Jan Amos Komensky jedan je od najznačajnijih europskih intelektualaca (ne samo) 17. stoljeća, a češki reformacijski pokret, kojem se godinama nalazio na čelu, (po)stavio je u kulturološki i uopće civilizacijski kontekst koji je nadilazio prostor i vrijeme u kojem je živio, te je tako zacrtao puteve i uobličio načine velike reforme odgoja i obrazovanja, svekolikog školstva te društva u cjelini koje još i danas u mnogočemu (u temeljnim odrednicama) slijedimo.

Mnogi i sve brojniji kritičari famozne »Bologne« sve se češće pozivaju na ovog pomalo zaboravljenog velikana tvrdeći: da smo više čitali i slušali što nam kroz svoja djela poručuje Komensky, možda velika globalna reforma sveučilišta (i uopće školstva) ne bi došla na stranputice kojima danas obrazovanje luta, već bi (iz)gradili čvrstu strukturu, koja bi se dakako, protijekom vremena mijenjala i usavršavala, ali bi imala provjerene, relevantne, znanstveno utemeljene osnove koje ne bi dozvoljavale nikakve ishitrene improvizacije, eksperimente bez pokrića kojima ovo naše vrijeme robuje. U svojim je djelima Komensky stalno upozoravao: sve treba istražiti, sve treba podvrgnuti kritici, ali čovjek, posebice mlado biće koje tek stasa i zrije, ne smije biti predmet nikakvih pokusa, a tko se time igra, igra se budućnošću svijeta.

Osvajanje prostora slobode

Komensky je bio posljednji biskup (1632.) češkobratskog reformacijskog p(re)okreta, tzv. Jednoty bratske; teolog svjetskoga glasa, pedagog, filozof i književnik, a njegovo djelo i stvaralaštvo uopće koje je obilježilo tzv. novo doba bilo je veličanstveni odraz tadašnjeg općeg progresa: podjednako znanstvenog, tehničkog i društvenog; bilo je i brana negativnim, mračnim silama još uvijek prisutnog srednjovjekovnog, skolastičkog otpora koji u humanizaciji života i čovjeka nisu vidjeli ništa dobro. Ali, to je ujedno bilo i tragično doba socijalnih revolucija i krvavih ratova koje je Komensky također pomno proučavao tražeći puteve spasa za čovjeka i čovječanstvo, kao i njegova napretka.

Tradicionalnoj metafizici je »okrenuo« leđa, kao i tradicionalnim filozofijskim sustavima; međutim, dobro ih je poznavao, zapravo bio je enciklopedist kakvog svijet do tada nije imao; bio je čovjek širokih spoznaja, govorio je i pisao na mnoštvu jezika; uz »akademski« latinski, perfektno je znao grčki, hebrejski, aramejski, engleski, njemački, francuski… Na temeljima »starih« znanja i spoznaja krenuo je u izgradnju novih pedagoških metoda u kojima je želio ujediniti znanost, vjeru i moral i tako ostvariti univerzalni pristup cjelini odgoja i obrazovanja kao cjeloživotnom procesu učenja te na taj način pomiriti »čovjeka s Bogom«.

Za početak, kako bi to postigao, smatrao je kako treba eliminirati tada dominirajuće političke i vjerske netrpeljivosti i etičkim sredstvima omogućiti si osvajanje prostora slobode koji je vidio kao jedino pripadajući, istinski prostor (p)ostvarenja beskonačnih ljudskih potencijala. Svoju je filozofiju nazvao Pansofiom (svemudrošću), to je bila omniscientia, univerzalna znanost koja je imala zadaću, ne samo ujediniti sva moguća znanja partikularnih znanosti, već sve to integrirati, to jest povezati svekoliku ljudsku djelatnost: teorijsko-praktičku, individualnu i socijalnu te ostvariti materijalno i duhovno jedinstvo. Mudrost, po Komenskom, nije samo intelektualni pojam, već i moralni, psihološki, socijalni, religijski, a na vrhu te piramide, kao najmudriji, nalazi se Bog. Zadaća čovjeka je dosegnuti njegovu »milost«, postati slikom Božjom i samo tada i tako, ako budemo uporno i dosljedno nastojali ne samo usvojiti sva postojeća znanja, već im i dati širu i dublju humanu dimenziju, tada znanje postaje mudrost.

Panharmonija univerzuma

Misao Komenskog je proizlazila iz ideje o »panharmoniji univerzuma«, čiji je dio i sam čovjek. Ako univerzum, to jest makrokozmos tvori harmoničnu i harmonijsku cjelinu (Amos je često rabio glazbene prispodobe, jer je »teoriji zvuka« u svom sustavu učenja davao iznimno velik značaj), tada i sam čovjek mora tomu nalikovati, mora ostvariti harmoniju u sebi samome; dakle, mora ravnomjerno razvijati (s)misao, (raz)um, osjećaje, volju i odgovornost prema prirodi, društvu, drugom čovjeku, samome sebi i na koncu samome Bogu. Ili, kako je to često ponavljao: čovjek mora, ukoliko želi čovjekom biti, ispunjavati ulogu koju mu je Bog namijenio; rasti i sve se više približavati Božjoj slici i tako samoga sebe (pre)oblikovati.

Cilj je njegove pansofije bio: dosegnuti životnu mudrost svega onoga što je za slobodnu ljudsku egzistenciju neophodno, što obogaćuje njegov duh i što ga tjelesno, duševno, osjećajno, moralno i religijski/filozofijski uzvisuje. Komensky je tako postao utemeljiteljem fundamentalnih znanstvenih disciplina u odgoju i obrazovanju, prije svega u pedagogiji i sistematskoj filozofiji odgoja, pri čemu je osobito naglašavao značaj etike kojom se bavio cijelog života, smatrajući da je ona »humanistička sol« bez koje čovjek i čovječanstvo jednostavno ne mogu opstojati.
Jan Amos Komensky rođen je 28. ožujka 1592. godine, po jednima u Nivnicama, a po drugima u Uherskom Brodu, a oko toga se još uvijek vode sporovi jer sačuvanih dokumenata o tomu nema. Zapravo, on je sam unio zbrku oko ovog pitanja, jer je prilikom upisa studija u inozemstvu navodio kao rodno mjesto Nivnice, a kasnije se potpisivao kao Hunnobrodensis, a i njegov sin Daniel dao je ocu na nadgrobni spomenik isklesati »natus Hunnobrodae«. U svakom slučaju, rastao je i školovao se u jugoistočnoj Moravskoj, a kada je 1604. ostao bez roditelja, brigu o njemu preuzela je češkobratska zajednica. Budući da se isticao nesvakidašnjom inteligencijom i fascinirao je sve oko sebe brzinom učenja i pamćenja, skrb o njegovom školovanju preuzeo je Karol stariji iz Žerotina i tako mu materijalno omogućio bezbrižno studiranje.

U Prerovu je svršio češkobratsku, latinsku školu, potom i kalvinističku akademiju u Herbornu (1611.- 1613.), a zatim upisao studij teologije u Heidelbergu i nastavio ga u Nizozemskoj te u rekordnom vremenu stekao najviša sveučilišna zvanja. Fasciniralo ga je razdoblje humanizma i renesanse i sam je poželio slične procese ponoviti i u svojoj rodnoj zemlji i tako na planu odgoja i obrazovanja, kulture, ali i morala pridonijeti dobrobiti vlastitog naroda. Stoga se vratio u Prerov gdje je djelovao kao propovjednik i učitelj latinskog jezika, ali je već 1616. u Fulneku, u sjevernoj Moravskoj, postao voditeljem njemačkog školskog razreda. Tu se i oženio, osnovao obitelj i tu je počeo rad na svom prvom velikom djelu (na češkom jeziku) »Didaktika«, koje je u potpunosti dovršio i tiskao tek 1631. u Poljskoj.

Ekumenske ideje

Također se intenzivno bavio izučavanjem etičkih pitanja i »moralnim odrednicama čovjekova bića«, uporno je naglašavao svoja pacifistička uvjerenja, a sve to je kontekstualizirao u odnosu na teologiju, filozofiju, antropologiju, znanost o upravi (teoriju države), na socijalno-političke probleme, sociologiju i tako dalje. Zaredala su djela kao što su alegorijska »Nebeska pisma«, potom »Labirint svijeta i raj srca« (1623.)., njegovo najslavnije djelo napisano na češkom, zatim dvotomni »Žalobni spisi«, ali i djela na latinskom kao što su »Haggeus redivivus« i »Centrum securitatis«, maestralna teozofijska razmatranja koja je kompletno izdao tek 1663. godine.
Nakon poraza češkog plemstva bliskog husitima i reformacijskom pokretu na Bijeloj gori 1620., odnosno nakon početka nasilne rekatolizacije tih prostora i pogroma nekatolika, Amos je u strahu za vlastiti život napustio svoj dom i sklonio se u dvore svog zaštitnika iz Žerotina gdje je doznao da su jezuiti spalili njegovu bogatu knjižnicu, ali i da su u velikoj epidemiji kuge koja je zahvatila taj kraj živote izgubili njegova supruga i dvojica sinova.

Nakon prisilne višegodišnje izolacije (u međuvremenu se ponovo oženio s Doroteom Cyril), svoj je novi dom Komensky pronašao u poljskom pograničnom mjestu Lešno, koje je od polovice 16. stoljeća bilo egzilno središte Češke braće, a gdje je i ranije sam Amos dolazio pomagati prognanim vjernicima. U Lešnu je boravio sve do 1641.; radio je kao gimnazijski profesor, potom ravnatelj gimnazije, ali zapravo najviše pisanjem polemičkih spisa u kojim se obračunavao s protivnicima češkobratske crkve, a kako bi učenje svoje zajednice približio drugima, napisao je niz tzv. programatskih spisa u kojima je ukazao na specifičnosti češkobratske teologije, ali i na veze i sličnosti s drugim kršćanskim denominacijama. Tu je počeo i sustavno razvijati ekumenske ideje i stoga ne čudi da ga se danas smatra pretečom te ideje.

Ali, kako je u to doba ekumenizam bio koliko revolucionarna, toliko i heretična ideja, on se stalno morao braniti kako ne čini ništa loše, već samo aktualizira biblijske poruke. Recimo, 1664./5. sudjelovao je na velikoj »mirovnoj« konferenciji katolika, luterana i kalvina u Torinu, ali nažalost njegove ekumenske ideje bile su dočekane na nož. Pisao je i školske, prije svega jezikoslovne udžbenike, ali i kazališne tekstove koji su u biti imali didaktičku funkciju. Tijekom 1641. otputovao je u Englesku, gdje je boravio godinu dana; držao je predavanja na najprestižnijim sveučilištima i radio na obnovi češkobratske crkve. Nakon toga, šest je godina (1642.- 1648.) proveo u Elblangu (kod Gdanjska), koji se tada nalazio pod švedskom upravom i tamo je pokušao proširiti ideje češkobratske zajednice.

Nakratko se vratio u Lešno, a potom ubrzo otputovao u Sarospatak (Blatni Potok) u istočnoj Mađarskoj gdje je djelovao četiri godine (1650.- 1654.), i tu je pokrenuo prvu pansofijsku školu. Na koncu, odlučio se skrasiti i srediti svoje silne zapise i bilješke, odnosno pretočiti ih u knjige. Vratio se u Lešno, ali u velikom požaru 1656. njegova ogromna i iznimno vrijedna biblioteka je izgorjela, pri čemu je stradalo i mnoštvo rukopisa pripremljenih za tisak.

Dotučen i razočaran, prihvatio je poziv bogate obitelji De Geer iz Amsterdama, tu se nastanio i ostao sve do svoje smrti (umro je 15. studenoga 1670.). Sahranjen je u gradiću Naardenu kod Amsterdama, gdje se danas nalazi velik muzej posvećen životu i stvaralaštvu ovog velikog intelektualca i reformatora.

Najutjecajnije knjige

Tijekom studija Komensky se zanosio idejom da za potrebe češkog naroda, na materinjem jeziku ispiše i stvori veliku biblioteku i tako kulturu svog naroda uzdigne na europsku razinu. Počeo je sustavno prikupljati materijal za veliki češko-latinski rječnik, ali svekoliki dugogodišnji trud praktički je preko noći nestao u velikom požaru u Lešnu. Slično je prošao i rukopis široko zamišljene, opće enciklopedije naslovljene »Theatrum universitas rerum« od koje su bili sačuvani tek pojedini dijelovi, tiskani između 1616. i 1618., odnosno od 1624. do 1627. godine.

Kada govorimo o njegovim najutjecajnijim knjigama, svakako na prvom mjestu valja spomenuti četverotomni pansofijsko-pedagoško-didaktički rad »Opera didactica omnia« (izlazio je sukcesivno od 1630. do 1658.), da bi tek u Amsterdamu bio definitivno uobličen. Zatim, tu je »De rerum humanarum emenditione consultatio chatholica« (»Opće upute o uređenju ljudskih stvari i odnosa« iz 1657.). Etičkim se problemima bavio u opsežnom, ali nedovršenom spisu »Mundus moralis«, koji je zapravo bio sastavni dio »Pansofije«, ali ga je tiskao i kao samostalno djelo. Teško je nabrojati sve njegove spise, jer je kasnije neke od njih detaljnije razrađivao, a potom ih ugrađivao u svoja kategorijalna pedagoška djela, ali svakako treba spomenuti najvažnije: »Schola materni gremii« (»Informator za osnovnu školu«), potom prvi pansofijski udžbenik »Janua linguarum reserata« (»Vrata otvorena jezicima«, 1631.) te »Novissima linguarem methodus« (»Najnovije jezičke metode«), koji se smatra jednim od preteča strukturalizma.

U djelima »Panegersia« i »Panaugia« nastojao je uskladiti znanost i religiju, ali najpoznatija knjiga (p)ostala je »Orbic pictus« (»Svijet u slikama«, 1654.), koja je kasnije doživjela brojna izdanja. Napisao je i četverotomnu autobiografiju »Vita gyrus«, a posljednje što je objavio bila je zbirka duhovnih pjesama »Kancional« u kojoj se našlo i njegovih 130 autorskih pjesama u kojima je slavio vrijednosti češkobratske zajednice.

Tijekom 1641./42. napisao je iznimno značajno djelo »Via lucis« (»put svjetla«) s ciljem proširivanja »obrazovne strategije« diljem Europe (pa i šire) pomoću pansofijskih knjiga i škola; naznačio je i kako radi na jednom pomoćnom, univerzalnom jeziku komuniciranja, ali to je djelo ostalo nedovršeno i tek je djelomično poznato, a dijelovi te knjige bili su objavljeni praktički pred njegovu smrt. Dugo se vremena smatralo kako su dijelovi njegova kapitalnog, već spomenutog djela »De rerum humanarum emendatione…«, nepovratno izgubljeni; naime, bile su sačuvane samo prve dvije knjige tiskane u Amsterdamu, a za ostalih pet koje je publicirao po raznim europskim sveučilišnim centrima izgubio se svaki trag. No, 1934. ruski filozof i filolog Dmitrij Čiževski je u arhivu sirotišta Halle an der Saale pronašao komplet, što je za to doba bila velika svjetska znanstvena i kulturološka senzacija. Sličan je usud imao još jedan važan spis Amosa Komenskog »Clamores Eliae«, koji je pronađen tek 60-ih godina 20. stoljeća.

Originalan mislilac

Komensky je nesumnjivo originalan mislilac, jedan od najznačajnijih u svekolikoj povijesti pedagogije, a u svom radu oslanjao se na brojne izvore, prije svega na biblijsku tradiciju, ističući kako su vrijednosti kao što su štedljivost, radišnost, disciplina, plansko raspolaganje vremenom i obiteljski život prisutne u svim kršćanskim zajednicama, ali su najbolje implementirane u češkobratskoj zajednici. Inspiraciju za rad pronalazio je i u radovima Jana Blahoslava (1523. – 1571.) te u antičkoj filozofiji Platona i Aristotela te Seneke i Cicerona. Bliska mu je bila i ranokršćanska tradicija sv. Augustina, a po pitanjima morala uzor mu je bio Erazmo Roterdamski (1465. – 1536.), ali ipak svoj pansofijski sustav najviše je temeljio na češkoj, husitskoj tradiciji, renesansnom neoplatonizmu, ali i na filozofiji takvih velikana kao što su bili Paracelzus, T. Campanella, F. Bacon, N. Kuzanski i J. Böhme. Od 40-ih godina 17. stoljeća Komensky se stalno nalazio u teorijskoj konfrontaciji s Reneom Descartesom, jer Amos je imao glavni cilj izgraditi strukturalnu reformu društva, posebice u sferi obrazovanja, uključujući i naglašavajući važnost kulture u cjelini (ubrajajući tu i prirodne znanosti), ali i politike, vjere i religije i time pedagogiji dati univerzalni, društveni karakter, to jest utemeljiti je na društvenoj i prirodnoj raznolikosti, a kao središnji instrument ostvarenja tog cilja vidio je Pansofiju.

U mišljenju Amosa Komenskog možemo razlikovati tri etape: u prvoj (1614. – 1622.) tretirao je svijet kao teatar i karakterizira ga spis »Theatrum univesitatis rerum«; u drugoj (1622. – 1627.) tumačio je svijet kao »Labirint svijeta i raj srca«, a u trećoj (1628. do smrti) svijet je objašnjavao kao prostor u kojem čovjek nije samo pasivni promatrač, već i aktivni sudionik njegovih promjena. Svijet se mora neprestano popravljati, tumačio je Komensky, odnosno to je vječna zadaća naše kulture i civilizacije. Bog je tvorac, pisao je Komensky, četiri pansofijska svijeta koji oblikuju njihove različite ontologijske razine (svijet mogućosti, arhetipski svijet, anđeoski i na koncu materijalni svijet). Ontološki najmanje »nobilitarna« razina je ona materijalna i temelji se na trima principima – materijalnosti, duhu i svjetlosti; oni se međusobno prožimaju i takvom interakcijom razvijaju se sve više forme našeg bića i bivstvovanja i to je Amos nazvao djelom prirode (opus naturae).

Čovjek kao vrhunac u razvoju prirode sudjeluje u stvaranju tri pansofijska svijeta: mundus artificialis, moralis i spiritualis, a duhovni je svijet predstupanj posljednjeg pansofijskog univerzuma; to jest vječnog svijeta (mundus aeternus) kroz koji se sve iznova vraća Bogu. Evolucija je prirodni, zakoniti proces, a ljudska povijest i civilizacija usprkos svim dramatičnim regresijama i degenerativnim procesima formiraju »kraljevstvo Božje« na zemlji. Plod povijesti (fructus historiae) sveopći je mir (ili bi to barem trebao biti), a on se temelji na toleranciji među narodima i ljudima. U tom smislu, Komensky se smatra pretečom organizacije Ujedinjenih naroda i njenih institucija. Također je važno napomenuti kako je upravo Komensky terminu »struktura« (koji upotrebljava u kritici dualizma i Descartesa), koji se do tada upotrebljavao tek fragmentarno u astronomiji i biologiji, dao puno ontološko značenje. Sloboda je, tumačio je Komensky, »prava ljudska priroda« (ius naturae humanae) i u tom kontekstu to je najviša ljudska vrijednost kojom se nadvladava zlo koje nam stalno prijeti. U tom je smislu čovjeka definirao kao »beskonačno biće koje samo sebe beskonačno stvara«. Valja nam možda ponoviti ovu rečenicu i u originalu, jer je najčuvenija i najcitiranija rečenica novodobne filozofije: »Producenda fuit creatura inderterminata in infinito infinite seipsam agens«. Kada je govorio o spoznaji pokušavajući spojiti racionalizam i empirizam, svoju je teoriju utemeljio na trima principima: smislu, razumu i vjeri. Razum mora korigirati (s)misao, a vjera spoznaju i time se Komensky nametnuo među najznačajnije tzv. trijadične filozofe, ali jednako tako bio je među prvima koji je precizno razložio sve slabosti dualizma. Međutim, ono po čemu njegov doprinos za povijest naše civilizacije ostaje nemjerljiv, razrađena su pitanja pedagoške i etičke teorije kojima je želio potaknuti čovjeka na moralni preobražaj, i kroz izlaganje »pedagogijskih osnova« ukazati na put kojim treba ići u tom smjeru. Taj put čini cjelina u kojoj su povezani: panegersia (»buđenje svijesti o neizbježnosti moralne obnove«), panaugia (metodologija), pansophia (univerzalna mudrost), mundus moralis (moralni svijet), panpaedia (univerzalni odgoj i obrazovanje, zapravo cjeloživotno učenje), panglottia (univerzalni jezik) i panothosia (univerzalna oruđa sveobrazovnog procesa).

Golem utjecaj

Komensky je izvršio golem utjecaj na europsku civilizaciju; Leibniz i Herder su ga smatrali alfom i omegom pedagoške znanost; naravno, bilo je i žestokih kritičara, tako ga je primjerice Pierre Bayle u svom čuvenom »Dictionnaire historique et critique« (1695.) nazvao »dobrim didaktičarom, ali lošim filozofom«. Velike zasluge za obnovu interesa za Komenskog ima veliki češki filozof povijesti František Palacky koji je 1829. izdao tri debela toma tzv. komnenioloških spisa u kojima je svestrano osvijetlio lik i djelo ovog, do tada, pomalo zaboravljenog erudita i enciklopedista. Nakon toga, Komensky se na velika vrata vraća iz povijesti u suvremenost i njime se bave bezbrojni autori raznih profila. Treba spomenuti Jeana Piageta, Tomaša Masaryka, Bogdana Suchodolskog, Eugena Finka i svakako najvećeg komneniologa među njima, Jana Patočku, koji je zapravo utemeljio i na moderan način u filozofske discipline uveo novu dimenziju filozofije odgoja i nazvao je komneniologijom.

U sklopu Patočkinih sabranih djela pet je debelih tomova posvećeno ovom velikom češkom i europskom misliocu, čije je djelo, kako je to zapisao »novodobni Sokrat« Patočka, »vječno aktualan i provokativan«.