Ima tako taj kalendar gadnu naviku da katkad uredi da kolumna pada na važan neki datum. Ajde kad padne, recimo, na dan kad su Vatreni igrali finale Svjetskog prvenstva, ili kad je kakav prvi dana jeseni, ljeta, ali kad su važni državni datumi u igri eto ti problema. Stvar je tim kompliciranija i osjetljivija kad su u igri godišnjice okrugle prirode. Trideset godina! Pa to je cijeli jedan život, tu se odavno iz dječaštva i mladosti ušlo u zrelo doba, to su godine kad je i sin Svevišnjeg već lagano bio u problemima što i kako dalje. Trideset je puno, trideset je već neka zrelost, trideset je vrijeme velikih odluka i bistra pogleda u svijetlu budućnost. Teoretski je barem tako. Pa ti budi kritičan kad je okrugli jubilej nečeg tko važnog poput države.

Hrvatska obilježava, evo baš danas, 30 godina od međunarodnog priznanja, 30 godina samostalnosti. Na programu javnog servisa zavrtjeti će se jedan dokumentarni film na tu temu, jedan igrani film starijeg datuma, a bit će i kakve mise u čast tih 30 godina. Spomenuti ćemo se glavnih aktera, vidjeti ćemo i opet Matu Granića recimo, čuti Franju Tuđmana, ponoviti da su Island i Vatikan bili prvi, vidjeti koliko je mlađi bio Stipe Mesić prije 30 godina. Lijepo je to, onoliko koliko je lijepo listati slike kakvog starog albuma.

​Samo, jedno je album sa slikama, a drugo je pogled kroz prozor. I zato je grdo kad ti datum od objave kolumne padne ne veliki državni spomendan, pa još okrugli. Ali, što je tu je. Za početak, riješimo se mrzitelja svake vrste koji će u startu naoštriti olovke da s njima bodu po tastaturi otrovne komentare, priznanjem da je ovaj autor stvarno voli ovu zemlju, svejedno je li u igri štogod morsko, ravnica neke, ili lička pustopoljina. I to je to, kom milo kom drago. Što se pak tiče vraćanja 30 godina unatrag ono je jamačno ipak najzanimljivije onim spomenutim likovima iz dokumentarnog filma, živućim akterima tih povijesnih trenutaka, pregovaračima svake vrste. Jer, dobar je osjećaj podsjetiti se kako si bio i mlad, i vrijedan, i zaslužan i međunarodno važan. Oni koji su tad bili tek pubertetlije, ili pak oni koji su se tad tek rodili, jedva da će u Potjeri znati odgovor na pitanje je li prvi bio Island ili Vatikan. I to je u redu, jer život ide naprijed, tolikim koracima gazi naprijed da nam je danas ratovati s virusom, kako to lijepo reče ratničkim vještinama posve neobdaren ministar zdravstva. Povijest je tu samo zato što je spomendan i što prije trideset godina nije bilo selfija da se njime memorira bitno. Povijest je tu, da se romantizira, pa da se čini vrijedna pamćenje i prepričavanja. Godina tamo amo, k’o da je važno. Recimo, Zadar i Motel IŽ, u pola hotela siroti ljudi koji su morali bježati iz svojih kuća, a u drugoj polovici studentarija em da Motel od nečeg preživljava, em da i oni pobjegnu od podstanarskih stanova po kojima granate padaju. Saznanje da je istim tim hodnicima među njima trčkarao i Luka Modrić odavno je prihvaćeno zdravo za gotovo, jer je jednostavno i dobro i ljekovito iz turobnih vremena izaći s uspomenom koja vraća osmijeh na lice. Jedino što je 30 godina poslije Luka Modrić Madrižanin koliko i Hrvat, čovjek sjajne nogometne karijere, ambasador našeg kamena i krša i volje nepoderive, sve ono što recimo ministar vanjskih poslova nije.

Trideset godina poslije sve je, dakle, drugačije i koliko god ljubavi bilo za ovu zemlju, kroz onaj prozor mahom se vidi da smo mogli, pače morali bolje kad smo već zaslužili priznanje. Ajde što živimo na akciji i što se letci velikih trgovačkih centara proučavaju k’o starozavjetne knjige, s tim smo se već pomirili. Ajde i što nas čeka poskupljenje svega i svačega, od struje do plina, kad je to, kažu, globalno neko stanje. No, i ovlaš pogled na portale, dnevnike i novine na dan kad se piše ovaj tekst, a to je samo dan prije 15. siječnja, otkriva barem dvije priče koje su i dijagnoza i ogledni primjerci i vječna teme svih ovih naših 30 godina. Jer, u njima je i nesposobnosti čak i kad je volje, jer u njima je nemorala čak kad je po zakonu. A obje su prošle onako ispod radara, jer smo se, k’o magarad na batine, na vijesti tog tipa, u ovih 30 godina, navikli.
Priča prva počela je novinskom viješću da EK nije odobrila našu ideju o produljenju roka za trošenje novca iz Fonda solidarnosti i da će Hrvatska morati vratiti dio od odobrenih 5,1 milijardu kune jer ih neće stići potrošiti u roku od 18 mjeseci, odnosno do lipnja. Reakcija s Vladine strane bila je munjevita, kao kad vas opeče nešto. Ministrica kulture poručila je da niti smo tražili produljenja roka, niti se u ovom trenutku o tome uopće razmišlja. No, uši grebe onaj dio izjave u kojem veli ona da je šest mjeseci prije isteka roka neozbiljno prognozirati što će se realizirati, a što ne, a onda i gola činjenica da je Hrvatska do sada potrošila samo dva posto od 5,1 milijarde kuna. Koliko god se ministrici činilo da je šest mjeseci puno i slijepcu je jasno da će nam lijep novac jednostavno propasti jer ga nećemo iskoristiti. Stavite se se sada u kožu nekog tko u Zagrebu ili na Baniji čeka obnovu i sve će vam biti jasno. Trideset godina priznanja, a mi ne znamo ni ‘poklonjene’ novce potrošiti.

Druga vijest je ona vezana za Hrvatsku narodnu banku. Navodno je, kako piše Index, ljudstvo HNB-a trgovalo vrijednosnim papirima banaka koje nadzire. Navodno je u zadnjih 20 godina to činilo 40 zaposlenika. Navodno su u to bili uključeni guverneri, viceguverneri, direktori… Zapravo, koliko laik tu može razumjeti – a laik je prema premijeru našemu ama svatko osim pet do deset briljantnih umova na vrhu hrvatskog hranidbenog lanca – to je sve nalik onom američkim filmovima kad imaš dobru informaciju iznutra da će cijene nečem skočiti ili pasti, pa ulažeš na sigurno i zarađuješ masno. Iz HNB-a su poručili da je sve što se radilo radilo u skladu sa zakonom i u okviru zakonskih propisa. Bit će da to i jest istina, samo i opet boli onog laika nešto drugo. Europska središnja banka, čiji je član i HNB, odavno i strogo zabranjuje svim svojim zaposlenicima trgovanje bilo kakvim vrijednosnim papirima banaka. U nas tog pravila nema, u nas usklađivanje s uzorima traje godinama, taman da godinama sve bude po zakonu i posve moralno upitno kad je isto sve kao u američkim filmovima u kojima na kraju nastrada ona masa koja banci vjeruje, ako je se već ne boji.

Ima taj kalendar gadnu naviku da katkad uredi da kolumna pada baš na važan neki datum. Ajde kad padne, recimo, na dan kad su Vatreni igrali finale Svjetskog prvenstva, ili kad je u pitanju kakav prvi dana jeseni, ljeta, ali kad su važni državni datumi u igri eto ti problema. Stvar je tim kompliciranija i osjetljivija kad su godišnjice okrugle prirode. Trideset godina! Veliko je to. Ali, onom tko slaže kalendar kao da ni to nije bilo dovoljno već je datum od okrugle obljetnice ni 24 sata daleko od konačne i dugo čekane objave rezultata popisa stanovništva. Rokovi za predaju teksta su takvi da se u njemu službenim rezultatima popisa ne može baratati. Neslužbeno se i prije objave rezultata baratalo podatkom da će nas biti i da nas ima 3,8 milijuna. Prema popisu stanovništva iz 2001. godine bilo nas je 4.437.460. Prije 20 godina bilo nas je dakle 4.437.460. U tih 20 godina vodili su nas i HDZ i SDP i kojekakvi njihovi partneri. Gdje nestadoše silni ljudi u tih 20 godina? Koliko ih je otišlo vani tražiti sreću nezadovoljni s ovim što doma imaju i uvjereni da je štošta moglo biti bolje? Od tih koji su krenuli tražiti bolji život, koliko je onih koji pojma nemaju da nas je Island prvi priznao, ali su zato na svojoj koži osjetili tromost i nevoljkost i nesposobnost, nespremnost da se išta mijenja i mijenja brzo. A nije država, prije 30 godina međunarodno priznata, engleska trava pa da joj na stotine godina treba da stasa.

Na današnji dan na malim ekranima bit će prigodni dokumentarni i igrani film. Specijalne emisije o popisu stanovništva, pa još takve da iznjedri rješenja i dobre ideje, biti neće. Suočavanja s tim dijelom naše prošlosti biti neće. Vrag odnio prišu. Tek je fešta 30-ta.