Nakon što je u Hrvatskoj ime stekla pišući izvrsne knjige za djecu, Đurđica Stuhlreiter 2018. godine predstavila se iznimnim romanom o obiteljskom nasilju, knjigom »Bapske priče«, da bi potom tu temu nastavila obrađivati i u svom novom romanu za odrasle, knjizi »Sonata«. I dok je u »Bapskim pričama« kroz prikaz triju generacije žena jedne slavonske obitelji progovorila o u Hrvatskoj raširenom obiteljskom nasilju, ponajprije prema ženama, u »Sonati« se okrenula još jednom bolnijem, tamnijem i mučnijem problemu – seksualnom iskorištavanju djece.

Već i samo spominjanje tog oblika krajnje devijantnog i bolesnog ponašanja je mučno, a literarna obrada te teme zasigurno je itekako zahtjevan zadatak s neizvjesnim ishodom. Stuhlreiter je tom izazovu odgovorila vrlo kvalitetno i njena »Sonata« već izaziva pažnju i reakcije. Središnji lik romana je studentica Sunčana, koja u jednom hrvatskom gradu živi u stanu s već ostarjelom i pomalo bolesnom majkom pa je prisiljena školovanje si osiguravati raznim poslovima poput čišćenja tuđih stanova i stubišta, čuvanja djece i slično. Odlazak na jedan takav u novinama oglašen posao premjestit će njene noćne more iz sna u javu i promijeniti joj život. Naime, potencijalni poslodavac kojemu bi trebala čistiti stan je njen bivši učitelj klavira, čovjek koji ju je silovao kao ni deset godina staru djevojčicu.

Iako bi najlogičnija reakcija bila prijaviti zvijer policiji i natjerati ga da plati za zločin koji je počinio, Sunčana odlučuje postupiti drugačije – natjerat će ga da se suoči s time što je učinio te pokušati probuditi u njemu grižnju savjesti i osjećaj krivnje, jer je to veća kazna od bilo kojeg zatvora. Na završnim stranicama romana Sunčana će zaista i doći do nekog oblika osvete – istina, bitno drugačijeg od željenog – ali i, što je puno bitnije, svojevrsnog oslobađanja od godinama nazočnih duhova prošlosti.

Majstorski izgrađen lik

Bez imalo dvojbe, najbolji dio romana je majstorski izgrađen lik nesretne Sunčane. Zbivanja iz djetinjstva ostavila su na njenoj psihi duboke traume koje najčešće osjeća noću kad je muči nesanica, dok je danju i u svakodnevnom kontaktu s ljudima mrzovoljna, povučena, agresivna prema okolini, odbojna i sklona provokativnom odijevanju. Mučno zlostavljanje kojem u dobi u kojoj ga je doživjela nije mogla otkriti logičan uzrok, tumačila je svojim dječjim načinom razmišljanja kao neki oblik zmajskog zla koji prijeti princezama, a povjeriti se bilo kome bilo ju je strah jer je »gospodin profesor« bio jako cijenjen u njenoj okolini.

Umjesto toga počela je, što je opet logično, mrziti samu sebe, smatrati se nevrijednom ljubavi i pažnje s bilo čije strane. Rane preduboke za potpuno zacjeljenje vide se i tijekom njenog djevojaštva, od ponašanja i odnosa prema okolini pa do želje da se profesoru Petru osveti na svoj način, a još su uočljivije u pomalo morbidnoj vezi s teško bolesnim Petrovim sinom Zdeslavom s kojim želi imati dijete kako bi, po njenom mišljenju, Petar zbog toga patio.

Mučna i teška tema

Duševni i emocionalni svijet Sunčane izvrsno je i minuciozno prikazan, i to od djetinjstva kad se traumi vezanoj uz silovanje prilagođava na jedini način koji je može ostaviti koliko-toliko psihički zdravom, pa do dana studentske mladosti kad joj noćne more oduzimaju san i tjeraju je da umjesto spavanja besciljno luta ulicama. Sunčaninu priču autorica je ispripovijedala kombinirajući i spajajući zbivanja iz prošlosti sa sadašnjošću, pa čitatelj postupno otkriva što se sve događalo na satovima poduke klavira uspoređujući to sa sadašnjošću u kojoj Sunčana nastoji kod nasilnika pobuditi osjećaj krivnje i odgovornosti. Tim postupkom autorica svom romanu osigurava pažnje vrijednu notu dramatičnosti koju na još višu razinu diže njen pokušaj iskrene ljubavi prema Zdeslavu, sinu beskrupuloznog nasilnika.

Iako je Sunčana temelj cijelog romana, autorica je vrlo uspješno izgradila i ostale likove – njenu pomalo priglupu majku i uglavnom nezainteresiranog oca, Zdeslava prema kojem simpatije osjećao od djetinjstva, Petrovu suprugu Jelenu koja je jedina otkrila što se dogodilo, ali nije reagirala te, naravno, samog Petra čiji je lik ipak ostao tek na razini bolesnog pojedinca koji dopušta nagonima da prevladaju, iako to kao zrela osoba, pedagog i intelektualac ne samo da ne bi trebao dopustiti, već bi zbog učinjenog morao osjećati krivnju. No to se u ovoj teškoj i mračnoj knjizi, ispričanoj ponajprije sa stajališta žrtve, ni slučajno ne može dogoditi, što je svakako doprinos realnosti koje u ovom romanu ima toliko da je jako dobro što je Đurđica Stuhlreiter odlučila uz djecu pisati i za odrasle. Tom je odlukom nedvojbeno obogatila hrvatsku književnost, kojoj ovakve knjige – bez obzira na mučnu i tešku temu – itekako trebaju.