Iako već duže vrijeme zauzima čelnu poziciju na ljestvici najnepopularnijih političara u nas, šef HDZ-a i predsjednik hrvatske vlade Andrej Plenković još uvijek je za mnoge naše (su)građane pravo osvježenje; novo, uglađeno, obrazovano i pristojno lice na našoj javnoj sceni koje, čini im se iskreno želi pokrenuti stvarne promjene u društvu, a svojoj, stožernoj stranci u državi dati toliko potreban demokršćanski »štih«, demokratizirati i ideološki je profilirati kako bi konačno iz pokreta prerasla u stranku.

Naravno, pri tomu Pleković nailazi na brojne prepreke i podmetanja, prije svega u vlastitim redovima; međutim on ih sve (po)lako, ali sigurno preskače. Lomi uporno razne likove poput Milijana Brkića i njemu sličnih koji ga vide kao strano tijelo u tijelu HDZ-a, ali usprkos silnim otporima postupno se potvrđuje kao nesporni leader nacionalnog, ali i europskog formata. Jedan od glavnih argumenata na koji se pozivaju njegovi fanovi je odlučnost koju je kao premijer pokazao pri rješavanju »afere Agrokor«, potencijalno najveće domaće gospodarsko-financijske krize koja je mogla ugroziti nacionalne interese i urušiti stabilnost države.

Sve to jasno govori u prilog aktualnog premijera kao izvanserijskog političara, dapače državnika koji uvažava realnosti, prepoznaje opasnosti, zna što mu je činiti, kada se privremeno, taktički povući, a kada pristati na kompromis, ali nikada ne odustati od zacrtane vizije. Naš premijer možda uistinu i zna što želi (u)činiti, ali veliko je pitanje zna li uistinu kako vlastite ideje i realizirati?

Hannah Arendt u svojim je »političkim« spisima zapisala da se činjenice i istina nužno (ne)podudaraju, kako one zapravo više čine »samo tkivo političke sfere« i nikada nisu bezazlene tako da ih u javnom prostoru uvijek iznova treba osvajati, definirati, legitimirati i utoliko politika ne može bez ideologije.

Volja za moć

Tu se ne radi samo o permanentnom sukobu, srazu svjetonazora i ideja, već i jasnom definiranju ciljeva koji se žele realizirati i metodologiji kojom to ostvariti. Istina, već u samom startu, Plenković se nakon preuzimanja čelnog mjesta u HDZ-u našao u velikom problemu. Naime, našao se na čelu stranke bez ikakve relevantno definirane i smislene ideologije, izuzev jasno iskazane i silne, ničim ograničene »volje za moć« opstanka na vlasti. Po mogućnosti zauvijek i ne pitajući za cijenu. Međutim, upravo su mu te okolnosti išle maksimalno u prilog; kao čovjek i sam očevidno bez jasnog i domišljenog sustava vrijednosti idealno se uklopio u (za)dani politički i društveni kontekst.

Prihvatio se kozmetičkih , ali ne i stvarnih reformskih poteza, potpuno svjestan kako bi ga svaki ozbiljniji, stranački i društveni rez, mogao skupo koštati i olako otpuhati sa čelne pozicije u stranci i vladi. Što mu je onda u takvoj situaciji bilo činiti? Ništa stvarno, već se isključivo fokusirati na »izgradnju« obrambenih mehanizama, traženje saveznika i efikasnih metoda kojima bi osigurao i učinio nedodirljivom i neupitnom vlastitu poziciju, moć i vlast. Na skliskom političkom terenu, posebice u unutarstranačkim rovovskim »bitkama«, gdje se beskrupolozno podmeću noge, Plenković se pokazao kao vještiji i superiorniji »igrač« od svojih oponenata.

Znao je, ali i mogao obećati i dati više od drugih; zaprijetiti, potkupiti, a kada je i bio prisiljen donositi odluke imao je više mogućnosti za kalkuliranje od svojih protivnika ili suparnika. Stoga, ne čudi da su mu sve odluke bile polovične, a ako bi kojim slučajem i učinio (is)korak naprijed, ubrzo bi se vratio dva koraka nazad. Rezultat? Hrvatska je u gospodarskom, razvojnom, upravnom, obrazovnom, kulturološkom i svakom inom pogledu na dnu EU-a. Medijske slobode su više nego skromne, stanje ljudskih prava očajno, pravosuđe nesposobno i(li) korumpirano, mogli bi nabrajati, a u svijetu nas doživljavaju kao mali frustrirani narod, teško opterećen nacionalističkim resentmentima i zagubljen u vlastitim povijesnim bespućima.

I umjesto da Plenković i njegova ekipa traže i nađu način kako se osloboditi utega koji nam ne daju naprijed, da inzistiraju na forsiranju i ugrađivanju moralnih i europskih vrijednosti u našu zajednicu on(i) im okreću leđa, svjesni da bi time preuzeli obveze koje ne bi mogli ili ne bi smjeli i znali provesti. Dakle, u bespoštednoj borbi za vlast i moć uvijek stradavaju vrijednosti, ali to političkim elitama ni malo ne smeta; dobro im dođu dok se bore za vlast, ali čim zasjednu u fotelje na njih se nepodnošljivom lakoćom zaboravlja.

Zašto? Pa, obvezuju pred javnošću, biračima i stoga ih treba što je moguće elegantnije eskivirati, odnosno »osloboditi« prostor za »široke manevre u uskim ulicama« u kojima stranačka gola pragma i primitivno brutalna mašta dolaze do svog punog i pravog izražaja. Najbolji primjer su famozne preporuke Plenkovićevog Vijeća za suočavanje s prošlošću koje je nakon dugog mudrovanja solomonski presjeklo Gordijev čvor zvan »Za dom spremni«, tako da ga je osudilo i zabranilo kao ustaški, ali ne u pravilu i ne uvijek.

Fućka mu se za ZDS

Što nakon svega imamo? Ono što smo imali i do sada: ništa. Plenkoviću se očevidno fućka za pozdrav, smatra ga antifašističkom gnjavažom, ali kada su ga već Austrijanci inkriminirali kao fašistički, red je da i mi sami nešto poduzmemo, ali tako da to zapravo nikoga, na ništa, ne obvezuje.

I stoga, kada prozivamo ili osuđujemo šefa HNS-a Ivana Vrdoljaka za dosad neviđenu političku prostituciju i izdaju vlastitog biračkog tijela, za beskrupulozno pretrčavanje iz oporbe u okrilje vladajućeg HDZ-a, moramo znati da je to bilo moguće samo zato, jer je to Plenković htio, omogućio i dozvolio. Jednako kao što je Glasnovićevu ruku potpore u Saboru honorirao silnim milijunima kuna, samo kako bi osigurao o(p)stanak na vlasti.

Kada se užasavamo nad svim onim malverzacijama i manipulacijama kojima se služi zagrebački gradonačelnik Milan Bandić, odnosno, kada i u Saboru sa »svojim« zastupnicima servisira Plenkovićevu vladu, da bi mu za uzvrat HDZ osigurao stabilnu poziciju u gradskoj skupštini, a pride i »kupio« zaštitu pred sudbenim institucijama na kojima mu prijete silnim prijavama i optužnicama zbog niza kompromitirajućih rabota, onda se, prije svega moramo užasavati nad Plenkovićem koji mu to dozvoljava te u tomu i sam sudjeluje surađujući bez ikakve grižnje savjesti s takvim likom.

Kada se zgražavamo nad dijelom braniteljskih udruga koje svoje pretorijanske usluge HDZ-u naplaćuju nizom zakonskih mjera kojima bestidno privilegiraju svoju poziciju u društvu, onda se, prije svih i svega, moramo (na)ljutiti na Plenkovića, jer bez njegovog potpisa to ne bi bilo moguće. Jednako tako, bez znanja premijera, Martina Dalić ne bi mogla (iz)voditi sve one silne zakulisne manevre i predstave, čime se afera oko slučaja Agrokor p(r)okazala u punom sjaju svoje bijede, pohlepe, beskrupuloznosti i licemjerja vodećih aktera ove, po svemu sudeći pljačke stoljeća u Hrvatskoj. Uostalom, jedan od naših najboljih odvjetnika, Anto Nobilo je upozorio: »Sve što se događalo oko grupe Borg, Dalić, premijera i ministra Marića treba istražiti. DORH je olako prešao preko toga.«

Sukob interesa

Lukrativne pozicije u turizmu i diplomaciji premijer je udijelio svojoj sestrični, ujaku i kumu i umjesto da ga Povjerenstvo za sprečavanje sukoba interesa pozove na red, ono ga u širokom luku zaobilazi. Istina, predsjednica Povjerenstva Nataša Novaković javno se očitovala kako će i on doći na red, ali teško da ćemo uskoro gledati taj film. Smjena donedavne predsjednice tog istog Povjerenstva, Dalije Orešković jasno je upozorenje što se događa neposlušnim i revnosnim službenicima.

I tako bi mogli nabrajati i redati premijerove poteze, odluke, stavove, izjave, ali sukus svega je i više nego jasan: vjerodostojnost na koju se pozivao tijekom svoje kampanje izgubila se u bespućima silnih trulih kompromisa, političkih i inih trgovina, sponzoriranju stranačkih »preletačevića« i sličnim »poduhvatima« sumnjiva morala. Plenković, lice koje obećava, pokazalo se i dokazalo, na žalost, samo kao novo lice iste, stare kleptokratske hadezeovske politike. Istina, malo ju je ušminkao, ali sve ono loše što je »krasilo« tuđmanizam, sanaderizam i karamark(s)izam i dalje živi, a u mnogo čemu poprimilo je nove, još i gore oblike, normalnom čovjeku i umu prosto neshvatljive i nepodnošljive. Stoga, ako se čudimo i pitamo zašto nam je tako kako jest, dovoljno je da se zagledamo u premijerov lik; pođimo tragom njegova (ne)djela i samo će nam se (u)kazati.