Grožđe od kojeg se dobiva pravi klasični šampanjac već se stoljećima bere ručno, a da bi dobio specifičan okus kakvog ima, pjenušac »miruje« nekoliko mjeseci
Ukusan i otmjen, napitak što je kruna svake svečanosti. Ponoćna zdravica u novogodišnjoj noći nezamisliva je uz pjenušac. Zašto pjenušac, a ne šampanjac, pitate se? Razlog je vrlo jednostavan. Danas se taj naziv koristi isključivo za pjenušce nastale u sjevernofrancuskoj pokrajini Champagne, dok se pjenušava vina proizvedena u ostalim dijelovima svijeta mogu označavati samo kao pjenušci. Iako se često smatra kako je za otkriće tog čudesnog napitka zaslužan slijepi benediktinski redovnik Dom Pierre Perignon, s tom tvrdnjom ne slažu se baš svi. Pisani dokazi za to naime, ne postoje. Kako god bilo, jedan od najcjenjenijih i najskupocjenijih šampanjaca na svijetu, nosi upravo njegovo ime.
Počeci tog pića, kao stvorenog za hedoniste, sežu u daleku povijest. Kada su osvojili Galiju, Rimljani su sa sobom donijeli i vino. Da bi izgradili gradove, bilo je potrebno kamenje kojeg su izvlačili iz podzemlja. Bušenjem tla, nastajale su spilje koje su se tek 700 godina kasnije počele koristiti kao vinski podrumi. Veliku ulogu u cijeloj priči imali su upravo benediktinci. U 16. i 17. stoljeću vino iz Champagne bilo je poznato i na francuskom dvoru. Tada u njemu još uvijek nije bilo mjehurića i šampanjac je bio vino kao i svako drugo. U sve se umiješao spomenuti Dom Perignon koji je 1668. radio u jednom vinskom podrumu. Iako piće nije izumio, pronašao je metodu kako ga učiniti boljim.
Jedan od zasigurno najosebujnijih pjenušaca na našem tržištu, u potpunosti proizveden na domaćem tlu, jest Valomet. Riječ je o pjenušcu iz Vrbnika koji ukoliko ne znate, »dozrijeva« na morskom dnu.
– Unatoč tome što je boca začepljena posebnim čepom, vino koje je u moru s vremenom dobije i takav miris. Vrenje i odležavanje u moru ima svoju specifičnost. Ipak, sadržaj je vrlo interesantan i to je bit, dodaje Vladić ističući kako su pjenušci inače vrlo skupi proizvodi. Što se tiče Valometa, riječ je o najskupljem pjenušcu nastalom na domaćem tržištu.
Staklene boce prvi je počeo čepiti plutenim čepovima omotanima žicom. Još krajem 16. stoljeća boce su imale drvene čepove koji su bili impregnirani maslinovim uljem, zbog čega su se događale eksplozije i vino bi stradavalo. Osim toga, slavni fratar počeo je miješati različite sorte kako bi dobio što kvalitetnije bazno vino. Sto godina kasnije, u boce se počeo puniti i šampanjac i postalo je primjetno da je vino pjenušavo. Sjeverni položaj te regije uvjetuje da u jesen brzo zahladi te se vrenje zaustavi prije nego što se voćni šećer pretvori u alkohol. Vrenje se nastavlja u proljeće kada su temperature osjetno više i time šampanjac postaje pjenušav. Grožđe od kojeg se dobiva pravi, klasični šampanjac, uključujući i Dom Perignon, već se stoljećima bere ručno, a potom se preša u velikim prešama. Da bi dobio specifičan okus kakvog ima, pjenušac »miruje« nekoliko mjeseci. U tom vremenu boce se svaki dan moraju protresti, zaokrenuti za nekoliko stupnjeva i lagano naginjati kako bi se talog od kvasca skupio na grliću boce.
