Na televiziji, na portalima slike američkog Kongresa. Na njima i lik gol do pupka, išaran bojama američkog barjaka, s rogovljem na glavi. Iza njega rulja. Ispred njega policija koja se, najblaže rečeno ne snalazi. Tamo negdje i vojska koja čeka svojih pet minuta. Demokracija se poslije ovoga čini potrošenim terminom, barem u Americi.

Za to vrijeme potres s epicentrom blizu Petrinje trese i Zagreb. S plafona su se odlijepile one trake što plafon ‘drže’ da ne padne (!?) i pokrivaju napukline dok ne dođu jednom neki majstori jer je konačno počela obnova. Pada žbuka, a domaćica Jela je kulerski kupi metlom i škovacerom po tko zna koji put. Roko, momčina u drugom osnovne, sve već zna; i za potres, i za obnovu, i tko je Trump, i tko Biden, i tko je, dakako, Bandić.

Otkrivanje Banije

Može se, doduše, normalnost neka potražiti u kinima. Nema vaze što u ime epidemioloških mjera kupiti za grickanje možete samo jednu vrst grickalica zvanih načos, onu koja košta koliko i kilo dobre teletine. Da je to jedina opcija to vam, dakako, nitko neće reći, to valjda morate znati sami. Svašta nešto mora čovjek znati unaprijed i sam. Samo, nema tu normalnosti, ni u kinu gdje jedeš s maskom podno brade, ni van kina gdje je lice metropole dobilo za ukras još onih vrpci što ne daju blizu fasada koje bi da padaju.

A onda, kad čovjek konačno dođe kući, lako je moguće da mu gadget nekakav ponudi da zaigra kviz na temu »Hrvatska – koliko je poznaješ?« Ne treba igrati, jasno je unaprijed da nemamo mi pojma, kad mi tek sad otkrivamo da postoji Banija. Nema veze što je na sat od Zagreba, možda dva od Rijeke. Morao je zgrade rušiti razoran potres da se podsjetimo da Banije ima i da nam je pri srcu. Pa navečer kad se dođe doma nakon terena, smiraj ne nosi ni pičvajz u Americi, ni Doris Dragović što na HRT-u svako malo pjeva da zemlji daje sina, što je, s obzirom na situaciju, poprilično uznemirujući stih. Mir nosi kad si u glavi kreneš vrtjeti film unazad samo da se spomeneš s kakvim si sve svijetom dobrim iako na tren družio, razgovarao, kakvih sve čudesa vidio.

Evo, recimo, pas Ben. Svega mi, većeg nema nadaleko. Kad skoči na ogradu, kad se digne na stražnje noge, velik je sigurno k’o prosječno visok čovjek težak nekih 70 kila. A kad zalaje, nema toga hohštaplera koji će se usuditi ući u dvorište dobrog njegova gazde Stanka, pa da silom hoće Stankovo tele ili već tako što. Ali, taj i toliki Ben zna što malo koji pas zna. Kad Stanko krene iz kuće po bilje za vatru potpaliti i održavati, Ban ide s njim pa mu pomaže. Drvo u zube i – nosi! Malo ih je od njegove vrste da to znaju. Marijana ima OPG tamo gdje ga samo najveći optimisti mogu imati. Ima guske da klepeću krilima minut prije potresa, iako do jučer nije ni znala da su guske u stanju potres predvidjeti, ima janjčića Živka kojeg mati njegova nije htjela pa je spavao s četvero njene djece, ima kuću koja se opasno nakrivila na ulicu k’o da joj je jedina težnja u blato pasti. Ali, ima i odlučnost da ostane na svom i da živi od poljoprivrede u koju se zaljubila još dok je dijete na Kordunu bila.

​Dobri divovi

Ima i Milan Dukić, ljudina koja te u čas osvoji pametnim, ljudskim razgovorom i lakoćom kojom ti u čas gostovanje učini ugodnim kao da si u svojoj kući. Prvi put se vidite, a kao da je sto i prvi. Sva je tu, i rakijica, i meza, i iskrenost, i otvorenost, mudrost što je samo iskustvo može donijeti. ​​Jedino ne valja što se pamte neka bolja vremena, a ne vide ista takva u budućnosti. Bit’ će ovo zemlja bez ljudi, uglavnom zato što politika tako hoće ili ne zna bolje. Ili su se i ljudi u jednom trenu jednostavno iskvarili, taman toliko da veliko poštenje, ono kad je riječ dovoljan i zakon i ugovor, više ne vrijedi.

Ima i Stevo i njegova Mira, u selu bogu iza nogu, što čekaju bilo kakvu kamp kućicu da im toplije bude i da nisu u štali. Vidiš ih kako se smiju kad im kažeš da bliže sjednu jedan drugoga za fotkanje, da ne bi ispalo da su u svađi kakvoj. Ima i mali Tin koji velikim štampanim slovima dijeli naokolo autogram i uči kako se treba igrati na dvorištu uz vatru s gumenim nosorogom i vojnicima. Vrijedit će, već sada je jasno, jednom taj autogram nevješto napisan, milijune, zapravo već mu je vrijednost neprocjenjiva. Ima i Vesna koja je svojim kravama dala štalu sazidati tako da mogu kroz velike prozore na ulicu gledati i koja više voli zagrliti telića tek rođenog nego išta. A u nje i oštar um i manjak iluzije, dok priča kako ulica centralna kanalizaciju nema, ni nogostupa, baš kao što u Glini pametna neka djeca nemaju gdje razvijati svoje talente, pa i zato odlaze. Odlaze, ako ništa u Zagreb koji se Vesni, kad u njege pođe čini kao odlazak na drugi kraj svijeta. Nema veze što je sat daleko Glina od Zagreba.

A Ivica!? U podne ga je potres bacio na zemlju tako da je mislio da je srčani udar, supruga njegova je košćicu u ramenu ‘uredila’ bježeći iz kuće, a on svejedno ne da gostu neznancu kući bez da prezalogaji. Ili Mirko koji kavu kuha vatrogascima i koji se rasplakao kad nas je vidio zahvalan što Sisak njegov obišli.

Ima njih još, baš kao što ima i sjajnog svijeta iz drugih krajeva zemlje koji su došli i pomažu. Martino, recimo, lik nevjerojatne energije kojem je uspjelo upogoniti kuhinju u kojoj se dvije tisuće obroka toplih na dan izbaci. Ili vojska u petrinjskoj kasarni, sve mladi momci, pristojni i naočiti, ozbiljni a opet taman toliko ležerni da ti stignu kazati kako su travnjak unutar kasarne izrovala krda divljih svinja što noću žicu kidaju ne bi li se najeli slasnih nekih glista. A Ante!? E taj je bukvalno vrh! Ljudina od 202 centimetra kad je bos, ili ti 205 kad je u cipelama. Vatrogascu ovom ljestve i ne trebaju. I gdje god dođe i kolika je god nevolja, ljudi se od srca nasmiju kad im pred porušenu kuću dođe dobroćudni div Ante.

In & out

Na onoj televiziji, na onim internetskim stranicama evo i ministara kako se cijepe protiv COVID-19. Poučeni činjenicom da je glavni epidemiolog Krunoslav Capak izgledao totalno netelevizično u staroj, dobroj, bijeloj potkošulji, ministri su se uvukli u pripijene podmajice, pa sada cijeli svijet raspravlja o njegovanim mišićima ministra financija i o tome je li podmajica »in« a potkošulja »out«. Nema tu zle namjere, nije nam država najgora na svijetu, da je ne bi na terenu bili ni diva Ante, ni onih mladih i pristojnih vojnika koje bi za zetove. Ali, ako zariba država baš sve, a onda i mi s njom, pa zbog sitna politikantstva za koji mjesec okrene leđa Sisku, Petrinji, Glini, Majskim Poljanama, bit’ će nepodnošljivo i bit će za akciju. Ako i opet prođe 17 godina da kanalizacije nema glavna cesta e onda do đavola sve. Ako se i opet budu gradile karijere silujući podjele, to je onda definitivno dokaz da ne valjamo ništa. A ne bi bilo prvi put. Da je prvi još bi se i institucijama vjerovalo. Premijer ima i opet priliku da raščisti štošta, ma imao je sličnih i ranije…

Stanko, Marijana, Vesna, Ante, Milan, Ivica… Ti ljudi zaslužuju samo dobro. Ako ništa dužni smo im dati život toliko normalan da u kvizu »Hrvatska – koliko je poznajete« nema mjesta pitanju: »Na sat od Zagreba ima jedan drugi svijet, otkriven tek prije dva tjedna. Znate li mu ime?«