Bilo je to, ha, davno, u doba kad je, kažu svjedoci, i Boško Balaban igrao nogomet. Igrao ga je taman tako da ga je Zdravko Mamić prodao Englezima, Aston Vili, za velike pare. Kasnije su se u istoj toj Engleskoj našli mudraci da na one liste najgorih pojačanja ikad pristiglih u prestižnu im ligu, uredno stavljaju i našeg Boška. Koliko je Boška to boljelo vrag bi ga znao, no Mamića jamačno nije boljelo ama ništa.

​Pače, ta i takva prodaja jedna je od onih što vještom trgovcu samo kompliment daju. Jer kad masno možeš naplatiti »loše« pojačanje, što li tek zaradiš kad prodaš dragulj neki. Uglavnom, urednici su poželjeli razgovor s Mamićem, a zadatak se, svoj nevoljkosti usprkos onog tko nije ni Mamićev ni Dinamov fan, morao izvršiti. I premda je bilo davno, neki su detalji tog susreta ostali do danas u memoriji.

​Ako ti što zatreba…

U memoriji baršunast glas lijepe tajnice, a onda i iznimno debeo i mekan tepih krem boje u uredu koji se smjestio preko puta restorana što ima krovove u imenu i janje na ražnju kao glavni adut menija. A Mamić ljubazan i na usluzi toliko da je fotoreporterka tiskovine u kojoj se radilo dobila dozvolu da Balabana snimi usred masaže ranjenog koljena, ako već nešto drugo ranjeno nije bilo. Na jednoj od slika, ako sjećanje ne vara, nogometaš na stolu za masažu odjeven onako kako se na masaže odjeven ide. Sva je to Mamić blagoslovio, da bi na kraju umjesto pozdrava novinaru kazao: »Ako ti ikada što zatreba, samo nazovi.«

Ooo, koliko je toga samo pripadnik sedme sile tad trebao. Do kuće je išao zabavljen činjenicom da mu je čovjek, već tada važan i težak puste milijune, ponudio pomoć kad god je treba. Dovoljno je, kao u crtiću, zazviždati. Došavši kući tu je mogućnost da se prijekim putem život učini kvalitetnijim, predstavio u kratkim crtama i ukućanima. Za uzvrat je dobio pogled pun prezira. S Mamićem se, shvatio je, nije za šaliti.

Drugi »poslovni« susret bio je onaj kad je za zadanu rubriku franšize svjetski znanog mjesečnika, koja nije potrajala ni desetak brojeva, s Mamićem Zdravkom valjalo napraviti razgovor na temu novca. Bio je to više set zadanih pitanja negoli razgovor, a ono zadnje pitanje je bilo: »Koliko novca imate ovaj čas u džepu?« Čovjek se mrvu zbunio na čas, jer pojma nema koliko novca sa sobom nosi. Onda je posegnuo za stražnji džep traperica i izvukao, kao na filmu, svežanj novčanica svih mogućih valuta. Trebalo je to preračunati, zbrajati, da bi se na kraju došlo do par tisuća nečega. Što će ikome različite valute u stražnjem džepu hlača dok hoda Zagrebom, vrag bi ga znao. To pitanje zadana rubrika nije predvidjela. Ali, taj tren bilo je i laiku jasno da Mamić vazda kod sebe ima valutu da je svud po svijetu može lijepiti tamburašima na čelo, a to se nikada ne smije podcijeniti.

Kom’ više kom’ manje

Obje epizode ostale bi negdje u kutku memorije da taj i takav Mamić nije iz Međugorja trojicu sudaca osječkog suda utjerao u maricu, baš kao da daljinski upravljača ima pa to iz daleka može.

Trebalo bi im sad spomenuti imena, ali čemu kad je i ovako poprilično žalosno i poražavajuće sve što ih je, sudeći po objavljenim informacijama, u tu maricu dotjeralo. Navodno im je Mamić, kom’ više kom’ manje, 370.000 eura mita udijelio, da tu cifru i blagodat zapamte za svagda i da je se sjete kada o njegovom slučaju budu odlučivali. A oni kanda su na »dobročinstvo« zaboravili taman tako i toliko da je Mamić, a i brat mu također, u svoju drugu domovinu morao otići da sa slobode, sudskim presudama usprkos, rješava probleme hrvatskog pravosuđa. Ali, ako je to s mitom u obliku novčanica i moguće nekako razumjeti, premda bi bilo nemoguće ičim primanje a bome i davanje mita pravdati, oni mali detaljčići slatki svega što je Mamić davao a suci primali čine sve taman takvim da se cijelo pravosuđe zbog trojice junaka učini više nalik serijalu »Krv nije voda« negoli ozbiljnom i važnom kraku one vlasti što se na tri dijela dijeli.

Mukte ulaznice za ložu omiljenog kluba? Ajde, na to je lako pokleknut’ i ne čini ti se previše strašno. Dresovi omiljenih igrača omiljenog klupa, ako može s potpisima? Kome to, do đavola, treba, ako nisi ugostitelj koji voli zidove kvartovskog kafića ukrasti dresovima da se vidi kakvog svijeta kobajagi poznaje. Tko normalan skupi sat ostavi na ruci kad mu ga tamo ‘silom’ Mamić metne!? Lako sat, ali tko normalan može toliko žudjeti za Louis Vuitton cipelama koje koštaju onoliko koliko su i neprivlačne. Takvi modeli kakvog takvog smisla imaju samo na papinskim nekim figurama. Tinejdžerica se, međutim, ne slaže.

– Meni to nije loše, pogotovo ako ih dobro s odjećom kombiniraš. Recimo neki mafija style; košulju na prugice, pa malo više otkopčana, bijele hlače i bijeli sako ako ne i purpurni, kosa gelirana. Dobre su ako s outfitom suptilno odeš u krajnost. Ali, slažem se, lako je pogriješiti i ako ih ne znaš dobro spariti s ostatkom odjeće lako ispadneš seljačina – stručno će pomladak.
Dobro, neka je s cipelama i tako, svi imamo neki tajni odjevni predmet žudnje, ali Dubai. Pa tko žica karte za Dubai u današnje vrijeme kad je to carstvo visokih, glanc novih građevina i običnim influencericama lako dohvatljivo.

-Tko želi mukte u Dubai!? Svaki prosječni Hrvat, na žalost – lakonski će tinejdžerica kojoj je očito poredak stvari u nas jasniji negoli njenim roditeljima.

Ljubav pobjeđuje

Dok su se na malim ekranima vrtjele snimke privođenja sudačke trojke – baš kao da je u igri nogomet a ne ozbiljan sud – nekom se otelo kako bi sad bilo fer i pošteno sve što su za karijere suci presudili jednostavno poništiti. Jest malo ekstremno, vjerojatno pamti trojka neke bolje dane kad im na pameti nije bilo kako se dočepati prestižnih šlapica, ali tako je lako zamisliti tu razliku u senzibilitetu kad odlučuju o sudbini siročića koji im nije dao ništa i onog tko ih je konkretno darivao dodavši kešu tortu upitne kakvoće i tamburaše. Izgubiti vjeru u sudstvo tad je lako, koliko god bilo krajnje nepošteno prema onim sucima koji časno rade svoj posao.

Lako je koliko je iritantno nakon privođenja sudaca slušati i opoziciju, a bome i vlast, kako ili kude ili se diče jer se, pazi sada, stanje u pravosuđu počelo raščišćavati. Oni koji su do ovakvog stanja doveli, sada raščišćavaju. Uvjerljivo je koliko i Mamićevo dokazivanje da je »raščišćavanje« od njega krenulo i da zato zaslužuje svaki oprost.

Dok suce odvozi marica sve se nekako čini da su ti suci ‘samo’ jednom naletjeli na Zdravka Mamića, a kad im je on umjesto pozdrava kazao da ga samo nazovu ako im ikad išta bude trebalo, ulovili su se za tu mogućnost naivno kao glamac i za nju se zalijepili kao muhe na… ljepilo. Bit’ će da siroti nisu znali, ono što je novinar s početka priča doznao kasnije, da Mamić tako svakog gosta otpravi. To što su suci očito ih nije učinilo mudrijima. Samo, koliko moraš biti sudac hrvatski da se na Mamićev vab uloviš!?

Za to vrijeme na naslovnici Glorije Vladimir Šeks, onaj za kojeg znaju govoriti njegovi oponenti da je siva eminencija hrvatskog pravosuđa, u društvu mlade žene i naslov: »Ponovo zaljubljen!«

Ljubav očito pobjeđuje. Ovako slomljenima recentnim pravosudnim zbivanjima, ostaje nam, avaj i kuku, još i u to vjerovati.