Hrvatski politički orkestar i dalje svira stare melodije, iako mu se »Titanik«, koji misle voditi nakon srpanjskih izbora, opasno nagnuo. Da se netko u kampanji usudio govoriti kako spasiti ostatke industrije, možda bi mogao računati na podršku
U svibnju je domaća industrijska proizvodnja pala za 12,4 posto u odnosu na isti mjesec prošle godine. Najveći je to pad još od 2009. godine, kada su Hrvatsku zapljusnule prve posljedice svjetske ekonomske krize. Više od deset godina prošlo je od te 2009. koju je u političkom smislu obilježio nikad objašnjen odlazak Ive Sanadera s čela države, a u gospodarskom pad BDP-a nezabilježen čak i u ratnim godinama. Razlog za taj ekonomski lom bio je, kao i sada, viša sila uzrokovana događajima izvana na koje Hrvatska nije imala nikakav utjecaj. Tada je to bila svjetska financijska kriza, a sada je to korona.
Prvu je proizveo ljudski faktor, bahatost i pohlepa svjetske financijske oligarhije, a drugu prirodni, virus koji se prvi put pojavio u kineskom Wuhanu da bi vrlo brzo pokorio svijet. Uzroci dakle potpuno različiti, ali posljedice po Hrvatsku gotovo identične. Potpuna ogoljenost svih hrvatskih gospodarskih ludosti i slabosti u zadnjih 30 godina.
Od početka 2009. kada je kriza udarila svom silinom, pa do kraja 2011. kada su održani parlamentarni izbori politička se elita bavila samo Sanaderom. Bavljenje posrnulim premijerom bilo je logično, ali dramatičan gospodarski pad nije imao veze s njim. On je bio produkt loše postavljenog gospodarstva koje je svjetska financijska oluja bacila na koljena. Ali tijekom te dvije godine to uopće nije bilo tema političke rasprave. Pa ni kampanje 2011. U vrijeme vizualnih medija, političke kampanje više sliče na događanja ispod cirkuskog šatora nego na ozbiljnu raspravu.
Nje nije bilo ni u godinama između sljedećih parlamentarnih izbora 2015. i 2016., a tijekom njihovih kampanja još manje. Čak ni ultimativno nacionalno poniženje – stotine tisuća ljudi pobjeglo je iz zemlje čim im se ulaskom u EU za to ukazala prilika – nije dovelo do nikakve promjene. To da je cijeli sustav postavljen tako da se više isplati trgovati i uvoziti nego proizvoditi i izvoziti nije zanimalo nikog. Kao ni da 20 posto BDP-a dolazi od najplahije od svih gospodarskih grana, turizma. Čak ni slučaj Agrokor nije promijenio društvenu klimu.
Hrvatsko se gospodarstvo kako tako oporavilo, ponajviše zahvaljujući tome što je cijelo europsko gospodarstvo poraslo pa je samom svojom veličinom za sobom, i ne primijetivši ga, za sobom povuklo i hrvatsko. Pa smo se tako nekako doteglili do početka 2020. Usto, neke prilagodbe i reforme su ipak napravljene te se činilo da bi nas samo neka katastrofa svjetskih razmjera mogla omesti da, istina puno kasnije i sporije nego smo to trebali, ipak uhvatimo nekakav priključak s razvijenim Zapadom.
I onda se dogodilo ovo što sada imamo.
Da nam sudbina ovisi o nevidljvom, ali gadnom virusu. Da su nam plaže i hoteli u lipnju prazni, a da ono malo što možemo izvesti nemamo kome prodati. I da za razliku od 2009. ne možemo računati na to da da će žilavi svjetski kapitalizam brzo ustati iz nokdauna i još jednom nas, ni krive ni dužne, podignuti za sobom. Situacija je prilično gadna. Ovaj put ćemo zaista morati spašavati sami sebe. Odgovori vodećih političkih opcija? Vlada se poziva na zasad priično mutnu europsku pomoć. Restart koalicija djeluje na način – što vladajući nude, mi nudimo duplo.
Platforma Možemo kaže da je grozno da ima puno siromašnih i nezaposlenih, ali da nemaju pojma kako to popraviti. I da, Domovinski pokret kaže da će hrvatskom narodu vratiti ponos. Naravno, kao što smo i gore spomenuli, izborna kampanja je arena u kojoj se sve pojednostavljuje i u kojoj nasumični udarci lete na sve strane. Nema tu prostora za finese, a još manje za neka složenija promišljanja. Ali kad je već na djelu političko šaketanje, pojednostavljivanje i vrijeđanje bilo bi logično da se ono, barem dijelom, odnosi i na to kako ćemo se izvući iz ove gabule.
Koja je puno gadnija od one otprije desetak godina. Ali ne, hrvatski politički orkestar i dalje svira stare melodije, iako mu se »Titanik«, koji misle voditi nakon srpanjskih izbora, opasno nagnuo. Da se netko u kampanji usudio govoriti kako spasiti ostatke industrije, možda bi mogao računati na podršku. Birači često jesu ignoranti, ali ovaj put oni jako dobro znaju što ih čeka ujesen.
Uvodnik
Birači dobro znaju što ih čeka ujesen
Zlatko Crnčec
01. srpanj 2020 19:49
Hrvatski politički orkestar i dalje svira stare melodije, iako mu se »Titanik«, koji misle voditi nakon srpanjskih izbora, opasno nagnuo. Da se netko u kampanji usudio govoriti kako spasiti ostatke industrije, možda bi mogao računati na podršku
U svibnju je domaća industrijska proizvodnja pala za 12,4 posto u odnosu na isti mjesec prošle godine. Najveći je to pad još od 2009. godine, kada su Hrvatsku zapljusnule prve posljedice svjetske ekonomske krize. Više od deset godina prošlo je od te 2009. koju je u političkom smislu obilježio nikad objašnjen odlazak Ive Sanadera s čela države, a u gospodarskom pad BDP-a nezabilježen čak i u ratnim godinama. Razlog za taj ekonomski lom bio je, kao i sada, viša sila uzrokovana događajima izvana na koje Hrvatska nije imala nikakav utjecaj. Tada je to bila svjetska financijska kriza, a sada je to korona.
Prvu je proizveo ljudski faktor, bahatost i pohlepa svjetske financijske oligarhije, a drugu prirodni, virus koji se prvi put pojavio u kineskom Wuhanu da bi vrlo brzo pokorio svijet. Uzroci dakle potpuno različiti, ali posljedice po Hrvatsku gotovo identične. Potpuna ogoljenost svih hrvatskih gospodarskih ludosti i slabosti u zadnjih 30 godina.
Od početka 2009. kada je kriza udarila svom silinom, pa do kraja 2011. kada su održani parlamentarni izbori politička se elita bavila samo Sanaderom. Bavljenje posrnulim premijerom bilo je logično, ali dramatičan gospodarski pad nije imao veze s njim. On je bio produkt loše postavljenog gospodarstva koje je svjetska financijska oluja bacila na koljena. Ali tijekom te dvije godine to uopće nije bilo tema političke rasprave. Pa ni kampanje 2011. U vrijeme vizualnih medija, političke kampanje više sliče na događanja ispod cirkuskog šatora nego na ozbiljnu raspravu.
Nje nije bilo ni u godinama između sljedećih parlamentarnih izbora 2015. i 2016., a tijekom njihovih kampanja još manje. Čak ni ultimativno nacionalno poniženje – stotine tisuća ljudi pobjeglo je iz zemlje čim im se ulaskom u EU za to ukazala prilika – nije dovelo do nikakve promjene. To da je cijeli sustav postavljen tako da se više isplati trgovati i uvoziti nego proizvoditi i izvoziti nije zanimalo nikog. Kao ni da 20 posto BDP-a dolazi od najplahije od svih gospodarskih grana, turizma. Čak ni slučaj Agrokor nije promijenio društvenu klimu.
Hrvatsko se gospodarstvo kako tako oporavilo, ponajviše zahvaljujući tome što je cijelo europsko gospodarstvo poraslo pa je samom svojom veličinom za sobom, i ne primijetivši ga, za sobom povuklo i hrvatsko. Pa smo se tako nekako doteglili do početka 2020. Usto, neke prilagodbe i reforme su ipak napravljene te se činilo da bi nas samo neka katastrofa svjetskih razmjera mogla omesti da, istina puno kasnije i sporije nego smo to trebali, ipak uhvatimo nekakav priključak s razvijenim Zapadom.
I onda se dogodilo ovo što sada imamo.
Da nam sudbina ovisi o nevidljvom, ali gadnom virusu. Da su nam plaže i hoteli u lipnju prazni, a da ono malo što možemo izvesti nemamo kome prodati. I da za razliku od 2009. ne možemo računati na to da da će žilavi svjetski kapitalizam brzo ustati iz nokdauna i još jednom nas, ni krive ni dužne, podignuti za sobom. Situacija je prilično gadna. Ovaj put ćemo zaista morati spašavati sami sebe. Odgovori vodećih političkih opcija? Vlada se poziva na zasad priično mutnu europsku pomoć. Restart koalicija djeluje na način – što vladajući nude, mi nudimo duplo.
Platforma Možemo kaže da je grozno da ima puno siromašnih i nezaposlenih, ali da nemaju pojma kako to popraviti. I da, Domovinski pokret kaže da će hrvatskom narodu vratiti ponos. Naravno, kao što smo i gore spomenuli, izborna kampanja je arena u kojoj se sve pojednostavljuje i u kojoj nasumični udarci lete na sve strane. Nema tu prostora za finese, a još manje za neka složenija promišljanja. Ali kad je već na djelu političko šaketanje, pojednostavljivanje i vrijeđanje bilo bi logično da se ono, barem dijelom, odnosi i na to kako ćemo se izvući iz ove gabule.
Koja je puno gadnija od one otprije desetak godina. Ali ne, hrvatski politički orkestar i dalje svira stare melodije, iako mu se »Titanik«, koji misle voditi nakon srpanjskih izbora, opasno nagnuo. Da se netko u kampanji usudio govoriti kako spasiti ostatke industrije, možda bi mogao računati na podršku. Birači često jesu ignoranti, ali ovaj put oni jako dobro znaju što ih čeka ujesen.