Rock fishing je predivna disciplina no mnogi se početnici ‘sudaraju’ s nekim detaljima na koje nisu računali u planiranju svog ribolovnog pohoda, a nakon kojih slijedi neizbježno razočarenje.

Dolaskom na poziciju, čak i ukoliko smo tamo već prije bili, možemo zateći stanje bitno drugačije od očekivanog. Primjerice, teren može biti zarašten, uopće ne mora biti ravan već kompletno nagnut, a stijene oštre i neprijateljski nastrojene.

Mogućnost prilagodbe je u tom trenutku najvažniji detalj. Pri ocjeni pozicije, s ribolovnog stajališta kao i sa stajališta nekog tko želi na poziciji boraviti neko vrijeme (jednu noć, a možda i dvije) valja biti što je moguće realniji.

I najizglednija pozicija ukoliko garantira slomljenu nogu nakon desetak minuta, nije dobra. Jednako tako pozicije idealne za podizanje šatora, ukoliko ne udovoljavaju ribolovnim prohtjevima valja izbjegavati.

Dolaskom na poziciju treba s leđa i iz ruku spustiti svu opremu, pa rasterećen obići teren. Možda se baš iza punte nalazi pozicija koju tražimo. Poželjno je izvaditi bar jedan štap i sondirati dno.

Često se dogodi da na suhom obalnom dijelu postoji samo jedno prihvatljivo i za boravak pogodno mjesto, pri čemu je podmorje doslovno katastrofalno.

Sve je zaraslo u posidoniju ili je pak toliko hridinasto da u svakom zabačaju ostajete bez predveza.

Povratak na vrh prijevoja i traženje nove pozicije znači hod od još barem dva do tri sata, a šanse da ćete u tom pohodu, već prilično umorni pronaći novu i idealnu poštu su, morate priznati, prilično mali.

I upravo tim, zapravo samo naizgled nelovnim, uvjetima valja se prilagoditi. Svaki teren nosi svoju ribu, što znači da pribor valja uskladiti s terenom i potencijalnom lovinom. Ukoliko ste primjerice planirali loviti fratre s kraćim predvezima i olovnicama od 60 do 80 grama, a nalazite se na škrapavom terenu gusto zarašćenom algama i posidonijom, u pravilu možete zaboraviti fratre.

Ono što u tom slučaju možete očekivati su prvenstveno usnače. Znači, treba aktivirati tirolsko drvce, dugi predvez, ješku armiranu silikonskim koncem i sjesti iza štapova. Po potrebi treba upotrijebiti i pop-up perle, čime je mogućnost zadjeva poprilično smanjena.

Strune moraju biti zategnute da ne bi legle po škrapama, a reagirati treba na svaki pomak.

Važan i nerijetko najveći zid s kojim se sudaraju početnici u rock fishingu je onaj na kojem se ispisuje broj ulovljenih riba.

Većina ribolovaca od ribolova očekuje veliki broj riba od kojih je bar četiri do pet kapitalnih razmjera.

Rock fishing je disciplina u kojoj su ulovi kapitalnih riba vrlo izgledni, no u praksi se kompletan ulov svodi na desetak riba po ribolovu (od sumraka do idućeg jutra).

Naravno, mogući su, a kod nekih ribolovaca i pošta i dosta česti, ulovi i iznad toga.

U pravilu se lovi s dva štapa, na svakom sa po jednom udicom. Te udice obično nisu namijenjene sitnoj ribi, tako da potez može uslijediti jedino ako na udicu naiđe riba veličine primjerene udici.

Murine primjerice najčešće ješku uzmu pa je prevrću u mjestu, čak i kada ih ubode udica. Indikatori za to vrijeme šute. Jedini pokazatelj je vrh štapa koji se lagano povija, malo van ritma valova, što se iz vreće za spavanje jako teško može uočiti.

Potez kakvog podivljalog fratra pokrenuti će indikatore i alarme, te probuditi cijeli otok, ali ako se ne reagira na vrijeme, predvez zajedno s fratrom završava u kakvoj rupi ili u labirintu podmorskih kanjona, nakon čega valja vezati novi predvez i nadati se da fratru piercing neće baš previše smetati.