Siniša Pavić

Dajte im da – mrvu – markiraju

Siniša Pavić

Pred školama zahtjevan posao organizacije nastave - OŠ Turnić / Snimio V. KARUZA

Pred školama zahtjevan posao organizacije nastave - OŠ Turnić / Snimio V. KARUZA

Pazit će klinci na razmak koliko se to u njihovim godinama može, mučiti se s blok satima i učiti koliko se može, slušati svaki dan koja su im nova pravila izmislili Capak & Co, ali bi bilo zauzvrat poželjno i pošteno da smo svjesni i toga da će im faliti markanja. A nema škole bez markanja. Odnosno, ima je, ma kakva je to škola!?

placeholder


Jedan godinama živi na Krku, drugi u Zagrebu, a oba su u osnovnu školu išli u Splitu. Generacija su, ali se kao djeca družili nisu, ili su, tko zna, prolazili jedan kraj drugoga nesvjesni što im život nosi. A onda, mali milijun godina kasnije, spojio ih je treći, Riječanin sa splitskim korijenima, ako ih već nisu spojili poslovi što ih rade. Pa su se čuli, pa se nasmijali kad su osvijestili da su im osnovne škole bile one susjedne, kvart do kvarta, blizu taman toliko da momci u školu u kojoj je uniforma plava smislit’ ne mogu dječurliju što naokolo nosa crvene kute, odnosno kecelje. Omiška ulica bila je granica i s tim u ono doba nije bilo šale. Sada su se, mali milijun godina poslije, svemu tome slatko nasmijali.


U ponedjeljak počinje škola, nova školska godina, nastava. Pišu o tome novine, priča se na televiziji, govori na radiju. Ali nema, u ove male obitelji, one slatke nervoze i to je poprilično čudno. Ili je derište ušlo u ozbiljne godine pa mu više i ne smiješ govoriti ništa, ili su starci zagazili u žešću apatiju pa ih više ništa ne može impresionirati. Ili je, a nije nemoguće, toliko nepoznanica pred njima da se ne usude o tome ni misliti. Nije, dakako, u svih tako. Četvrtak, radni dan, nije ni neki kasni sat, a trgovački centar na kraju grada prepun svijeta. Roditelji vuku za sobom potomstvo, a ono ih tjera da kartice peglaju. Jer, škola će, treba svega, a akcijska sniženja vabe makar tih par desetaka kuna nisu ništa do proziran atak na psihu potrošačku. U dućan s tenisicama, jedan od, bome se ne može.


– Previše je ljudi unutra. Pričekajte da tko izađe – veli ljubazna prodavačica, glasom taman toliko strogim da bespogovorno čovjek odstupi.




Tu se mjere poštuju, one epidemiološke. Dovoljno je maknuti na tren pogled sa sjajnih izloga i sve je jasno. Nije to trgovački centar, već je to distopija neka u kojoj se s maskama na licu hoda naokolo. Crne, bijele, one medicinske kojima se u tren iskrivi žica ako ih u džepu nosite i vadite po potrebi, pa šarene šivane, pa logo ovaj, pa logo onaj…. Vidiš čovjeku oči, ali mu ne vidiš lice, pa se pitaš kakvo li je, kakve su usne, brada, nos. A ako mu vidiš nos, e onda ga automatski prokuneš u hodu, jer maska ispod nosa je, bože prosti, k’o gaće ispod one stvari. Ali, maske smo usvojili, svi osim ona tri geliptera u tim »divnim« tinejdžerskim godinama koji misle da njima to ne treba. S distancom je, doduše, malo teže, a bit će i teže kako jesen bude više jesen, a ljeto sve dalje i dalje. Tako je nekako u velikom trgovačkom centru. Kako li će samo biti u školama!?


Ali, kako rekosmo, ima roditelja koji već traže ispričnice da im djeca ne idu gdje je možebitne zaraze, ima onih kojima su klinci dojadili još za famoznog lockdowna toliko da jedva čekaju da im okače ključeve o vrat, a ima onih koji ne ćute ništa kao da škola i nije. Derište je zato skulirano skroz. Nije, doduše, da zna išta više od svojih roditelja što se Covida tiče, ali zna zato nemjerljivo više što se bitnog po mentalnog zdravlje đaka tiče. Kaže, njena je škola odabrala model po kojem nema malo online nastave a malo u školu, već se u školu ide po mrvu dizajniranom »režimu«. Ocu joj se to čini na mjestu, makar ona ne bi osobno imala ništa protiv da su joj ona dva dana rada od kuće. No, nešto je drugo tu bitno, osim činjenice da »blok sat matematike, a možda i tri, ne može psihički izdržat nitko«!


– Nema velikog odmora, nema malog odmora, nema kave preko odmora, nema izlaska iz razreda. Sve što sam voljela toga više nema. A nema ni markanja! – nabraja.


– Čega?


– Markanja, markiranja. Kad te zatvore u razred nema van – pojašnjava, smijući se.


To je to! Nema markanja, picavanja, markiranja, a ako se pita onu dvojicu s početka teksta sve što iz osnovne škole pamte, ili barem 80 posto toga, dogodilo se na odmoru, pred školom, na igralištu, a u srednjoj, bome, i kakvom kafiću ili na klupi u parkiću. Nije Natali prva zapalila cigaretu u predvorju, već uz more, nije Aljoša digao Zika na zadnje kolo među klupama nego na igralištu, makar se znalo i u razredu događati štošta. Pazit će klinci na razmak koliko se to u njihovom godinama može, mučiti se s blok satima i učiti koliko se može, slušati svaki dan koja su im nova pravila izmislili Capak & Co, ali bi bilo zauzvrat poželjno i pošteno da smo svjesni i toga da će im faliti markanja. A nema škole bez markanja. Odnosno, ima je, ma kakva je to škola!?


Klinci u ponedjeljak idu put škole, putuju u neizvjesnost da bi tamo gradili svoju bolju budućnost. Roditelji će strepjeti, a oni će u nenormalnim uvjetima pokušati biti ono što jesu – mladi! Dok se mi igramo pravila, na njima je da odgonetnu kako u ovo vrijeme poprilično idiotsko živjeti u skladu s godinama; ljubovati, plesati, družiti se, zagrliti se, markirati na koncu kad to situacija traži. Samo, s tim se svekoliki stožeri ne stignu baviti, baš kao ni svekoliki deputati zabavljeni detektiranjem je li im masku držati ispod nosa ili poviše, i je li im dati podršku teoretičarima zavjere kojima je atak na slobodu i virus i 5G mreža i cijepljenje. Klinci će u ponedjeljak u školu i dobro je to, a to da ostanu u svom ovom ludilu normalni zadaća je više naša nego njihova taman da sve na koncu padne na leđa onih učitelja i profesora koji će znati i koji ni zaboraviti neće da je dobro školovanje puno više od blok sata, dezinficijensa i seta pravila, baš kao što je za život važno i da si pristojan, i tolerantan, i empatičan, drug u punom smislu te riječi. A mogli bi i oni lakšim putem, mogli bi se jednostavno iza maske skriti.


Elem, počinje škola, a nervoze je manje nego ikada. Neizvjesnost i nervoza i nisu isto, a i ako smo išta naučili zadnjih mjeseci onda je to činjenica da katkad život sve planove dugoročne može i zna razbucati u čas. Igra je dignuta na višu razinu, ovaj put ne samo da ćemo klincima kazivati da paze preko ceste i pojedu marendu, već ćemo za njima vikati: »Jesi li ponio masku?« Ali, i zbog toga bi bilo sjajno da ih škola uči kako u reklami za Pipi u kojoj se dva momka sunčaju držeći se za ruke nema ništa sporno, baš kao i to da maska na licu nije atak na slobodu ali jest respekt i briga prema drugome, a onda može i to da biti influencer i filmski redatelj ipak nisu isto. Doduše, sve to oni i znaju bolje od staraca. Nego, Pipi…


Ona dvojica s početka teksta ne pamte da su se družili, ali pamte koliko su godina imali kad je Ana Sasso izronila iz vode u onoj prvoj opjevanoj reklami za Pipi. Bit će da su i iz škole pobjegli da bi vidjeli kako Sasso glumi, ako ne kako momče nadimak Vepar u reklami turira motor sa strane. Uglavnom, morali su markat’ da se danas mogu hvaliti kako su bili svjedoci. Važno je sve to, važno onoliko koliko je važna poruka što ju na svom zidu stavio redatelj filmski, Anđelo Jurkas, napisavši živu istinu: »Na kraju svega, računat će se samo to koliko smo se smijali.« E pa dajmo im da se smiju!