Veliki interes publike za »kapitalca« Soyinku / Foto SA(N)JAM KNJIGE
Na pitanje što je za njega Afrika, Soyinka je odgovorio da je to teško pitanje. Kazao je da se i sam pita što je to Afrika i postoji li za Afrikance jasan koncept Afrike. Po selima ljudi bi se deklarirali kao Zuluanci, Yorube, Nigerijci..., no u relaciji s Europljanima ili Azijcima koncept Afrike je konkretan
PULA Sa(n)jam knjige u Istri ove je godine, to već mnogi znaju, u Pulu doveo dva »kapitalca« – nigerijskog književnika i intelektualca, nobelovca Wolea Soyinku i njemačkog filozofa i kulturnog teoretičara svjetskog glasa Petera Sloterdijka, jednog od onih za koje čovjek jedva povjeruje da nisu dio neke bolje prošlosti. Naravno, koliko su ova dva imena važna i velika za Pulu, tolika je nepravda prema svim ostalim sjajnim autoricama i autorima koji i ove godine pohode našu najvažniju knjižnu manifestaciju, a koji nisu dobili adekvatan (medijski) prostor.
No, tako je to kad se poslože karte u organizaciji koja s imenima takvog kalibra pregovara godinama i koja do zadnjega trena ne zna hoće li ili neće proraditi neki ekscentrični moment pa otkazati brižljivo pripremano gostovanje.
Vrijeme rasapa
Ove godine to se nije dogodilo, pa smo u prvom dijelu Sajma dobili uvid u život, djelo, tijelo i duh iznimno vitalnog osamdesetčetverogodišnjaka Soyinke, koji je otvorio Sajam, predstavio svoju knjigu iz 1972. »Vrijeme rasapa«, objavljenu ovih dana u izdanju Sandorfa, bio gost Doručka s autorom kod Aljoše Pužara, a i razgovarao s nama za Novi list. Ne bi to bilo lako ni kudikamo mlađim autorima, no Soyinka je ostao miran, koncentriran i nadasve ugodan sugovornik koji zahtijeva visoku razinu koncentriranosti na razgovor.
Aljoša Pužar suvereno je vodio taj, jučerašnji Doručak, koncentrirajući se na pitanja iz domene društveno-političke stvarnosti, prošle ili sadašnje, identitetskih obrazaca i kulturoloških aspekata jednog kompleksnog života prepunog snova o slobodi, ozbiljnih sukoba s opresivnim režimima i povijesno relevantnog autorskog djelovanja. No, o potonjem je na Doručku bilo najmanje riječi, i to je bila dobra strateška odluka, zato što se o tome nešto više govorilo večer ranije, na predstavljanju knjige kojem su, osim Soyinke, prisustvovali još i njegov hrvatski izdavač Ivan Sršen uz moderiranje Andree Matoševića.
Pužar je razgovor otvorio Nobelovom nagradom za književnost 1986., tada prvi put dodijeljenom Afrikancu, no zanimalo ga je što je za Soyinku Afrika. Teško pitanje, odgovorio je autor, posvjedočivši da se i sam pita što je to Afrika i postoji li za Afrikance jasan koncept Afrike. O tome se, naime, ne razmišlja na svakodnevnoj razini; po selima ljudi bi se deklarirali kao Zuluanci, Yorube, Nigerijci…, no u relaciji s Europljanima ili Azijcima, dakle izvana, koncept Afrike je konkretan. A toga je Soyinka, prema vlastitu priznanju, postao svjestan tek razmišljajući o kolonijalizmu i imperijalizmu, trgovini robljem, što se i danas osjeća. Afrika tako za njega ostaje bojno polje, misaono mjesto.
– Meni zapravo nikad nije bilo dopušteno uživati u tome da sam Afrikanac – zaključio je Soyinka, govoreći i o razlikama između francuskog kolonijalizma, koji je bio asimilativan, i britanskog, koji je pokušavao autohtono stanovništvo ostavljati po strani, kontrolirajući tek vladajuće.
Kazalište i zatvor
I Matošević je, večer ranije, kao i Pužar počeo Nobelom, no njega je zanimalo smatra li Soyinka da je ta nagrada pomogla drugim nigerijskim autorima da se uzdignu, na što je Soyinka odgovorio da je to moralo biti stimulativno mladim piscima koji su se imali za kime povesti, ali ga i prestići. Po njemu je zanimljivo to što su odjednom autorice, dotad u sjeni, počele dobivati veću pozornost, prestižući svoje muške kolege.
No, priča o romanu »Vrijeme rasapa« posebno je zanimljiva, napose ona o njegovoj genezi. Roman je, naime, nastajao za vrijeme Soyinkina zatočeništva, tijekom i nakon građanskog rata u Nigeriji (1967. – 1970.).
– Veći dio rata proveo sam u zatvoru, bez suđenja. Stavili su me u dvorište koje je bilo za osuđene na smrt vješanjem. Izolacija. Ali ponekad bi, naravno, došle vijesti. Da bih ostao psihički zdrav, počeo sam pisati priču. Na toaletnom i cigaretnom papiru – rekao je Soyinka.
Ivan Sršen podsjetio je da Soyinka i danas živi u Nigeriji, čitav svoj život posvećujući borbi za slobodu.
– A mnogi koji su ga progonili od samog početka, i dalje su visoko u strukturama vlasti – zaključio je Sršen priču o jednom fascinantnom životu i pripadajućem mu djelu, koje ni izbliza još nije gotovo.