Cilj je porezne obveznike dugoročno zaštititi od sanacije banaka, no kako su banke dijelom u vlasništvu države ispada da su obveznici ipak ti koji plaćaju reformu
Britanski bankarski sustav nalazi se pred snažnom regulatornom reformom kojom bi se odvojilo poslovanje banaka s građanima od investicijskog dijela poslovanja, a sve s namjerom da se u budućnosti porezni obveznici zaštite od neke nove bankarske sanacije, kao što je to bio slučaj tijekom 2008., kada je dio britanskih banaka nacionaliziran i vraćen pod skute države.
Taj manevar nije naravno bio besplatan, štoviše, porezni obveznici podnijeli su značajan teret spašavanja britanskog bankarskog sustava, pa je kao i u drugim europskim zemljama to dodatno pridonijelo porastu proračunskog deficita i javnog duga.
Granica »pucanja«
Nakon velike sanacije, u Britaniju je stiglo razdoblje velike štednje i oštrih rezova koje predvodi konzervativni premijer David Cameron te njegov ministar financija George Osborne.
Dok Britanija smišlja kako će ojačati svoj bankarski sustav i učiniti ga manje skupim u budućnosti, nove bojazni vezano uz nenaplativost grčkih dugova izazvale su pad na burzama, deprecijacijske pritiske na euro, te banke potaknule da se »izjašnjavaju« glede svoje pozicije ukoliko Grčka proglasi bankrot. Tako je primjerice guverner francuske središnje banke Christian Noyer poručio da francuske banke nemaju problema s likvidnošću niti sa solventnošću i da se mogu nositi s eventualnom krizom u Grčkoj, »kakav god bio grčki scenarij i kakve god mjere moraju biti poduzete«.
Politika uravnoteženja proračuna s jedne strane podrazumijeva rezove na rashodnoj strani, koji pogađaju javne službe, socijalu i obrazovanje, dakle srednji i niži sloj, a s druge strane nastoji se provesti i kroz povećanje poreza što dotiče i bogatije slojeve društva, kako bi se valjda postigla kakva-takva pravednost u raspoređivanju tereta krize.
Osborne je stoga jednom prilikom mjere nazvao »oštrima, ali pravednima«, no oni koji imaju manje, linearne rezove snažnije osjećaju, pa stoga Camerona često uspoređuju i sa »Željeznom Lady« Margaret Thatcher, čija je politika iz 80-ih ostala zapamćena po ekonomskoj okrutnosti.
Socijalno osviještena, ali prezadužena Europa prvo je pljeskala hrabrim Cameronovim mjerama koje su uzete kao role-model ekonomske politike kakvu bi u Uniji tek trebalo uvesti, no prijetnja socijalnim nemirima podsjetila ih je na to da takva politika ima granicu »pucanja« nakon koje je teško održati društvenu koheziju.
Sve plaćaju porezni obveznici
Nova britanska regulatorna mjera za banke, koju je preporučila njihova nezavisna komisija, trebala bi se provesti do 2019., i u suštini je dobro zamišljena, u svrhu dugoročne zaštite poreznih obveznika od potencijalnih novih spašavanja banaka.
No, kako se procjenjuje da će reforma banaka stajati do sedam milijardi funti ili 11 milijardi dolara godišnje, a dio banaka je u državnom vlasništvu, ispada da reformu dijelom opet plaćaju porezni obveznici, i to kako bi se dugoročno zaštitili od takvih plaćanja!?
Država je primjerice trenutno vlasnik hipotekarnih zajmodavaca Northern Rock i Bradford & Bingley, kao i 83 posto Royal Bank of Scotland, te 41 posto Lloyd’s Banking Groupa.
– Rizici koji su neizbježno povezani s bankarstvom moraju se negdje naplatiti a račun se ne bi trebao isporučivati poreznim obveznicima, objavila je komisija na čelu sa sir Johnom Vickersom, bivšim glavnim ekonomistom britanske središnje Bank of England.
Vickers je dodao da će u budućnosti banke trebati puno više dioničkog kapitala, te da moraju biti u stanju apsorbirati gubitke zbog promašaja dok obične štedište moraju biti zaštićene.
