Svakom Hrvatu bi trebao po jedan Brigoš, smatra Anja Leko iz Zagreba, koja je osmislila i zaštitila ove simpatične krpene lutkice čije se djelovanje postiže na sljedeći način: prije sna svom »frendiću« treba ispričati sve svoje brige i ono što nas je mučilo tijekom dana. Tada će Brigoš koji nas voli preuzeti navedene nevolje i muke, a nakon što u miru odspavamo, odužimo mu se porcijom dnevnog svjetla da bi se tako pročišćen i dalje mogao brinuti umjesto nas. No, nekako prirodno nameće se pitanje je li prosječnom Hrvatu dovoljan samo jedan Brigoš, a Anja tvrdi da je. Ako prosječni Hrvat osim što vjeruje u Brigoša, vjeruje i u sebe. 

 Kako ste došli na ideju za izradu ovih lutkica? 

  – Ideja je došla kad sam bila u najvećim brigama oko egzistencije. Mislila sam: »Ja ovako više ne želim… Mora postojati netko i nešto za sve te brige…« I tada mi je »kliknula« riječ Brigoš… Što se detalja vezanih uz lutkicu tiče, znala sam samo da želim da ima snene oči i divan osmijeh koji stvarno kaže: »Ma ne brigaj, opusti se!« I eto, tako je nastao Brigoš! 

 Dnevnika pun ormar

Izrađujete i Brigoše za djecu? 

  – Izrađujem ih i za djecu i za odrasle, samo što djeca odmah prihvate njegov smisao i sve prepuste Brigošu. Nije ih sram s njim svake večeri pričati. Kažu mi da dječica koja imaju Brigoša bez njega ne idu prespavati ni kod bake, a da se prije sna u sobicama čuje dječje šaputanje. 

 U slobodno vrijeme bavite se svojim hobijima, kao što su izrada nakita, torbica, slika od žitarica, šarenih 3D slika pri čijoj izradi koristite drvo i grančice koje pronađete šećući prirodom, te akrilne boje. Možete li reći nešto više o svojim radovima? 

  – Slike sam uvijek radila kad sam imala vremena, a izrada ovih od žitarica na kojima se lijepe zrna riže jedno do drugog i tako satima, vrlo je smirujuća. Na stvaranje ovih šarenih me potaknulo trešće u Zagorju kod moje mame jer je nalikovalo na kućice, a kako su i moje misli šarene, sve se nekako polopilo jednog proljeća. 

 Na puno vaših slika nalazi se jedna ljuljačka. Koja je njezina priča? 

  – Ljuljačka je mjesto iz mog djetinjstva koje je još uvijek u meni, u mom srcu. Kad sam tužna odem na tu svoju livadu na kojoj je drvo s ljuljačkom i ljuljam se, pa me to umiri i umanji tugu. 

 Mnogi kad odrastu zaborave što su željeli raditi i voljeli kad su bili mali. Kako se sjetiti tog djeteta, povezati se s njim? 

  – Za pronaći dijete u sebi pomogla mi je literatura Alice Miller, gestalt terapija i rad na sebi kroz razne radionice samospoznaje te pisanje svega čega se sjećam i kako se osjećam u dnevnike kojih imam pun ormar. Kad se jednom povežete s tim malim djetetom koje ste bili, nikad više niste sami, a sva kreativnost potiče od tog djeteta. 

 Sve u svoje vrijeme

Kažete da kreativna aktivnost smiruje, osnažuje, budi pozitivnu energiju u nama, a kad smo mi sretni, svi oko nas su isto tako sretni i zadovoljni. Što s onima koji tvrde da nisu kreativni? 

  – Mislim da su svi ljudi kreativni u nečemu samo se tome trebaju prepustiti, smatra Anja koja je odrasla na otoku Krku, kojem se uvijek vraća. Nakon osnovne škole preselila se kod mame u Austriju gdje je živjela osamnaest godina i radila kao dekorater izloga, no srce ju je uvijek vuklo natrag pa se prije par godina vratila u Hrvatsku sa svoja dva sina. 

  – Tek sam tu u nedostatku pravog posla otkrila pravu svrhu svoje umjetnosti i kreativnosti jer u Austriji nisam imala vremena za to. Sad sam zahvalna na svim strahovima oko egzistencije jer da nije bilo njih ne bih se smirivala kistom, bojama, krpicama i perlicama, odnosno ne bih otkrila pravu sebe. Sinovi mi pomažu u bojanju kamenčića i grančica, tako da likovnih radionica u našem domu ne manjka. Iz naših šetnja uvijek dolazimo punih ruksaka, stan nam je već premali, ali srca su nam sve punija.

 Želja vam je svojim radom i upornošću stati na noge i vjerujete da će vam se neka vrata otvoriti jer sve što ide iz srca, nađe drugo srce. Kako vam ide? 

  – Za sada mi dosta dobro ide, iako prije nije bilo tako. Kako rastem ja, raste i broj ljudića koji prepoznaju moj rad. Vjerujem da sve dolazi u svoje vrijeme i baš onda kad nam je to potrebno i kad smo spremni to prihvatiti.