Čeka nas deset gladnih godina. Možda i koja više.
Čeka nas deset gladnih godina. Možda i koja više. Kaos koji je zavladao svijetom nakon ulaska ruske vojske u Ukrajinu svakim danom dobiva na zamahu. I svaki dan stižu nove katastrofične vijesti. Tako se Europa priprema za neki oblik ratne ekonomije, turisti iz Amerike i Azije još će jednom zaobići naše obale, izvoza u Rusiju neće biti do daljnjeg. A kako će proći europske banke koje imaju plasirane kredite u Rusiji bolje je i ne razmišljati.
Taman kada smo se kako-tako oporavili od posljedica svjetske financijske krize iz 2008. zaskočila nas je korona. A kada se ona predstavila kroz svoju umjereniju varijantu uz koju bi se moglo gotovo pa normalno živjeti, Putin je poslao tenkove preko granice. Pa sada imamo to što imamo. Situaciju nalik onoj koju smo vidjeli u prvom nastavku postapokaliptičnog filmskog serijala Mad Max.
Tu postoji scena u kojoj glavni junak, glumio ga je Mel Gibson, ulazi u dvoboj s glavnim negativcem. I to na način da obojica voze automobile izravno jedan prema drugom u punoj brzini. Poanta je u tome da gubi onaj tko se prvi uplaši i skrene u stranu. Naravno, glavni junak je hrabriji, ili možda luđi od negativca koji prvi skrene. I time naravno doživi poraz, poniženje i živčani slom. Negativac je prošao lošije i u materijalnom smislu jer je zbog skretanja malo i razlupao automobil. Moguće da ga je ipak ponešto utješila činjenica da je preživio dvoboj. Točnije rečeno, preživjela su ga obojica.
Uspoređivanje ove epizode s današnjom svjetskom geopolitičkom situacijom bilo bi zaista nategnuto i možda donekle i promašeno. Ali opet ne i do kraja besmisleno. Jer svijet polako klizi prema situaciji u kojoj bi se moglo dogoditi da ako jedna strana barem malo ne popusti obje bi mogle biti uništene. Čak možda i na način da svijet ubuduće izgleda kao u gore spomenutoj postapokaliptičnoj filmskoj uspješnici iz osamdesetih godina prošlog stoljeća. Što nije do kraja isključeno ako gospodar Kremlja posegne za onim fatalnim gumbom koji je navodno smješten negdje u blizini njegovog pisaćeg stola. Ali ako i budemo te sreće pa nećemo morati na ekranima gledati nekakvu eksploziju u obliku gljive, opet će obje strane pretrpjeti ogromne, možda i nenadoknadive štete u gospodarskom, društvenom i, na kraju krajeva, u ljudskom smislu.
Naime, još tamo od doba ruskih careva, a posebno kada su u Kremlju stolovali generalni sekretari Komunističke partije Sovjetskog Saveza, zapad je imao jednu jedinu, ali zato itekako uspješnu taktiku protiv ruske prijetnje. Prvi je korak bio kontraprijetnja silom. Zapad bi iscrtao liniju koju Rusija ne smije prijeći. I jasno joj dao do znanja da misli ozbiljno. Ali istovremeno bi joj ponudio prostor za odstupnicu kako bi sačuvala obraz. Tako se dogodio i 1948. kada je Staljin blokirao zapadni Berlin pa su zapadni saveznici posegli za zračnim mostom kako bi prehranili stanovnike i omogućili funkcioniranje komunalnih službi. Tako je bilo i 1962. kada je Hruščov ničim izazvan došao na ideju da rakete koje mogu nositi nuklearne bojeve glave instalira na Kubi, samo kojih stotinjak kilometara od Miamija. Što je bilo luđe čak i od današnje invazije na Ukrajinu. Kombinacija odlučnosti, jasne prijetnje, ali i istovremenog nuđenja časnog izlaza uvijek je davala rezultate. Od kojih je najvažniji bio da je svijet nakon ovakvih gadnih situacija ostajao čitav i u jednim komadu.
Naravno, tada nitko nije znao za tihu diplomaciju koja bi na kraju dovela do rješenja. Tako da je moguće da se nešto slično događa i danas. Barem se možemo nadati. Naravno, današnja je Rusija puno slabiji igrač na svjetskoj sceni nego je to bio Sovjetski Savez. Ali ona je od njega, osim stalnog mjesta u Vijeću sigurnosti UN-a, naslijedila i sav nuklearni arsenal. Koji je, usput budi rečeno, najveći na svijetu. Da ne spominjemo svu onu gvožđuriju u obliku tenkova, topova i višecijevnih raketnih bacača koje Rusi tako vole voziti po Crvenom trgu.
U komunikaciji s Rusijom, naravno, ne treba ni slučajno trgovati s Ukrajinom. Ona ne smije biti nikakva moneta za potkusurivanje. Ali i pored toga ipak postoji prostor za komunikaciju s Kremljom. Koliko god pritiskao, Zapad neće uništiti ni Rusiju ni Putina. Osim ako ne misli uništiti i sebe i njih.
Piše Zlatko Crnčec
Biden treba učiti od Trumana i Kennedyja
Zlatko Crnčec
04. ožujak 2022 15:05
Reuters
Čeka nas deset gladnih godina. Možda i koja više.
Čeka nas deset gladnih godina. Možda i koja više. Kaos koji je zavladao svijetom nakon ulaska ruske vojske u Ukrajinu svakim danom dobiva na zamahu. I svaki dan stižu nove katastrofične vijesti. Tako se Europa priprema za neki oblik ratne ekonomije, turisti iz Amerike i Azije još će jednom zaobići naše obale, izvoza u Rusiju neće biti do daljnjeg. A kako će proći europske banke koje imaju plasirane kredite u Rusiji bolje je i ne razmišljati.
Taman kada smo se kako-tako oporavili od posljedica svjetske financijske krize iz 2008. zaskočila nas je korona. A kada se ona predstavila kroz svoju umjereniju varijantu uz koju bi se moglo gotovo pa normalno živjeti, Putin je poslao tenkove preko granice. Pa sada imamo to što imamo. Situaciju nalik onoj koju smo vidjeli u prvom nastavku postapokaliptičnog filmskog serijala Mad Max.
Tu postoji scena u kojoj glavni junak, glumio ga je Mel Gibson, ulazi u dvoboj s glavnim negativcem. I to na način da obojica voze automobile izravno jedan prema drugom u punoj brzini. Poanta je u tome da gubi onaj tko se prvi uplaši i skrene u stranu. Naravno, glavni junak je hrabriji, ili možda luđi od negativca koji prvi skrene. I time naravno doživi poraz, poniženje i živčani slom. Negativac je prošao lošije i u materijalnom smislu jer je zbog skretanja malo i razlupao automobil. Moguće da ga je ipak ponešto utješila činjenica da je preživio dvoboj. Točnije rečeno, preživjela su ga obojica.
Uspoređivanje ove epizode s današnjom svjetskom geopolitičkom situacijom bilo bi zaista nategnuto i možda donekle i promašeno. Ali opet ne i do kraja besmisleno. Jer svijet polako klizi prema situaciji u kojoj bi se moglo dogoditi da ako jedna strana barem malo ne popusti obje bi mogle biti uništene. Čak možda i na način da svijet ubuduće izgleda kao u gore spomenutoj postapokaliptičnoj filmskoj uspješnici iz osamdesetih godina prošlog stoljeća. Što nije do kraja isključeno ako gospodar Kremlja posegne za onim fatalnim gumbom koji je navodno smješten negdje u blizini njegovog pisaćeg stola. Ali ako i budemo te sreće pa nećemo morati na ekranima gledati nekakvu eksploziju u obliku gljive, opet će obje strane pretrpjeti ogromne, možda i nenadoknadive štete u gospodarskom, društvenom i, na kraju krajeva, u ljudskom smislu.
Naime, još tamo od doba ruskih careva, a posebno kada su u Kremlju stolovali generalni sekretari Komunističke partije Sovjetskog Saveza, zapad je imao jednu jedinu, ali zato itekako uspješnu taktiku protiv ruske prijetnje. Prvi je korak bio kontraprijetnja silom. Zapad bi iscrtao liniju koju Rusija ne smije prijeći. I jasno joj dao do znanja da misli ozbiljno. Ali istovremeno bi joj ponudio prostor za odstupnicu kako bi sačuvala obraz. Tako se dogodio i 1948. kada je Staljin blokirao zapadni Berlin pa su zapadni saveznici posegli za zračnim mostom kako bi prehranili stanovnike i omogućili funkcioniranje komunalnih službi. Tako je bilo i 1962. kada je Hruščov ničim izazvan došao na ideju da rakete koje mogu nositi nuklearne bojeve glave instalira na Kubi, samo kojih stotinjak kilometara od Miamija. Što je bilo luđe čak i od današnje invazije na Ukrajinu. Kombinacija odlučnosti, jasne prijetnje, ali i istovremenog nuđenja časnog izlaza uvijek je davala rezultate. Od kojih je najvažniji bio da je svijet nakon ovakvih gadnih situacija ostajao čitav i u jednim komadu.
Naravno, tada nitko nije znao za tihu diplomaciju koja bi na kraju dovela do rješenja. Tako da je moguće da se nešto slično događa i danas. Barem se možemo nadati. Naravno, današnja je Rusija puno slabiji igrač na svjetskoj sceni nego je to bio Sovjetski Savez. Ali ona je od njega, osim stalnog mjesta u Vijeću sigurnosti UN-a, naslijedila i sav nuklearni arsenal. Koji je, usput budi rečeno, najveći na svijetu. Da ne spominjemo svu onu gvožđuriju u obliku tenkova, topova i višecijevnih raketnih bacača koje Rusi tako vole voziti po Crvenom trgu.
U komunikaciji s Rusijom, naravno, ne treba ni slučajno trgovati s Ukrajinom. Ona ne smije biti nikakva moneta za potkusurivanje. Ali i pored toga ipak postoji prostor za komunikaciju s Kremljom. Koliko god pritiskao, Zapad neće uništiti ni Rusiju ni Putina. Osim ako ne misli uništiti i sebe i njih.