Najveći dobitak za ovaj najnoviji pokušaj pomirenja Srba i Hrvata je Tomo Medved. Riječ je o autentičnom heroju Domovinskog rata koji je u njega krenuo kao običan vojnik, a završio ga s visokim vojnim činom. Tri puta ranjavan, s ratnim gubicima unutar vlastite obitelji i među najbližim prijateljima, Medved je idealna osoba koja s hrvatske strane može napraviti korak prema drugoj strani u Domovinskom ratu.

Onaj tko je rat prošao u njegovoj najgoroj dimenziji najbolje zna koliko je to užasno iskustvo. Takvih primjera ima i u svijetu. U Izraelu su među najagilnijim zagovarateljima pravednog i trajnog sporazuma s Palestincima udruge koje okupljaju nekadašnje visoke časnike izraelske vojske.

Najveća prepreka trajnijem i solidnijem razumijevanju između dva najveća naroda koji su činili nekadašnju Jugoslaviju jest nepostojanje suglasja oko toga zašto je do rata 1991. uopće i došlo. Iako je odgovor na to pitanje više-manje jasan, čini se da ne postoji ni najmanja šansa da ga izrekne bilo Milorad Pupovac, bilo netko drugi iz njegovog najbližeg kruga.

A stvar je u tome da je nakon 1980. i smrti Josipa Broza Tita, službena Srbija krenula u rušenje Ustava koji je smatrala nepravednim. U jednom su dijelu moguće bili i u pravu. Dvije njihove pokrajine, Kosovo i Vojvodina, u nekim su elementima praktički postale sedma i osma jugoslavenska republika. Isprva se pokušalo kroz institucije, a kada to nije uspjelo, krenulo se kroz ulicu.

A projekt se od vraćanja pokrajina pretvorio u pokušaj prekrajanja cijele Jugoslavije po velikosrpskom modelu. Ukratko, Slobodan Milošević želio je od Jugoslavije napraviti nešto što bi više sličilo onoj kako ju je zamislio i ostvario Aleksandar Karađorđević 1918. nego Josip Broz Tito 1945.. Rezervna je varijanta bila Velika Srbija u kojoj su nositelji ove ideje vidjeli skoro pola Hrvatske.

Potpuno je deplasirana teza koju promiču mediji i novinari bliski SDSS-u da je do rata došlo zbog zlih nacionalista Tuđmana i Miloševića. Prvi velikosrpski miting održan je u Hrvatskoj još u lipnju 1989., dakle u vrijeme kad su na njenom čelu bili ljudi kao Stanko Stojčević, Slobodan Uzelac, Ante Marković i Stipe Šuvar.

A Franjo Tuđman i HDZ bili su tek jedna od oporbenih političkih inicijativa koje su sramežljivo počele nicati po Hrvatskoj. Ukratko, Beograd je Hrvatskoj 1991. ponudio izbor između ostanka u miloševićevsko-karađorđevićevskoj Jugoslaviji ili izlaska iz nje, ali uz uvjet da u njoj ostavi pola teritorija. Hrvatska na to nije ni mogla ni željela pristati. I zbog toga je u proljeće 1991. krenula velikosrpska vojna agresija. Točnije, počeo je rat. U kojem se Hrvatska branila.

A rat sa sobom donosi svašta. U njemu procvjetaju brojne osobne patologije koje, lišene civilizacijskih ograničenja koje nameće mirnodopska država, dolaze na svoje. Brutalnost rata, nažalost i od normalnih ljudi ponekad napravi zločince.

Usto, nacionalne mržnje na svim stranama koje su bile zatomljavane i sputavane barem u prvih 40 godina Titove Jugoslavije, odnosno do dolaska Miloševića, izbile su s prvim pucnjima na površinu kao vrela lava iz nekoliko stoljeća neaktivnog vulkana. Pa se tako dogodilo da susjed ubije susjeda, siluje mu ženu, zapali mu kuću. Pa se tako dogodila Ovčara i Škabrnja. Dogodili su se i Grubori, Varivode i Lora.

Uz sav politički cinizam koji joj se možda može prišiti, najnovija inicijativa Andreja Plenkovića ipak je dobra stvar. Nema ništa loše u tome da Hrvati shvate da je patnje i nevinih žrtava bilo i na srpskoj strani. Nema ništa loše u tome da hrvatski dužnosnici izraze žaljenje i pijetet žrtvama ratnih zločina koje su počinili pripadnici hrvatskih postrojbi. Tim više ako počinitelji, nažalost još nisu kažnjeni.

Još je veća težina ako je jedan od tih dužnosnika heroj Domovinskog rata Tomo Medved. Međutim, do potpune normalizacije ne može doći ako se ne postigne suglasje zašto je do rata uopće i došlo. A na taj korak ni jedan od čelnika Srba u Hrvatskoj nije spreman. Ova će pomirbena inicijativa imati pozitivan učinak. Ali će on zbog toga, nažalost, biti nepotpun.