VENECIJA – »Kad bih mogao poništiti stvarnost«, kaže fotograf Gil u najnovijem komadu Amosa Gitaija »Laila u Haifi«, prikazanom u festivalskoj konkurenciji. Poništiti realnost i rekonstruirati je filmom. Započeti jednim kadrom-sekvencom uličnog cipelarenja u srcu kišne noći. Žrtva je Gil kojem biva ukraden auto. Spašava ga Laila čije ime na hebrejskom znači »noć«. Ona kurira izložbu njegovih fotografija. Potom se priča prebacuje u jedan klub u kojem se skuplja prilično šaroliko društvo – Židovi i Palestinci, gejevi i strejteri, intelektualci i parovi u krizi, ali i radikalni židovski militanti.

U Gitaijevu opusu uvijek su u prvom planu određeni prostor i vrijeme, bilo da je riječ o kvartu (»Ana Arabia«), šumi (»Tsili«), prijevoznom sredstvu (»Tramvaj u Jeruzalemu«) ili noćnom klubu (»Laila u Haifi«), kao mjestu trajektorija i pokreta, ali i određenih ograničenja. Filmski set postaje teatar, plesni podij i galerija s ratnim fotografijama.

Prostor erosa i linčovskih aveti. Prostor u kojem se lica šminkaju i kamufliraju, na teritoriju različitosti i metamorfoze. U strahu od ozbiljnijih veza i njihove težine. U jednoj noći u Haifi. »Precjenjujemo stvarnost«, poput mantre izgovara Gil, koji više voli pričati s drugima, nego ih natjerati da promatraju njegove radove. U filmu kao velikoj duhovnoj lekciji, u kojoj stvarnost već postaje prošlost. U noći koja promatra sutra.

Valcer opasnih veza

Mostra je dodijelila Zlatnog lava za životno djelo velikoj hongkongškoj redateljici Ann Hui, koja je u programu »Fuori Concorso« predstavila najnoviju superluksuznu produkciju »Ljubav nakon ljubavi«, što predstavlja stanoviti iskorak u odnosu na njene ranije venecijanske komade s naglašenom socijalnom notom poput »Boat People« i »A Simple Life«.

Prvi spomenuti promovirao ju je u jednu od ključnih figura hongkongškog Novog vala osamdesetih. Sada je kao direktora fotografije angažirala Kar-waijeva fetiša, velikog Christophera Doylea. Zatekli smo se u Hong Kongu četrdesetih u kojem već bukte kolonijalne tenzije između modernog i britanske tradicije. Intrige se događaju u krevetu vile Lady Liang, s ljepuškastim Georgeom koji skače pod njene plahte, zavodeći njenu unuku studenticu, koja je netom doputovala iz Šangaja (Sandra Ma, izvrsna). U totalnom valceru opasnih veza i nervozne melodrame. U svijetu novih bogataša i njihovih hipokrizija.

Ratne teme

Čak dva talijanska doksa s pečatom Mostre bave se ratnim temama. U paralelnim »Horizontima« prikazan je izniman »Guerra e pace« (»Rat i mir«) autorskog i bračnog para Martina Parenti & Massimo D’Anolfi, starih znanaca zagrebačkog Subversive Film Festivala, čija su nas različita izdanja upoznala s njihovim kompletnim opusom. Sada oni pokušavaju artikulirati svoje filmsko putovanje u četirima različitim vremenima/poglavljima. Ono uvodno bavi se talijanskom intervencijom u Libiji 1911.

Ono drugo i najimpresivnije ambijentirano je u kriznom stožeru talijanske Farnesine (Ministarstvo vanjskih poslova) čiji djelatnici monitoriraju svemoguća žarišta u kojima su zaglavili Talijani, od vojnika o kojima se u panici raspituju njihovi najbliži, do pripadnika nevladinih organizacija koji odbijaju biti praćeni i nadzirani. Treće poglavlje ambijentirano je u vojarnici Legije stranaca u francuskom Fort d’Ivryju, čiji vojničine prate lekciju o »kulturološkoj« strani rata i njegovoj reprezentaciji u formi albuma i arhivskih fotografija između dva naporna drila.

Onaj finalni segment promatra digitaliziranu i aseptičnu budućnost, ambijentiran u filmskom arhivu Lausanne. Jer, putovanje u koje se upuštaju Parenti i D’Anolfi slijedi Wisemanov institucionalni kompas, sa slikama koje imaju svoju retoriku.

Vruće zone

S druge strane, »Notturno« Gianfranca Rosija, čiji je »Sacro GRA« osvojio Zlatnog lava na Mostri 2013., dokumentira autorova trogodišnja iskustva u vrućim zonama Libanona, Sirije, Kurdistana i Iraka. Njihove klaonice, tragedije, apokalipse, diktature, krhke demokracije, religijsku netoleranciju i ljude u bijegu. Iako rat i nasilje nikad nisu u prvom planu, već tek osluškujemo pucnjeve koji dopiru izvan kadra. Uvijek je u fokusu Rosijeva ekscesna intervencija u sliku.

S pacijentima psihijatrijske bolnice koji napamet uče kazališni tekst o domovini i nesigurnoj demokraciji. Ili dječak koji ne koristi oružje za ratovanje već za lov na ptice, prizivajući malog Samuelea iz autorova prethodnog doksa »Fuocoammare«.