Vrijeme pandemije na svoj je način posebno zahtjevno i u socijalnim ustanovama, u domovima u kojima ljudi, koji ne mogu biti u svome domu, pod istim krovom žive u specifičnom zajedništvu. Kako ovim teškim razdobljem, u kojem se pokazuje da je obiteljskog nasilja još više, prolazi Sv. Ana – Caritasov dom za žene i djecu žrtve obiteljskog nasilja, ustanova Caritasa Riječke nadbiskupije s više od tri desetljeća djelovanja?

Ovaj dom može primiti 30 korisnika, i u nekim razdobljima u protekle dvije godine bio je gotovo u cijelosti popunjen. No u prosjeku, Sv. Ana je dom i sklonište – tako je i sada – dvadesetak žena i djece koji su zbog nasilja morali napustiti supruga i oca, svoju kuću, školu, vrtić, posao, prijatelje, rodbinu, mjesto ili grad u kojem su živjeli.

Žrtve obiteljskog nasilja u ovakvim domovima i skloništima mogu boraviti do šest mjeseci, a samo iznimno i do godine dana, no u Sv. Ani su oni kojima je to bilo neophodno boravili i duže. Naše sugovornice – ravnateljica doma prof. Željka Frković i psihologinja u domu prof. Laura Pavičić – kažu da se u pandemiji pokazalo da godina dana nije dovoljna jer se žene, žrtve nasilja u pravilu u tome razdoblju ne mogu osamostaliti, ni pravno, ni egzistencijalno. Zbog toga se ovaj dom zalaže da se psihosocijalni tretman korisnica produži i nakon izlaska iz ustanove putem stambenog zbrinjavanja i podrške mobilnog tima stručnih djelatnika iz Sv. Ane. Razloga je mnogo, od teških osobnih trauma do naše društvene stvarnosti.

– Sada je u našem domu osam žena i 11-ero djece, i to je zapravo optimalan broj korisnika, optimalan za rad s njima naših stručnih djelatnika, psihologinje, pedagoginje, socijalne radnice i pravnice. U naš dom upućuju se žene i djeca iz svih krajeva Hrvatske i u prosjeku ovdje borave oko četiri i pol mjeseca. Fluktuacija je prilična: dio korisnica se ubrzo smješta kod šire obitelji, dio žena još nije svjesno da je to nasilje koje će se ponoviti pa se nasilniku vraćaju, dok se dio njih odlučuje za samostalan život, upućuje ravnateljica Frković.

Puno razloga

Dugogodišnja psihologinja u Sv. Ani Laura Pavičić kaže da se ta statistika u zadnjih 20-ak godina nije promijenila, pa tako ni u vrijeme pandemije.

– Osamostali se 30-ak posto žena, a pod tim mislimo na kvalitetno osamostaljenje, na to da su se stekli uvjeti da su žene sa svojom djecom iz doma mogle otići živjeti potpuno samostalno, da imaju posao i iznajmljeni stan. U primarnu obitelj, zlostavljaču se vrati 40-ak posto žena, dok se ostalih 30-ak posto njih snađe na drugi način: uz pomoć rodbine, prijatelja, kumova, nekih novih veza koje su zasnovale, preseljenjem u druga mjesta i gradove, pa i u druge zemlje, a vrlo mali postotak od njih preseli se u druge ustanove, objasnila je Pavičić.

Pitamo je o razlozima povratka žena i djece suprugu ili partneru koji ih je zlostavljao.

– Puno je razloga. Jedni su ekonomske prirode – ekonomska ovisnost i nemogućnost da žena ostvari sva prava koja pripadaju njoj i djeci, poput prava na uzdržavanje i na zajedničku imovinu. Ti postupci su dugotrajni i uglavnom ne završavaju u razdoblju dok ona s djecom boravi u domu. U tome vremenu žena gotovo redovito ne stječe materijalne uvjete za osamostaljenje, i nađe se pred zidom pa na nekoj svjesnoj ili polusvjesnoj razini odluči da joj je prihvatljivije vratiti se u sredinu u kojoj ima stambene uvjete, iako je zbog zlostavljanja od tamo morala otići. S druge strane, postoji niz emocionalnih razloga neke privrženosti nasilniku, potrebe da nas netko voli pa makar i takav; postoje patološke veze koje su u njihovom odnosu stvorene, a tu spada i stokholmski sindrom. Imali smo i ove godine jedan takav slučaj, iako je bilo jasno da se radi o strašnom fizičkom i psihičkom zlostavljanju.

Spomenula bih i skupinu pogrešnih vjerovanja žena žrtava u odnosu na sebe i na partnera: vjerovanje da ne zaslužuje bolje, da je i sama kriva za to što se događa, da ona može pomoći partneru da se promijeni pa uzima nekakvu ulogu terapeuta u odnosu na njega; vjerovanje da će se, ako se ona vrati, partner promijeniti; vjerovanje da je loša majka ako napusti bračnu zajednicu. Ima i prisila okoline koje ponekad idu u smjeru da se od žene očekuje da održi bračnu zajednicu, da stvori lošu sliku o ženi u smislu da je ona kriva ako brak nije uspio; pa vjerovanje da će djeci biti bolje u cjelovitoj obitelji iako je ta obitelj disfunkcionalna i živi u nasilju. Dakle, čitava je lepeza tih uzroka i sve je to isprepleteno – mi to vidimo u svakodnevnom radu. Zato zaista treba puno raditi na osnaživanju žena kako bi se anulirali svi ti faktori, i da bi se te odluke temeljile na argumentima i činjenicama. Ima slučajeva da se žene zbog ponovljenog zlostavljanja moraju vratiti u dom, neke dva-tri, neke i četiri puta. No mi iz sigurnosnih razloga ne primamo iste osobe. Naime, smatra se da ako se žena vratila partneru da mu je otkrila gdje je bila smještena i zbog njezine sigurnosti bolje je da ne bude u istome domu. Pravo na smještaj joj se priznaje, ali u nekoj drugoj sigurnoj kući ili domu, iznijela je Pavičić.

Stradavanje djece

Naše sugovornice potvrđuju da u svemu tome najviše i teško stradavaju djeca, i samo svjedočenjem nasilju u obitelji.

– Zato tu govorimo o odgovornosti oba roditelja. Jer, oba su roditelja jednako odgovorna da osiguraju zdrave i stabilne uvjete za djecu, kako roditelj koji čini nasilje tako i roditelj koji svojim trpljenjem i nepoduzimljivošću dozvoljava da djeca borave u takvoj obitelji. Tu je i velika odgovornost okoline, rodbine, susjeda, posebno centra za socijalnu skrb da na vrijeme poduzmu korake u cilju zaštite djece. Za povratak zlostavljaču djelomično su krivi i dugotrajni sudski postupci, jer uglavnom traju duže od razdoblja u kojem korisnici u domu smiju boraviti. Možemo zaključiti da se u najboljem slučaju, u tih pola godine ili godinu dana, donesu neke privremene mjere: gdje će dijete živjeti i koji će roditelj doprinositi uzdržavanju, odnosno da se privremeno reguliraju načini ostvarivanja roditeljskih skrbi. Vrlo, vrlo rijetko se pravomoćno rješenje donese u šest mjeseci ili godinu dana, tako da žena ima čistu situaciju kad izlazi iz našeg doma. Nažalost, pandemija je to još prolongirala jer su se zbog COVID-19, bolesti ili izolacija, djelomičnih lockdowna sudska ročišta odgađala. K tome, ti postupci traže i odlaske u centar za socijalnu skrb i druge aktivnosti, i sve se onda odužuje, obrazložila je Pavičić.

Iz toga zaključuje da se povećava mogućnost da će se žena osamostaliti što je duže izvan zlostavljajuće sredine, daleko od zlostavljača, ili što je duže u domu. Kaže da je – iako to nije pravilo – manje vjerojatno da će se osamostaliti one žene koje iz doma odu u razdoblju do tri mjeseca, a da je veća mogućnost osamostaljenja onih žena koje u domu borave bar devet do 12 mjeseci. Zbog svega toga Frković i Pavičić poručuju da bi trebalo ići prema mogućnosti da se boravak pojedinim ženama u domu po potrebi produži.

– To vidimo kao jedan faktor sigurnosti koji bi doprinio tome da se žena kvalitetno osamostali. Npr. naše korisnice su ponekad uključene u program doškolovanja, a za to treba i neko vrijeme. Uz to, sudski postupci se ne okončavaju u kratkom roku, čeka se i na upis djece u vrtić ili jaslice, a sve su to neki preduvjeti da bi se žena osamostalila. U pandemiji se zaista pokazalo da se to u pravilu u godinu dana ne može uspjeti, da šest mjeseci do godine dana boravka u domu za mnoge nije dovoljno. Smatramo da treba razgovarati o produženju toga razdoblja, možda ne nužno boravkom u domu, već moguće na način nekog organiziranog stanovanja, i uz naše daljnje praćenje, poručuju naše sugovornice.

Željka Frković i Laura Pavičić / Foto S. DRECHSLER

Najteže u – lockdownu

Pitamo i kako se pandemija odražava na korisnike doma, a kako na djelatnike, i doznajemo da dom slijedi sve propisane mjere te do sada nije imao neku težu situaciju.

– Kao i sve ustanove socijalne skrbi, i mi moramo pratiti odluke stožera tako da je cijeli život doma usklađen sa svim pravilima. Kod primanja novih korisnika, kao i kod svakog dolaska nekog drugog u dom provjeravamo COVID- potvrde i testiramo one koji ih nemaju. Sada su uglavnom sve naše korisnice cijepljene, a cijepljeni su ili preboljeli COVID i svi djelatnici. Isto tako, moramo voditi računa da djeci koja su ponekad zbog škole u izolaciji osiguramo praćenje nastave online. Kada dijete vrtićke dobi mora u izolaciju, mama ostaje s djetetom doma, a to majkama koje su zaposlene otežava ostanak na radnom mjestu na kojem su tek počele raditi. Ove su žene hrabre, pokazale su hrabrost kada su otišle od zlostavljača, pa tako i u ovoj pandemiji, sumira Frković.

Psihologinja Pavičić o istome pitanju kaže da ima dojam da je najgore razdoblje prošlo, da im je možda bilo najteže u vrijeme lockdowna, kada su imali cijeli niz i internih restrikcija.

– Uspješno smo to prošli i sada je situacija u domu gotovo ista kao prije pandemije, naravno uz pridržavanje svih epidemioloških mjera i vrlo malo izlazaka iz doma – to doprinosi osjećaju sigurnosti, zaštićenosti i zajedništva. Taj osjećaj mira i sigurnosti ima pozitivan učinak na korisnice u ovim zahtjevnim vremenima. Mi djelatnici definitivno smo oprezniji, a tek od kada smo cijepljeni ili preboljeli COVID, počeli smo se malo opuštati. Do sad smo pojačano pazili i na vlastito kretnje da se ne dovedemo u situaciju da budemo širitelji zaraze. Za sada u tome uspijevamo i mi djelatnici i naši korisnici, zaključuje.