Na “kapetanskoj večeri” u Ljubljani bili su domaćin Ivo Daneu, pa Petar Skansi, Ratomir Tvrdić, Vinko Jelovac, Nikola Plećaš, Damir Šolman, Dragutin Čermak, s trenerom Rankom Žeravicom (stigao iz Zaragoze). I “gazda” Boris Kristančić, nekad je vukao sve konce košarke u bivšoj državi. Na nebu je genije Krešimir Ćosić, kao i Trajko Rajković, operaciju čeka Ljubodrag Simonović u Beogradu, nešto puno bezbolnije, navodno smjenu s mjesta čelnika Saveza Srbije, Dragutin Kapičić, a Aljoša Žorga bio je na “sumamedu”.

Ljubiteljima košarke je jasno – reprezentacija koja je prije 40 godina osvojila naslov prvaka svijeta.

Ljubljanski Tivoli je “gorio” 23. svibnja 1970. godine, u svim gradovima se slavilo do zore. Od Ljubljane počinje novo poglavlje košarke na našim prostorima. Nakon što je Žeravica šest Hrvata, četiri Srbina i dva Slovenca, kako bi se danas klasificirali doveo do Mount Everesta. kapetan Ivo Daneu razmišljao je da jubilej obilježi prilikom otvaranja nove dvorane Stožice, ali košarkaški savez Slovenije i Grad Ljubljana nisu imali sluha za njegovu inicijativu. Inače najboljeg slovenskog košarkaša svih vremena.

Kada se Ivo (nije onaj naš… ), požalio u novinama, Miran Franko, vođa i duša kluba Sonček iz Nove Gorice, reagirao je: Kada neće oni, hoćemo mi… večera, privatna, u Ljubljani, pa pravac – Nova Gorica, točnije Solkan.

Stotinjak ljudi iskreno se veselilo, spremilo tortu ispod natpisa – Luna vaša, zlato naše, od prije 40 godina. S utakmice kada su “zakucani” (70-63), Amerikanci. Slovenci su uzeli krpu i izbrisali povijest… U autobusu nije bilo Petra Skansija.

– Lopovi su okrali Skansija i pokvarili su mi večeru, rekao je Daneu. U sitne sate, naime, kada su odlazili nije bilo Skansijeva kaputa. Sa svim karticama i ključevima od kuće. U subotu se ujutro Skansi bavio zamjenom brave u svom ljubljanskom stanu i – policijom. Tvrdić je skoknuo do Kranjske Gore, kćer je na terapiji kod Dumančića, a Jelovac je krenuo put Rijeke, sređuje neke papire… Ostali u Goriška Brda, hotel Venko. Stigao je i Bogdan Tanjević iz Trsta, koji se želio sjetiti onih kojih nema, a bili su veliki, svaki na svoj način. U čarolijama i mudrosti (Ćosić), obrazovanju i zlatnoj ljevici (Korać), te snazi, jednostavnošću i glupostima (Rajković).

Političari su bili nepoželjni, ali da nitko od triju današnjih saveza (slovenskog, hrvatskog i srpskog), koji je dao igrače (Hrvatska pola momčadi, čak šest, udarnu petorku), nije poslao svog predstavnika. Zahvaliti se ljudima koji su doslovce postavili temelje košarke na prostorima bivše balkanske države. Toliko da danas imamo tri velesile. Dobro, možda je Hrvatska trenutačno malo u – banani…

Zlatni košarkaši i Miroslav Cerar – konj sa hvataljkama. Proslavio je 71. rođendan, ima više medalja nego godina. Zlata s Olimpijskih igara u Tokiju i Meksiku, četiri zlata sa svjetskih prvenstava, 10 zlata s europskih prvenstava… Čuda od čovjeka. Cerar i košarkaški, kakva dobitna kombinacija. Za sva vremena. Bez obzira pod kojom zastavom. Svaki sa svojom dušom i krvnom slikom domovine.