Tek poslije shvatila sam da sloboda ne ovisi o njemu«, jedna je od najdojmljivijih rečenica romana »Njegova žena« kojim je Marijana Dokoza čitateljima uspješno prenijela još jednu gorku priču o teškom i nezahvalnom položaju žena u bračnoj zajednici. Autorica je priču izgradila na istinitoj životnoj sudbini žene koju je upoznala i kojoj je, naravno, za potrebe romana, promijenila ime, a isto je učinila i s drugim likovima ovog romana kako bi izbjegla neugodnosti i sukobe. No, opisana su zbivanja istinita…

Književno ime glavne junakinje je Zehra Ozdemir i rođena je 1979. godine u gradiću smještenom u turskoj pokrajini Antiohiji. Iako su u tom ruralnom dijelu Turske žene bića niže vrste, Zehra ima sreće jer odrasta u obitelji čovjeka koji – ponajprije zbog tragične sudbine majke koju je jako volio, a koju je njegov otac zatukao batinama – žene smatra ravnopravnim muškarcima, a uz to jako voli svoju kći. Baš zahvaljujući tome, kao i njegovom inzistiranju, Zehra po završetku srednje škole odlazi u Berlin gdje uspješno završava studij političkih nauka. To, kao i činjenica da često razmišlja o nepravednom odnosu prema ženama, ponajprije u svijetu određenom islamom, daje za naslutiti kako će se pretvoriti u ženu koja će svojim djelovanjem širiti područja ženske slobode.

Užasna tajna

Nažalost, sve to pada u vodu kad u Berlinu upozna Izeta Metirevića, 33-godišnjeg Bošnjaka koji nakon ratnih zbivanja na Balkanu sreću nastoji ostvariti u Europi. Njoj ne treba puno da se u njega zaljubi, a nakon što ostane trudna, odluče se na brak i 2005. godine vjenčaju se u Parizu u kojem Izet radi i gdje počinju živjeti. Rođenje male Jasmine vrhunac je sreće, ali nedugo potom kola kreću nizbrdo. Naime, Zehra sve više shvaća kako Izet nije onaj kakvim se predstavljao, a posebno ne onakav kakvim ga je ona u svojim maštarijama stvorila. Umjesto brižnog oca i voljenog supruga Izet se pretvara u muškarca koji često izbiva iz kuće i to preko noći jer, tako kaže, čuva stan prijatelju. Rođenu kći dolazi vidjeti tek deset dana nakon što je rođena, suprugu danima ostavlja samu…

Naravno, Zehra to ne želi prihvatiti te ga nastoji uvjeriti kako ona ne želi biti preslika muslimanske žene koja se brine o djeci i nema nikakvih prava bilo što prigovoriti suprugu. Svađe su sve češće. Riječi počinju pratiti i udarci, a Zehrine pokušaje potpunog prekida i konačnog odlaska sprečava ponajprije činjenica da ona, usprkos svemu, osjeća veliku ljubav prema tom čovjeku. I pitanje je dokle bi sve to trajalo da se, nakon što je rodila i sina Kerima, ne otkriva užasna tajna iz Izetove prošlosti – on i njegov prijatelj Admin 16. rujna 1993. godine, dakle za vrijeme rata u Bosni, silovali su trinaestogodišnju djevojčicu! Više od četvrt stoljeća oba su žvjela s tom spoznajom, a onda Admin – koji je u međuvremenu postao otac dviju kćeri koje su sada u godinama djevojčice koju su on i Izet silovali – više nije mogao izdržati stalnu grižnju savjesti i odlučio je priznati zločin. Suprotno njegovom činu pokajanja, Izet ne želi ništa priznati i najprije uporno tvrdi kako je sve laž da bi potom, pritisnut dokazima, počeo glumiti psihički bolesnu i PTSP-om uništenu osobu.

Tema balkanskog rata

Zehra sve što se zbiva prati u šoku i s puno bola, nastojeći pritom sačuvati djecu od grubih reakcija okoline. Istodobno njoj samoj u sve većoj mjeri postaje jasna njegova nebriga i bešćutnost koju je tako često iskazivao u braku, a ona je pogrešno tumačila i uvijek nastojala opravdati razlozima koji nisu imali veze sa stvarnošću i istinom. Spoznaja o njegovom zločinu – a još i više činjenica da uopće ne mari za posljedice koje je taj zločin ostavio na djevojčicu Selmu – Zehru u sve većoj mjeri usmjeravaju k tome da na suđenju kao svjedokinja kaže i svoju istinu. Tako je i bilo, a njezino svjedočenje kroz koje je iznijela podatke i o nasilju kojem je bila izložena u njihovom braku, onaj su presudni element zbog kojeg je Izet osuđen na višegodišnju kaznu.

No, tu nije kraj jer on uspijeva pobjeći iz zatvora te potražiti Zehru, kći i sina u Parizu gdje ga ipak hvata policija i otprema tamo gdje mu i jest mjesto – u dobro čuvani zatvor.
Gorka životna priča Zehre i Izeta uz zanimljivu radnju nudi i niz drugih dobrih strana. Među njima svakako je i dobra analiza položaja žene u braku općenito, ali pogotovo u islamskoj vjeroispovijesti. Naravno, to pitanje povlači i niz drugih vezanih za ravnopravnost žena, a isto tako jako je dobro obrađeno i pitanje (ne)prilagodbe brojnih muslimanskih useljenika u Njemačkoj na zapadnjački način života, tema krvavog balkanskog rata i posljedica koje je to nasilje ostavilo na milijune ljudi, muke obiteljskog života u kojem jedna strana svoje obveze ne shvaća nimalo ozbiljno.

Isto tako vrijedne su pažnje i analize morala i psihe bešćutnog Izeta, a roman na kvaliteti dobiva posebno kroz lik nesretne silovane djevojčice Selme koja je u vrijeme suđenja već tridesetogodišnja žena kojoj je taj čin u potpunosti onemogućio normalan život pa će ona, nakon suđenja na kojem su njezini silovatelji kažnjeni, izvršiti samoubojstvo poručujući time kako nema kazne dovoljno jake za njezin uništen život.
Dokoza je ovu priču ispripovijedala kroz riječi Zehre Ozdemir, dakle u prvom licu što tekstu daje onu notu autentičnosti, čak i dokumentarnosti, koja je baš ovakvim romanima itekako potrebna. Pripovijedanje je jednostavno i razumljivo, a prate ga povremeni osvrti i analize kojima Zehra sebi i čitatelju nastoji objasniti što joj se to dogodilo i što se često događa ženama, pogotovo ne osvijeste li spoznaju, odnosno rečenicu kojom smo ovaj tekst i počeli – »Tek poslije shvatila sam da sloboda ne ovisi o njemu«.