Doris Bačić

Golmanica Juventusa skuplja trofeje i živi snove: "Neostvareni san? Veliko natjecanje s Hrvatskom"

Katarina Blažević

Na kvalifikacijskoj utakmici protiv Švicarske za žensko nogometno Europsko prvenstvo/Foto PIXSELL

Na kvalifikacijskoj utakmici protiv Švicarske za žensko nogometno Europsko prvenstvo/Foto PIXSELL

Vidi se da naša reprezentacija ide naprijed i da smo napredovale. Ako ja ne uspijem doživjeti tijekom svoje karijere da se s Hrvatskom kvalificiram na neko veliko natjecanje, nadam se da ćemo barem ostaviti dobar trag i utaban put za igračice koje tek dolaze, govori Doris Bačić



Dok su nogometaši Juventusa ove sezone nakon dugih devet godina dominacije u Serie A ostali bez Scudetta, njihove klupske kolegice zaredale su četvrtu titulu prvakinja Italije. Ovaj uspjeh još je vredniji kada se uzme u obzir kako je ženska sekcija Juventusa prije četiri godine tek i osnovana!


Naime, na ljeto 2017. godine Juventus je odlučio pri muškome klubu osnovati i žensku sekciju. I od tada su djevojke iz Torina, osim skupljanja trofeja, krenule rušiti i rekorde. Pobjedom protiv milanskog Intera u zadnjem kolu, zaključile su ovu sezonu bez prvenstvenog poraza, što je u povijesti talijanskog ženskog nogometa tek njima pošlo za rukom, odnosno nogom. A i Hrvatska se može pohvaliti ovim rezultatima jer se među vratnicama torinske ekipe nalazi Doris Bačić, inače prva vratarka hrvatske reprezentacije.


– Ovo mi je već treći naslov prvakinja zaredom s Juventusom, ali ova sezona nam je svima u klubu još posebnija jer smo ostale neporažene u prvenstvu. Nitko dosad u Italiji u povijesti ženskoga nogometa nije uspio završiti sezonu bez ijednog poraza. Naravno da je svima drago i da je to svima i bio cilj, od osnivanja kluba osvojena su sva četiri naslova prvakinja. Tajna uspjeha? Ne mislim da ima samo jedna stvar.




To je jedan sustav koji funkcionira od prve do zadnje osobe koja radi u klubu. Svi imamo zajednički cilj od prvoga dana, od sportskog direktora, trenerica i trenera, cijeloga osoblja. I na kraju krajeva, taj neki mentalitet u Juventusu zbog kojega se do zadnje minute igra i do zadnje minute bori. Nikada se ne predajemo i mislim da je to bilo ključno ovu sezonu, kao i svaku drugu, govori vratarka Juventusa i hrvatske reprezentacije Doris Bačić.


Nogometašice Juvea/Foto Juventus FC


U Torinu kao doma


Uz tri naslova prvakinja Italije, 26-godišnja Neumljanka s Juventusom je u posljednje tri godine osvojila i jedan Kup te dva Superkupa.


– S Juventusom sam ugovor imala do kraja ove sezone, a što će biti dalje i gdje ću ići, još ne znam. Jedva sam dočekala odmor jer sam spavajući hodala, ha, ha. A onda dalje ćemo vidjeti.


Nakon nekoliko godina trnovitog puta i čestih promjena adresa, u Juventusu se Doris ustalila i pronašla mjesto gdje se osjećala, kaže, kao doma. U ekipi je proteklih sezona bila druga vratarka, prva je ujedno i prva vratarka Italije Laura Giuliani, ali je hrvatska igračica solidnu minutažu prikupila u svim natjecanjima, pa tako i Ligi prvaka.


– Moram priznati da se u Juventusu malo razlikuje od ostalih klubova to što su ovdje svi jedna velika obitelj, svi si pomažu i nema neke nerješive stvari. U klubu čine sve da se osjećaš kao kod kuće. Kroz tri godine sam upoznala ljude koji će mi vjerojatno ostati za cijeli život, a zato sam i ostala tu neki duži period. Također, tu sam napravila i najveći napredak u karijeri, odnosno individualni napredak kao vratarka.


Sigurno je ovo najveća razina koju sam doživjela u karijeri. Prva vratarka i ja se nekako stalno mijenjamo i »guramo« jedna drugu. Liga prvaka? Sa Sarajevom i Osijekom sam igrala kvalifikacije, a sada u Juventusu prvi put i glavnu rundu natjecanja. Ove smo sezone ispale u šesnaestini finala od jakog Lyona, nismo imale sreće pri ždrijebu. Ali možemo biti ponosne kako smo odigrale prvu utakmicu i što smo pokazale. To je nogomet, nekad dobiješ, nekad izgubiš.


Rano osamostaljenje

Neumljanka Doris Bačić nogometnu je karijeru započela u dubrovačkim klubovima Libertas i Ombla, nakon čega je prešla u Sarajevo. Potom je uslijedio Osijek, a već sa 17 godina Hrvatsku je zamijenila Engleskom, odnosno velikim Arsenalom. Ondje, doduše, nije imala pozitivno iskustvo.
– U Arsenalu nisam dobila radnu dozvolu jer sam imala 17 godina, iako sam već ondje otišla i trenirala s ekipom. Zbog toga sam vrlo kratak period bila u Londonu, uslijedio je švedski Rosengard, a prije Juventusa igrala sam i za islandski Einherji te belgijski Anderlecht. Brzo sam se morala osamostaliti? Pa istina, ali stvarno imam sreću što sam u svakom klubu pronašla suigračice koje su mi pomagale, ne mogu se požaliti. Nije to osamostaljenje toliko teško kao kada ideš negdje gdje nikoga ne poznaješ. Na kraju krajeva, cijeli dan provodim s curama iz kluba, baš puno vremena nisam ni imala za razmišljati: »Ajme jadna ja, što ću sama ovdje«. Imala sam sreću što sam kroz nogomet upoznala posebne ljude koji su mi pomogli pri tom ranom odlasku od kuće.

Slaba ulaganja


S obzirom da je ženska sekcija Juventusa dio muškoga kluba, djevojke su prije dvije godine naslov prvaka proslavile zajedno s Cristianom Ronaldom, Mariom Mandžukićem i ostalim nogometnim zvijezdama.


– Ma nama je to jedna najnormalnija atmosfera, sve su to ljudi koje srećeš i vidiš svaki dan u klubu. S ovom sada situacijom, odnosno zbog koronavirusa, nemamo nekih velikih druženja, ali ranije smo se više sretali. Prepoznaju li i nogometašice u Torinu? Pa, u Italiji nas čak i prepoznaju po putu i javljaju se, traže fotografije. Ali u Hrvatskoj me nitko ne zna, ha, ha..


U društvu Cristiana Ronalda/Foto Instagram


Lijep je osjećaj kada te prepoznaju, iako ipak, talijanske reprezentativke su nešto i postigle za svoju zemlju. Na Svjetskom prvenstvu 2019. godine su došle do četvrtfinala te vjerujem da bi i nas javnost poznavala kada bi i naša reprezentacija ostvarila takav uspjeh. Ne mogu tražiti od nekoga da zna nešto o meni, ako ja nisam nešto veliko napravila za Hrvatsku. Naš narod ipak gleda tu neku reprezentativnu razinu. Koliko daješ, toliko ti se i vrati.


A ženski nogomet u Hrvatskoj ipak je na puno lošijoj razini nego što je to slučaj u drugim europskim zemaljama, poput Švedske, Belgije ili Italije u kojima je hrvatska vratarka prikupljala iskustvo.


– U Švedskoj se, na primjer, ulaže puno više novca u ženski nogomet i tamo je on jedna kultura zadnjih pedeset godina. Također, u Italiji su skoro svi ženski nogometni klubovi dio muškoga kluba te se tako puno više ulaže, dok kod nas toga nema. U Hrvatskoj nemamo niti jedan prvoligaški ženski klub koji je pod muškim klubom, ulaganja su puno manja i samim time naravno da ti taj ženski nogomet ne može puno dati.


Zapravo, ako ćemo biti iskreni, imamo samo dva kluba, Osijek i Split, koji se natječu tko će biti prvak i to se zna od početka sezone. Meni je žao što je to tako i prva bih htjela da prvenstvo bude kompetitivnije kako bi i naša reprezentacija bila bolja. U zadnje vrijeme reprezentacija ima dobru podršku Saveza te smo sa cijelim stručnim stožerom napredovale i napravile korak naprijed.


Glavni nam je cilj da se vidi napredak, bez toga nećemo ni otići na veliko natjecanje. Što se zarade tiče, u europskim klubovima nogometašice definitivno mogu živjeti od tog sporta, kao što i ja živim već godinama, što u Hrvatskoj trenutno nije moguće. Nadam se da će i to ići prema boljemu u budućnosti.


Borba s mononukleozom

Na samome početku svoje profesionalne karijere Doris je oboljela od mononukleoze koja ju je na duži period odmaknula od nogometnog terena. Srećom, od bolesti koja sportaše zna natjerati na prekid karijere, danas nema posljedica.
– Imala sam 16 godina kada sam obolila od mononukleoze, bio je to užasan period za mene. Zapravo, taman sam prve simptome osjetila nakon moje prve utakmice za reprezentaciju, bilo je to protiv Nizozemske. Vratila sam se kući s teškim umorom, osjećala sam se katastrofa… Visoka temperatura, bol u grlu i eto, na kraju smo otkrili da je mononukleoza. Nekih osam, devet mjeseci sam sigurno bila izvan terena i nisam trenirala, ali je veći problem bio povratak na teren. Nisam mogla ni disati, nije mi bilo dobro na početku, ali srećom, i to je prošlo te je odlično što danas nemam nikakve posljedice.

Kvalifikacije za SP


Doris nakon klupskih obveza te odmora, čeka i reprezentativno okupljanje. Lipanj je rezerviran za prijateljske utakmice, dok u rujnu slijede kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo, što će se održati 2023. godine. Hrvatska ženska nogometna reprezentacija dosad nije uspjela izboriti plasman na neko veliko natjecanje, a za plasman na sljedeće Svjetsko prvenstvo će se boriti u skupini G s Italijom, Švicarskom, Rumunjskom, Litvom i Moldavijom.


– Možemo li napraviti taj korak naprijed? Naravno, ja sam uvijek pozitivna i zapravo jedan od mojih rijetkih neostvarenih snova je otići na veliko natjecanje sa hrvatskom reprezentacijom. Mislim da smo zapravo dobili jednu od lakših skupina, može se puno tu napraviti i sve ovisi od nas. Ekipa smo koja može odigrati utakmicu vrhunski, a može i jako loše, nedostaje nam neki kontinuitet te sve ovisi od nas.


Vjerujem da možemo izboriti plasman ako svi budemo imali jednak cilj i budemo radili skupa. Italija? One su favoritkinje skupine, drago mi je da ćemo igrati protiv njih jer velik dio ekipe poznajem, ali moram priznati da je od prvih nositelja Italija možda i najbolji protivnik kojeg smo mogle dobiti. Vidi se da naša reprezentacija ide naprijed i da smo napredovale. Ako ja ne uspijem doživjeti tijekom svoje karijere da se s Hrvatskom kvalificiram na neko veliko natjecanje, nadam se da ćemo barem ostaviti dobar trag i utaban put za igračice koje tek dolaze, zaključuje Doris Bačić.


Hajduk jedina ljubav

S nogometom je ova vratarka zapravo krenula sasvim slučajno, prije ovoga sporta trenirala je judo. A u slobodno vrijeme prati rezultate samo jednoga hrvatskog kluba – Hajduka.
– Mama me svaki dan vozila na treninge juda, ali eto htjela sam početi trenirati neki aktivniji sport jer je judo više nabijanje mišića. U Neumu je od svega toga bio samo nogomet. I tako sam krenula. Iako sam počela slučajno s nogometom, on me zapravo pratio i ranije. Bivši nogometaš Goran Jurić tatin je prijatelj i kum, često je dolazio i Mark Viduka kod nas u posjetu. Tata se nije bavio nogometom, ali je strastveni navijač Hajduka, uvijek se gleda Hajduk u kući. Pratim li i ja? Da, pratim samo Hajduk od hrvatskog nogometa ha, ha. U zadnje su vrijeme igrali dosta dobro.