RIJEKA Tolike Kozalčanke i Kozalčani, kao i susjede i susjedi s Belvedera te s Rastočina, također Trsaćanke i Trsaćani te stanovnice i stanovnici Drenove kao da žive u ritmu zvona, koja im svakodnevno javljaju da slijedi nečiji ispraćaj na onaj famozni »posljednji počinak«. Kao da u ušima još odjekuje ona zvonjava za pogreb Armanda Prizmića u petak, a ubrzo je odjeknula vijest da je preminuo i pokopan Vedran Malvić, još jedno slavno nogometno ime iz »grada koji teče«, kao i Armando itekako vezan za romantično tadašnje okruženje Omladinskog igrališta.

Pokojni Vedran Malvić tiho je i nenametljivo, ali zato vješto i efektno dodavao svoje retke u stranice bogate riječke nogometne povijesti, krenuvši sa svog voljenog Belvedera u lijepu, nezaboravnu loptačku avanturu koju je pamtio cijeloga života. Bio je klinac i dijete svoga vremena, onoga siromaštva i neimaštine, koji su kao sjena pratili toliku djecu u godinama poslije Drugog svjetskog rata, ali su im na drugoj strani te medalje darivali osjećaj za prijateljstvo, druženje te onu iskrenu ljubav prema sportu.

Kao i drugi njegovi vršnjaci, kao inercijom se vođen i on samo spustio do Omladinskog igrališta, tada kao i desetljećima kasnije jednom od žarišta riječkog sportskog života. Vedran, rođen 1948. godine, u svijet sporta ušao je na jedna druga, gimnastička vrata, počeo je vježbati u tamošnjem Partizanu. Ispalo je da je to vrijeme provedeno u gimnasticiranju bilo »artiljerijska priprema« za nešto drugo, očarala ga je nogometna lopta, koja je u onoj eri neimaštine za tolike mulce doslovno bila »predmet zvan čežnja«. Ljubav Vedrana Malvića i nogometa počela je odmah ispod gimnastičke dvorane, na šljaci Omladinskog igrališta, na kojoj su toliki majstori lopte očaravali navijače.

Bolzano

U tim prvim epizodama njegova nogometnog »Amarcorda« našao se u elitnom društvu juniora Rijeke. Kao i brojne nadarene riječke nogometaše, tu su ih dočekala slavna, niti do danas nikada zaboravljena trenerska imena kao što je temperamentni sveznadar nogometa, duhoviti Angelo Zicovich i Tihomir Mrvoš, koji je za prvu ekipu tadašnjeg itekako zahtjevnog elitnog razreda lifrao igrače mađioničarski učestalo, kao nogometni Profesor Baltazar. Upravo je slavni »Mrle« Mrvoš pokojnom Vedranu priskrbio nadimak Štrklja, ugledavši ga onako visokog i mršavog, tanašnog dječaka koji nije težio niti 65 kilograma.

Uz oružara Fanuka, koji se u to doba siromaštva za lopte i kopačke, pogotovo one za klince, morao itekako maštovito snalaziti, bio je tu neizbježni tehniko Karlo Kruljac, još jedno nogometno ime s Belvedera čije je pogađanje s padežima u mješavini fijumansko-hrvatskog govora bila tema za pošalice tolikim raznim generacijama juniora Bijelih.

Grobnička legenda Aljoša Haramija i ostalo društvo bili su kvalitetna skupina u kojoj je Malvić napredovao krupnim koracima i skretao na sebe pozornost. Bilo je tako i one 1968. godine na juniorskom turniru u Bolzanu, kada je u izvođenju jedanaesterca bio precizan svih pet puta s »bijele točke«, za što je dobio priznanje koje mu je uručio ni manje ni više nego predsjednik Republike Italije Giuseppe Saragat. U prvu ekipu se tada kao i godinama prije i poslije ulazilo kroz ušicu igle, Malviću je to uspjelo.

Uostalom, za njega se bio zainteresirao slavni Zvezdin trener Milan Miljanić, ali Rijeka ga je htjela zadržati. Bio je očaran već samom činjenicom da ga trenira Stojan Osojnak, nogometno ime čiji mit ovdje ne jenjava do današnjih dana. Isto tako mogao je dijeliti svlačionicu s legendama kao što su reprezentativac Pero Radaković, junak Svjetskog prvenstva u Čileu, strijelac za onih 1:0 s Nijemcima u četvrtfinalu, nezaboravna »desetka« Velimir Naumović, bek Mugoša, reprezentativac Vladimir Lukarić, a da ne govorimo o genijalnom Ivanu Medleu, za kojega je u Bakru Drago Krčelić, »desetka« iz »Borca« te direktor bakarske luke, kasnije i predsjednik Rijeke, svjedočio u stilu »mi smo mulci iz Bakra išli na Kantridu pješke kako bismo gledali Medlea«, što danas zvuči kao naučna fantastika.

POSLOVNO VEZAN ZA AUTOSVIJET – Ćiro Blažević, Niko Pulić i Vedran Malvić/Foto S. DRECHSLER

Kobni trening

Potpisavši profesionalni ugovor bio je i svjedok onog tragičnog događaja iz 1966. godine, kada je legendarnom Peri, »Čilenacu« iz generacije Joška Skoblara, Draže Jerkovića, Dragoslava Šekularca, Milana Galića i ostalih zvijezda, pozlilo na treningu, nakon čega je preminuo. Vedran Malvić je protagonist brojnih značajnih susreta Rijeke, kao onog u Kupu 1971. pred nakrcanim tribinama Kantride s prvakom Hajdukom i njegovim legendama Holcerom, Buljanom, Vukčevićem, Lemešićem, Jerkovićem… Bijeli su eliminirali Bile 3:2 uz jedan Malvićev pogodak, onaj za konačnu pobjedu ostvario je slavni centarhalf Duško Devčić.

Ozljede i zdravstveni problemi, uz ostalo je i operirao rame i doživio potres mozga, učinili su svoje dok se praktički svakodnevno valjalo boriti i izboriti za mjesto u tako oštroj konkurenciji.

Kao i brojni drugi, tako se i Vedran Malvić odlučio za prelazak Riječine, karijeru je nastavio u Orijentu. Na Krimeji ga je dočekalo ugledno, kvalitetno društvo, zaigrao je u sastavu s imenima kao što su Čalović, Celić, Kovačić, Žiković, Brnelić, Klevisar, Škrtić, Čohar, Veljačić, Volf… Nakon igračke karijere uhvatio se rada s mladima, vodio je kao klince Danka Matrljana, stijelca nezaboravnog gola Real Madridu u pobjedi Rijeke 3:1, Efrema Močinića, Alda Stipanova, Zorana Bogolina, Barešića…

Radio je i kao nastavnik u osnovnim školama, recimo u Matteottiju, na Škurinjama, u Klani ili u Lovranu, gdje je uz to uključen u osnivanje nogometnog kluba. Išao je i u Sloveniju, vodio je ondje republičkog ligaša Izolu. U bogatoj nogometnoj karijeri ostavio je dubok trag kojim su nastavile ići kasnije generacije iz kojih će mnogi itekako rado pamtiti Vedrana Malvića.