Krajem prošle godine zagrebački plesni klub Academia ugostio je u Zagrebu međunarodno natjecanje ‘Wolrd Dancesport Federation’ na kojem je sudjelovalo više od 250 parova iz 25 zemalja Europe i svijeta. Plesali su tada i naši državni prvaci i viceprvaci – Hana Sorić i Mato Ostružnjak te Vita Grahovac i Karlo Ostružnjak. Nadalje, braća Karlo i Mato s partnericama Vitom i Hanom u studenom prošle godine iz Izraela su donijeli i sjajna priznanja u standardnim plesovima u kategoriji mladeži.

Naime, na Svjetskom su prvenstvu osvojili 18. odnosno 21. mjesto. Sve nas je to ponukalo da posjetimo ova dva talentirana i vrijedna para kako bismo vidjeli kako izgleda jedan njihov trening u klubu Academia, u istoimenoj dvorani.

Vesela ekipa zagrebačkog plesnog kluba Academia, Foto: Davor Kovačević

Obiteljska tradicija

Jedva smo ih prepoznali i to zahvaljujući članici njihova kluba, plesačici i studentici komunikologije Heleni Sambol. Bez šminke, raspuštenih frizura i u odjeći za trening – drugačije izdanje od našeg prošlog susreta.

– Da, dio pripreme za nastupe jesu i frizure te šminkanje. Osjećamo se narančasto i kockasto, imamo i puder, kazuju kroz smijeh blizanci Mato i Karlo dok se Hana i Vita ne bi sasvim složile – obožavaju pripreme za nastupe koje uključuju i šivanje i biranje haljina. Ples treniraju šest-sedam godina, a Vita je počela čak kao četverogodišnjakinja. Neke je ples zainteresirao nakon HRT-ova ‘Plesa sa zvijezdama’, a nekima je to, na neki način, obiteljska tradicija. Dosad su posjetili Izrael, Makedoniju, Rusiju, Sloveniju, Bosnu, Srbiju, Slovačku, Italiju, Rumunjsku…

U razgovoru nam se pridružuje njihov trener Matija Novosel koji je 22. siječnja dobio priznanje Hrvatskog sportskog plesnog saveza za najuspješnijeg trenera u 2021. godini. Parovi kažu – strog je, ali pravedan. Najviše ga, dodaju kroz smijeh, nervira kada ne treniraju i kada se ne trude. No, kao laike niti nas ne iznenađuje što im se ponekad ne da trenirati – imaju treninge šest puta tjedno, od 18 do 22 sata. Stoga, zapravo, i ne čude uspjesi.

No, čudi nezainteresiranost institucija i medija u praćenju njihova rada, o kojem ćemo mrvicu kasnije s trenerom Novoselom. Treninzi uključuju privatne sate gdje je trener samo s jednim parom, grupne u kojima su svi zajedno, kondicijske treninge, balet, isplesavanje – odnosno simulaciju turnira, psihološku pripremu, ali i redovne odlaske fizioterapeutu kojeg imaju u klubu i tako dalje. Iako najviše rade s Matijom, tu su i treneri Iva i Nikolay, a nerijetko im u posjet dolaze i vanjski suradnici iz inozemstva koji im na kampovima drže predavanja i treninge. Pridružuje nam se i već spomenuti trener Novosel, pa smo i njega pitali – kakvi su Mato, Karlo, Hana i Vita?

– Četiri godine treniraju skupa. Motivirani su, sposobni, talentirani. Stravično su različiti! Možda to zvuči čudno jer su njih dvojica blizanci, ali potpuno su različiti i karakterno i plesno. Sve ono što radim s jednim, s drugim nema nikakvog smisla. I Vita i Hana su dva potpuno suprotna karaktera. Hana je fokusirana i stabilna, a Vita je uvijek sva u zvijezdama. Kada bi ih se svo četvero skupilo u jedan par – to bi bilo fantastično. Ali, šalu na stranu, dobra su kombinacija jer se međusobno upotpunjuju, ističe Novosel, kojemu je najljepši aspekt trenerskog posla zapravo raznovrsnost jer je, na svakom treningu, uvijek nešto drugačije.

Strog ali pravedan – mlade plesačke nade s trenerom Matijom Novoselom, Foto: Davor Kovačević

Antitalent za ples

Novosel se, s plesom, susreo relativno kasno.

– Imao sam sreću što živimo u podneblju u kojem su svi relativno kasno počeli plesati. Bio sam veliki antitalent za ples, u mom prvom klubu nisu znali niti što će sa mnom, govorili su da se ne mogu niti pokrenuti, ha-ha!

– Od antitalenta pa do nagrade za najboljeg plesnog trenera? Koja je formula?

– Rad! Ali, uspjeh naših parova nije isključivo moja zasluga. Spomenuli smo Ivu i Nikolaya, ali mora tu biti kombinacije svega – i trenera, i njih samih, ali i njihovih roditelja koji su dovoljno ludi da to sve podržavaju. Sve je poput trokuta – jedan kut padne i nastane kaos, naglašava Novosel koji, priznaje pred svojim parovima, i dandanas rado uči jer »čovjek nikada ne zna dovoljno«. Novoselov najveći karijerni uspjeh je plesni par Juraj Bjelac i Renata Faizerkhmanova iz Sportskog plesnog kluba Petrinia iz Petrinje, te njihovo peto mjesto na Europskom prvenstvu u standardnim plesovima, što je povijesni rezultat za Hrvatsku jer niti jedan naš par, bar ne dosad, nije postigao sličan uspjeh u toj kategoriji.

Kada smo bili na nastupu u prosincu, u dvorani je bila velika galama. Roditelji navijaju, viču – slično kao i na nogometnim utakmicama, ali se previše ne petljaju u rad i odluke kluba. Shvatili su, kazuju, kako je to sport kojim su se njihova djeca odabrala baviti i oni ih u tome bezrezervno podržavaju. Iako galama za vrijeme nastupa ometa običnog gledatelja, naši plesni sugovornici tvrde kako se potpuno isključe – ne čuju ništa, ali vole, ponekad, komunicirati s publikom. Na nastupima se ocjenjuju četiri komponente, a to su tehnika, ritam, koreografija i komponenta partnerstva – način na koji par funkcionira. »Što su stariji«, tvrdi Novosel »to neke komponente više rastu jer, primjerice, kada su manji jednostavno nemaju osjećaja jedni za druge – što je izuzetno važno.

Dogodi se da promaše korak i ako s partnerom imamo zdrav odnos, onda samo nastaviš dalje, a ukoliko je partner netko komu sve u životu smeta, onda zna biti problema«.

Pehova se nerado prisjećaju, ali Mato se pohvalio kako mu je jednom, za vrijeme nastupa, odletjela cipela. Na natjecanje WDSF-a su izuzetno ponosni. Za Hrvatsku je to, tvrdi Novosel, velika stvar, a 2018. su održali natjecanje koje je ušlo u prvih pet u svijetu.

Kako ide s financiranjem turnira, pitamo.

– Dobro pitanje, ha-ha. Svaki takav, veliki turnir, košta između 60 i 70 tisuća eura. Plati se startnina, kotizacija, ulaznice i to je to. Za sve ostalo moramo naći novac od sponzora i donatora.

– A ministarstvo?

– U teoriji da, ali u praksi ne. Nešto dobijemo od Zagrebačkog sportskog plesnog saveza te se uspijemo pokrpati, kaže Novosel.

Hana Sorić i Mate Ostružnjak, Karlo Ostružnjak i Vita Grahovac, Foto: Davor Kovačević

Ples je – sport

Plesni klub Academia postoji od 2015. godine te je u relativno kratkom periodu postao izuzetno relevantan klub na svjetskoj plesnoj mapi.

Kako je do toga došlo, odgovora, osim tvrdoglavosti i rada, nemaju. Ono što sve pomalo ljuti je uvriježeno mišljenje kako ples nije sport.

– Radili smo testiranja na razini Zagrebačkog sportskog saveza koji je uključivao sve sportove i naši su sportaši imali iznimne rezultate, tvrdi Novosel, i dodaje kako je ples specifičan jer su svi, bez obzira na starosnu dob, u međusobnom kontaktu.

– U klubu imamo od šestogodišnjaka do šezdesetogodišnjaka i svi se druže, komuniciraju i uče jedni od drugih. Sa sociološkog bi stajališta zapravo bilo interesantno promatrati način na koji funkcionira plesni klub. Nema obezvrjeđivanja, kao što to zna biti u drugim sportovima. S druge strane, kod nas je to drugačije jer nismo vezani uz klub, već za ljude s kojima radimo. Mi ovdje imamo i par koji pleše za Varaždin, jedan je par plesao za Libanon, Bosnu i Hercegovinu, San Marino, Italiju i tako dalje. Istaknuo bih samo problem koji je prisutan u Hrvatskoj.

Prema veteranima imamo premalo poštovanja. Zaslužili su da ih se cijeni i smatra sportašima, kao što je to praksa u Italiji ili Austriji. Mi imamo vrhunski par Arsena Jahodu i Ljubicu Jahoda koji je na rang ljestvici bolji od mnogih naših seniorskih parova, ali nemaju pravo niti na nagradu našeg Saveza kao uspješan par. Mislim da bismo svi bili sretni kada bi nam svi sportaši trenirali poput para Jahoda i nastupali godišnje na tridesetak inozemnih natjecanja.

Problem je i manjak muških plesača, a opet, Novosel kazuje kako ni Mato i Karlo u državi ne bi uspjeli naći dorasle partnerice kao što su Hana i Vita.

Na pitanje što njemu znače priznanja i nagrade, Novosel odgovara da ga više vesele nagrade njegovih plesača jer – kad ih oni dobiju, kao da ih je on dobio.

– Važno je to da nitko nema ‘materijal’ koji imam ja – a to su svi ti dobri i talentirani parovi, ponavlja skromni Novosel.

Državni viceprvaci Karlo Ostružnjak i Vita Grahovac, Foto: Davor Kovačević

Jezik duše

Naša četvorka ne zna što želi nakon osnovne škole, odnosno sportske gimnazije. Puno je upitnika nad glavom – ovoga mjeseca je i Državno prvenstvo, pa se tom, daljom budućnošću, previše niti ne zamaraju. »Carpe diem« njihova je najdraža formula. Iako su tvrdili da nas mogu u pet minuta naučiti engleski valcer – kao što su naučili voditelja Dalibora Petka, mi se nismo okuražili, već smo radije uživali promatrajući, sa sigurne udaljenosti, njihove plesne sposobnosti koje graniče s vratolomijama.

Nekoć su generacije ispred TV ekrana uživale u umjetničkom klizanju i sportskom plesu, uz nezaboravno umijeće prijenosa sportske novinarke Milke Babović. Iako se trendovi mijenjaju, vrijednost ljepote ljudskog talenta, umjetnosti i moći pokreta ostaje nepromijenjena te će svakome tko ima dara za prepoznati isto, pasivno promatranje ili aktivno plesanje, uljepšati život. Mati, Karlu, Hani i Viti, kao i Heleni te treneru Matiji, što drugo poželjeti osim svu sreću svijeta te još poneku državnu i svjetsku titulu. Naučili su nas kako je naporan rad vrlina koja uvijek donosi plodove, a ples, kako je to jednom rekla poznata plesačica Marta Graham, skriveni jezik duše našega tijela.