iz vremena dok je sadašnji šef države bio premijer. A i sami USKOK i DORH su se osramotili u slučaju Gabrijele Žalac kad je posao umjesto njih odradio Ured europskog tužitelja.
Dakle, u ovoj priči nevinih nema. Iako politika nije fizika pa se u njoj ne mogu raditi višestruki pokusi kako bi se dokazale neke tvrdnje, jedini razlog zbog čega Ustavni sud donosi odluke koje više odgovaraju vladajućoj strani je taj što je puno duže na vlasti. Pa politički dogovori kad treba popuniti Ustavni sud uvijek iznjedre rješenje po kojem HDZ ima pravo na barem jednog suca više nego SDP. I malo po malo HDZ si je stvorio većinu koja najčešće odlučuje onako kako njemu odgovara. I SDP je kod Ustavnog suda znao zamuljati. Recimo, krajem 1999. dogodio se jedan prilično kontroverzan dogovor oko popune upražnjenih mjesta ustavnih sudaca. Lijeva javnost jako je to zamjerila tadašnjem vodstvu SDP-a. Da si poboljšaju situaciju u samom Sudu lijeva je vlast nakon pobjede na parlamentarnim izborima 3. siječnja 2000. izvela originalan manevar. U promjenama Ustava koje su tada uslijedile povećala je broj ustavnih sudaca s 11 na 13. I onda saborskom većinom koju je imala promptno popunila dva novoformirana mjesta svojim kandidatima. I tako poboljšala omjer sudaca u svoju korist.
Isti je slučaj s DORH-om. Odluku o prvom čovjeku donosi parlamentarna većina, tako da politika tu ima odlučujuću ulogu. Što samo po sebi nije pogrešno. Netko mora izabrati državnog odvjetnika. Baš kao i kod Ustavnog suda to može jedino parlament. Američki i hrvatski sustav potpuno su različiti i nisu za usporedbu. Ali nešto bi se ipak moglo usporediti. Amerika je u velikoj drami nakon što je iscurio nacrt odluke Vrhovnog suda da bi on mogao srušiti legalnost pobačaja. Počeo je pravi svjetonazorski rat nalik onom u Hrvatskoj. I tu će odluka vjerojatno biti donesena preglasavanjem. Republikanci su popunili Vrhovni sud konzervativnim sucima. I to se sada osjeti. Ali kad pred sobom imaju klasične pravosudne slučajeve, vrhovni suci o njima odlučuju po zakonu i sudskim presedanima, a ne na osnovu svjetonazora i toga tko ih je imenovao. Do takve situacije Hrvatskoj će trebati puno vremena. Ako ga ikada dočekamo. A dotle ćemo svjedočiti čudnim odlukama i političkim natezanjima.
Piše Zlatko Crnčec
DORH, Ustavni sud, politika – nevinih nema
Zlatko Crnčec
18. svibanj 2022 14:28
Foto Arhiva/NL
Ustavni sud je u posljednje vrijeme donio dvije jako čudne odluke.
Ustavni sud je u posljednje vrijeme donio dvije jako čudne odluke. Prvo je poništio sudsku odluku prema kojoj je jedan novinar bio osuđen jer je izvrijeđao Zlatka Hasanbegovića na prilično ružan način govoreći o njegovoj religiji. Druga je ova otprije nekoliko dana gdje je koristeći krajnje bizarna objašnjenja zabranio održavanje referenduma za koji je Most prikupio više od 400.000 potpisa. Da ponuđeno pitanje o dvotrećinskoj saborskoj većini potrebnoj za donošenje odluke o smanjenju ljudskih prava nije bilo protuustavno, smatrala je ogromna većina javnosti. Ali referenduma neće biti. I tu, čini se, pomoći nema.
Zoran Milanović pozvao je na ukidanje Ustavnog suda i njegovu odluku nazvao ustavnim udarom. Simultano traži od DORH-a i USKOK-a da se javno očituju o tome je li Mario Banožić počinio kazneno djelo u vrijeme dok je bio ministar državne imovine za što ga optužuje zviždačica Maja Đerek. Potom ga je premijer Andrej Plenković optužio za pritisak na DORH te javno rekao da je zbog toga zvao glavnu državnu odvjetnicu. Pa su se premijer i predsjednik počeli međusobno optuživati za pritisak na pravosuđe. Iako su obojica pogrešno postupila. Milanović javno traži da se DORH bavi samo onim slučajevima u kojima se spominju njegovi politički protivnici. Bi li tražio da se DORH bavi ministrom obrane da su njihovi odnosi idilični? Počeo je tražiti od DORH-a da progoni Hrvoja Zekanovića tek nakon što ga je ovaj optužio da se drogira.
S druge strane, Plenković zaista nema zašto zvati glavnu državnu odvjetnicu. Posebno ne u situaciji kad DORH radi na slučaju dva bivša člana Vlade, a tangentalno se u jednom drugom slučaju spominje još jedan bivši ministar. Premijer je već izazvao i velike kritike kad je održao zajedničku konferenciju za novinare s Dinkom Cvitanom o kaznenom postupku protiv šefa Milanovićevog kabineta iz vremena dok je sadašnji šef države bio premijer. A i sami USKOK i DORH su se osramotili u slučaju Gabrijele Žalac kad je posao umjesto njih odradio Ured europskog tužitelja.
Dakle, u ovoj priči nevinih nema. Iako politika nije fizika pa se u njoj ne mogu raditi višestruki pokusi kako bi se dokazale neke tvrdnje, jedini razlog zbog čega Ustavni sud donosi odluke koje više odgovaraju vladajućoj strani je taj što je puno duže na vlasti. Pa politički dogovori kad treba popuniti Ustavni sud uvijek iznjedre rješenje po kojem HDZ ima pravo na barem jednog suca više nego SDP. I malo po malo HDZ si je stvorio većinu koja najčešće odlučuje onako kako njemu odgovara. I SDP je kod Ustavnog suda znao zamuljati. Recimo, krajem 1999. dogodio se jedan prilično kontroverzan dogovor oko popune upražnjenih mjesta ustavnih sudaca. Lijeva javnost jako je to zamjerila tadašnjem vodstvu SDP-a. Da si poboljšaju situaciju u samom Sudu lijeva je vlast nakon pobjede na parlamentarnim izborima 3. siječnja 2000. izvela originalan manevar. U promjenama Ustava koje su tada uslijedile povećala je broj ustavnih sudaca s 11 na 13. I onda saborskom većinom koju je imala promptno popunila dva novoformirana mjesta svojim kandidatima. I tako poboljšala omjer sudaca u svoju korist.
Isti je slučaj s DORH-om. Odluku o prvom čovjeku donosi parlamentarna većina, tako da politika tu ima odlučujuću ulogu. Što samo po sebi nije pogrešno. Netko mora izabrati državnog odvjetnika. Baš kao i kod Ustavnog suda to može jedino parlament. Američki i hrvatski sustav potpuno su različiti i nisu za usporedbu. Ali nešto bi se ipak moglo usporediti. Amerika je u velikoj drami nakon što je iscurio nacrt odluke Vrhovnog suda da bi on mogao srušiti legalnost pobačaja. Počeo je pravi svjetonazorski rat nalik onom u Hrvatskoj. I tu će odluka vjerojatno biti donesena preglasavanjem. Republikanci su popunili Vrhovni sud konzervativnim sucima. I to se sada osjeti. Ali kad pred sobom imaju klasične pravosudne slučajeve, vrhovni suci o njima odlučuju po zakonu i sudskim presedanima, a ne na osnovu svjetonazora i toga tko ih je imenovao. Do takve situacije Hrvatskoj će trebati puno vremena. Ako ga ikada dočekamo. A dotle ćemo svjedočiti čudnim odlukama i političkim natezanjima.